Peking

Peking – povijesni, politički i obrazovni centar Kine

Peking, grad smješten na sjeveroistoku Kine, na povoljnom položaju između Mandžurije i ostatka Kine, zauzima površinu od oko 16.800 četvornih metara te je s oko 23 milijuna stanovnika drugi kineski grad po veličini. Peking je jedna od četiri gradske oblasti (uz Shanghai, Chongqing i Tianjin) pod direktnom kontrolom vlade. Ima 17 četvrti/okruga.

Prije samo 25 godina Peking je bio, s kineskog gledišta, selo – imao je oko 6 milijuna stanovnika, bio je okružen poljima, poljoprivrednim dobrima s tek nekoliko naselja, nekoliko tvornica. Danas je najvažniji povijesni, politički i obrazovni centar Kine okružen ogromnim brojem nebodera smještenim u 6 gradskih prstenova, kružnih puteva.

Jing-Jin-Ji, povezan teritorij 30 puta veći od Hrvatske!

U Pekingu je desetljećima vladala politika doseljavanja koja je bila prilično oštra, vlast je htjela ograničiti širenje grada. No, kada je predsjednik Kine, Xi Jinpin, započeo reformu kineske ekonomije, ista je obuhvatila i Peking. Cilj je bio povezati Peking, Tianjin i Hebei provinciju, pretvoriti ih u jedinstvenu metropolu koja bi imala 250 četvornih kilometara, a koja bi, između ostalog, omogućavala integraciju, zaštitu okoliša (jedan od prioriteta je preseljenje 1.200 tvornica koje su veliki zagađivači zraka), razvijanje zimskog turizma u siromašnim, planinskim predjelima Pekinga te razmještanje dobro plaćeneih poslova u manje razvijena područja kao i povezivanje istih brzim vlakovima što bi omogućavalo svima da na svoja i kilometrima udaljena radna mjesta stižu brzo. Tako između lučkog grada Tianjina (13 milijuna stanovnika) i Pekinga svakih 10 minuta već sad vozi brzi vlak – za pola sata prođe čak 150 km. S istim ciljem, ciljem povezivanja ne samo ljudi već i dobara i usluga, kineska je vlada u 2017. odobrila 36 milijardi američkih dolara za izgradnju 1126,541 km (700 milja) pruga. No, ni tu nije kraj. Plan im je do 2050. izgraditi 24 međugradske željeznice, s tim da osam planiraju završiti do 2020. Najkraće rečeno, cilj je povezati 130 milijuna ljudi koji žive u Pekingu, Tianjinu i u 11 gradova pokrajine Hebei kako bi njihovo raspoređivanje bilo ravnomjerno, a njihov razvoj brži i uspješniji.

Tako bi, kad se svi planovi realiziraju, vanjski krug Pekinga trebao obuhvaćati 1.000 km dok bi, Jing-Jin-Ji, skraćenica za Beijing, Tianjin i tradicionalni naziv za Hebei provinciju, bio veličine jedne trećine SAD-a, bio bi 30 puta veći od Hrvatske!

Ovaj projekt je pokrenut 2015. no već smo 2017. na našem turističko-edukativnom putovanju primijetili dvije stvari koje su u odnosu na zadnji dolazak 2013. bile drugačije – zrak je bio puno bolji a nepregledni kvartovi u predgrađu nisu imali kraja… Zato, naravno da ne sumnjamo u realizaciju svega što je zamišljeno, isplanirano.

Ovaj projekt započet je 2015. no to nije nova ideja u Kini. Šangaj i Nanjing su s tisućama naselja i industrijskih područja povezani brzim cestama koje imaju po 8 traka – područje broji 80 milijuna stanovnika. Isto tako u povezanim gradovima oko Guangzhou, centra elektronske industrije poznatog kao Kanton a glavnog grada pokrajine Guangdong, provincije na obali Južnokineskog mora, živi 40 milijuna stanovnika.

 

Nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina

Ako govorimo o dalekoj povijesti grada, zanimljivo je da je još od 723. pr. Kr. na mjestu današnjeg Pekinga postojalo nekoliko gradova s različitim imenima. Također, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je na arheološkom lokalitetu Zhoukoudian, nedaleko od današnjeg Pekinga, pronađeno jedno od najznačajnijih otkrića pračovjeka, tzv. “Pekinški čovjek”. Starost nalazišta procjenjuje se na 500 000 – 750 000 godina, a osim navedenog, značajan je i po tome što baš tu postoje i nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina.

Štoviše, Peking postaje važna okosnica posebno političkog života nakon 1215., godine kada su Kinu napali Mongoli i kod Zhongdua izvojevali jednu od najvažnijih pobjeda, kasnije poznatu pod nazivom „Bitka kod Pekinga“. Ta se godina smatra godinom začetka današnjeg Pekinga jer je tada postao Kanbalik iliti “kanov grad”, prijestolnica Kublaj-kana (1260. – 1290.). Grad je tada dobio naziv Dadu ili Daidu (na mongolskom jeziku), a završen je 1293.

Peking –  prijestolnica od 1421. do 1911.

Kasnije, kroz period koji je uslijedio, Peking također nije gubio na značaju. Kada je Kinom zavladala dinastija Ming (1368. – 1644.), Peking je počeo dobivati neke od najznačajnijih kulturnih, povijesnih i kasnije turistički najpoznatijih mjesta kao što su Zabranjeni grad (kompleks bivših carskih palača koje su tijekom pet stoljeća bile prijestolnica 24 kineska cara), Tiananmen (tzv. “vrata nebeskog mira”, glavni ulaz u Zabranjeni grad, ali i najveći svjetski trg), Ljetna palača (carski vrtovi koje je prvo dao izgraditi car dinastije Jin (1115. – 1234.) kad je premjestio svoju prijestolnicu u područje Pekinga da bi ista bila aktivna i za vrijeme dinastije Yuan (1271. – 1368.) koja je brdo preimenovala u “Vrč brdo” (Weng Shan). Razlog preimenovanja je legenda kako je unutar brda pronađen vrč s blagom čiji se gubitak podudarao s padom dinastije Ming ( 1368. – 1644), da bi car Qianlong iz dinastije Qing (1644. – 1911.) naručio izgradnju carskih vrtova 1749. godine i Ljetna palača, tada poznata kao “Vrt jasnog mreškanja” (清漪園, Qīngyī Yuán), otvorena je 1752. godine, na 60. rođendan careve majke). Poznati su i brojni taoistički i budistički hramovi. Prednjači Nebeski hram (kompleks građevina kojeg su izgradili i godišnje posjećivali carevi dinastija Ming i Qing, a koji se smatra taoističkim hramom, iako su kinesko obožavanje nebesa, godišnje molitve i žrtve za uspješnu žetvu koje su carevi osobno prinosili starije od taoizma) i Lama Temple (jedan od najstarijih hramova tibetanskog budizma u Pekingu, izgrađen 1694, također za vrijeme dinastije Ming, u kojem danas žive monasi, a koji mogu posjetiti i turisti i vjernici). Danas Peking krase i Hram Zemlje, Hram Sunca, Hram Mjeseca kao i jako velik broj parkova (obično) s umjetnim jezerima, među kojima posebno mjesto zauzimaju Houhai i Qianhai.

Današnje ime, Beijing (北京 Běijīng – sjeverna prijestolnica), dobio je 1403. Tako je ostalo i nakon pada dinastije Ming. Dolaskom dinastije Qing, Peking nije promijenio svoj status – od 1644. je i glavni grad dinastije Qing. Dakle, pod istim imenom je bio kineska prijestolnica od 1421. sve do 1911.

Stvaranjem Republike Kine 1911., Peking je promijenio ime u Beiping (sjeverni mir), a sjedište vlade je 1928. preseljeno u Nanjing (južna prijestolnica) no, završetkom građanskog rata, kada je na vlast došla Komunistička Partija Kine i 1. listopada 1949. proglasila Narodnu Republiku Kinu, Peking je postao njena prijestolnica. Od tada se proširio – tisuće novih zgrada, hotela i kulturnih centara zauzele su kako centralni dio grada tako i prostor izvan granica stare gradske jezgre, što je dakako promijenilo izgled i samog grada, ali i predgrađa.

Moderna gradnja donijela je promjene izgleda i mentaliteta

Moderna gradnja, koja je posebno obilježila XX stoljeće, uvelike je obilježila i promjenu izgleda grada. Srušen je ogroman broj Siheyuan-ova, imanja u obliku pravokutnika u kojem sobe okružuju centralno dvorište, a na kojima su živjele najčešće tri generacije, imanja čija je veličina varirala ovisno o statusu tj. imućnosti same obitelji. Na njihovim mjestima izgrađena su moderna zdanja, ogromni kvartovi u kojima nije bilo mjesta za veliki broj Pekinžana. Time je narušen ne samo izgled nego i, u velikoj mjeri, suština samog grada.Naravno, najveće promjene napravljene su prilikom priprema za Olimpijske igre koje su se u Pekingu održale 2008., ali niti nakon toga kontinuitet izgradnje nije prestao. Dapače. Danas je to veliki prometni centar s mnoštvom pruga, cesta i autocesta koje u svim pravcima ulaze i izlaze iz njega.Nalazi se na visoravni između planina Xishan i Yanshan. Pekingom protječe i nekoliko manjih rijeka od kojih su najvažnije Yangding, Chaobai i Wenyu. Kad su rijeke i riječni kanali u pitanju, ono po čemu je poznatiji je sjeverna postaja Velikog kanala (京杭大運河 Jīng Háng Dà Yùnhé), najdužeg postojećeg kanala (ili umjetne rijeke) na svijetu, dužine 1770 km u smjeru sjever-jug, širine 10–250 km. Konfiguracija tla zbog koje sve velike plovne rijeke u Kini teku od zapada prema istoku otežavala je veze koje su u pravcu sjever-jug, a koje su bile upravo iz navedenog razloga samo kopnene pa samim time značajno teže i, što je još gore, manje sigurne. Upravo taj problem velikim je dijelom riješen gradnjom Velikog kanala – izgradnja je započeta još u V. stoljeću pr. Kr., a modernizacija je napravljena u razdoblju od 1958. do 1964.Peking je samo stotinjak km udaljen od Žutog mora – grad Tianjin smatra se njegovom morskom lukom. Klima je umjerena, no zbog velikog utjecaja monsuna ljeta su vruća i vlažna, često kišovita, a zime su hladne i suhe. Proljeća su poznata po pustinjskim olujama, vjetru koji donosi pijesak iz nedaleke pustinje Gobi, što nimalo nije ugodno. Ipak, svako godišnje doba ima svoje prednosti i privlači turiste – posjetiteljima iz svih krajeva svijeta Peking je iznimno zanimljiv!Nama koji učimo mandarinski kineski jezik, s obzirom da se temelji na pekinškom izgovoru, Peking je tim više draži pa je stoga već dva puta prvo odredište naših turističko-edukativnih putovanja. No, čak i bez toga – grad je to duge povijesti, centar velikog broja kako političkih i društvenih tako kulturnih i obrazovnih, ali i sportskih događaja. Nadasve, grad je to Pekinžana, ljudi koji čuvaju pekinško povijesno nasljeđe, jednu posebnu pekinšku crtu mentaliteta – prije svega, otvorenost strancima, toplinu, nenametljivost, jednostavnost… a koji kako-tako, unatoč velikom priljevu stranaca iz svijeta i ostalih dijelova Kine, uspijevaju očuvati nešto što je teško objasniti riječima, nešto svojstveno Pekingu što, kad tamo živite i osjećate se u tom gradu kao doma, jako zavolite, jako cijenite… Zato je Peking uvijek dobar izbor, uvijek topla preporuka!

 

Drevna i carska Kina

Kina je uz Indiju i Iran zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom – kontinuirano traje više od 4000 godina. Njena povijest dijeli se na drevnu Kinu (2100. – 221. pr. Kr.) i carsku Kinu (221. pr. Kr. – 1912.)Drevna Kina počinje s polumitskom dinastijom Xia o čijem postojanju se priča prenosi s koljena na koljeno iako arheološki dokazi o istom nikada nisu pronađeni, a nastavlja se na dinastiju Shang (1600. – 1046. pr. Kr.) poznatu po tome što je u tom periodu otkriveno pismo. Naime, kineski jezik ne nosi uzalud epitet jednog od najstarijeg pisma na svijetu, koje, pri tom, što je jako važno, ima i odliku najstarijeg pisma čije trajanje bilježi preko 3000 godina aktivnog, kontinuiranog korištenja – smatra se da su prvi znakovni natpisi pronađeni na oklopima kornjača upravo u ovom periodu. Glinene pločice, bambus, papirus i kamen smatraju se najranijim pisanim površinama dok je prototip današnjeg papira nastao kasnije, izumio ga je Cai Lun 105. pr. Kr. Navedenoj dinastiji slijedi dinastija Zhou (1046. – 772. pr. Kr.) koju je, između ostalog, obilježila obrada željeza i nastanak ideje Nebeskog mandata, tj. Bogom danog prava carske dinastije da upravlja Kinom, jednoj od velikih karakteristika načina vladanja u Kini. U drevnoj Kini je bio poznat stav da sve dok car obavlja svoje dužnosti kako treba, narod će živjeti u blagostanju. Nasuprot tome, poplave, potresi, suše i sve ostalo što bi utjecalo da sjetva ne bude dobra pa što je, samim tim, stanovništvu prijetilo glađu bili su pokazatelji da se priroda buni jer car nešto ne radi u skladu s mandatom koji mu je dan. Bili su to ujedno razlozi koji su narod vodili u pobunu. Ovim trima dinastijama drevne Kine slijede razdoblja razjedinjenja i ratova poznatih kao Razdoblje proljeća i jeseni (772. – 476. pr. Kr.) i Razdoblje zaraćenih država (476. – 221. pr. Kr.).

Ujedinjenjem čitave Kine pod dinastijom Qin (221. pr. Kr. – 1912.) počinje Carska Kina, dijeli se na tri razdoblja.

  • Rana carska Kina (221. pr. Kr. – 589.) obuhvaća ujedinjenje i stvaranje prve centralizirane uprave pod kratkovječnom dinastijom Qin (221. pr. Kr. – 207 pr. Kr.) poznate i po tome što je, kako kaže najveći broj teorija, riječ „Kina“ izvedena od njenog naziva. Nadalje, do stabilizacije i velikog gospodarskog razvoja dolazi pod dinastijom Han (206. pr. Kr. – 220. po. Kr.) otkad Kinezi nose naziv Han Kinezi – bez obzira na dinastije koje su dolazile, spomenuto se nije mijenjalo iako je prethodila tendencija prihvaćanja naziva dinastije koja je bila aktualna. Nakon Dinastije Han slijedilo je razdoblje krvavih građanskih ratova poznato kao Tri kraljevstva (220. – 280.), ponovno ujedinjenje pod dinastijom Jin (265. – 420.) te ponovna podjela – Razdoblje Sjeverne i Južne Kine (420. – 589.).

 

  • Srednja carska Kina (589. – 1271.) počinje dinastijom Sui (589. – 618.) kada je uvedena jedinstvena valuta, uspostavljena osnova svih budućih upravnih sustava i uveden budizam kao službena religija. Nastavlja se dinastijom Tang (618. – 907.), okarakteriziranom kao zlatnim dobom umjetnosti. Njeno slabljenje dovelo je do razdoblja Pet dinastija i deset kraljevstava (907. – 960.) kada je Kina izgubila znatan dio teritorija. Nakon ponovnog ujedinjenja pod dinastijom Song (960. – 1279.) nastupilo je zlatno doba tehnologije (izum tiska, papirnatog novca, vatrenog oružja).

 

  • Kasna carska Kina (1271. – 1912.) započinje mongolskim osvajanjem i uspostavom dinastije Yuan (1271. – 1368.). Vrijeme je to kada se Kina počinje otvarati Europi. Zapad ga specijalno pamti po posjeti Marka Pola (1254. do 1324.), venecijanskog trgovca, Hrvata porijeklom s Korčule koji je među rijetkim strancima koji su otputovali u Kinu, tamo i živio punih 17 godina i donio jako puno informacija ne samo o mongolskom carstvu nego, što je bilo jako važno, općenito o Istoku, o Kini. Ostao je upamćen u svjetskoj povijesti i po tome što je 1270., a to su samo rijetki doživjeli, imao priliku upoznati Kublaj-kana (1215. – 1294.), unuka Džingis- kana (1162.- 1227.), osnivača Mongolskog carstva, najveće kopnene države ikad na svijetu.

Mongolsku dinastiju su naslijedile dinastije Ming (1368. – 1644.), poznata po izradi keramike i rastućoj izolaciji i autokraciji te dinastija Qing (1644. – 1911.), dinastija koju su osnovali Mandžurci sa sjevera. Bila je to posljednja carska dinastija zapamćena i po tome što je u njeno doba Kina udvostručila svoj teritorij i obuhvatila trećinu svjetskog stanovništva, ali za čije vladavine je već koncem XVII. stoljeća došlo do pada gospodarstva uzrokovanog brzim rastom stanovništva (oko 400 milijuna) i zastarjelom proizvodnjom. Kriza se pogoršavala kako sve većom neučinkovitošću uprave tako i zapadnom ekonomskom intervencijom.

Poseban osvrt na detalje koju su obilježili posljednju dinastiju Qing

U XVIII. stoljeću su se iz Kine u europske zemlje najviše izvozili svila i čaj. No, britanska istočno indijska kompanija počela je 1781. u Kinu uvoziti opijum čija je potrošnja porasla do te mjere da je poremetila trgovačku bilancu Kine što je rezultiralo time da vlast u Kini zabrani pušenje pa samim tim i uvoz opijuma. Slijedom toga, u luci Guangzhou (poznatom i kao Kanton) 1839. uništeno je 20 000 sanduka prokrijumčarenog opijuma. Bio je to ogroman udarac za Veliku Britaniju. Samim tim, po njima, bio je to povod da započnu I. opijumski rat (1840. – 1842.) protiv Kine, rat u kojem je Kina bila poražena. Potpisanim mirom u Nanjingu, Kina je morala pristati platiti golemu odštetu Velikoj Britaniji, ali i prepustiti Hong Kong. Nakon 100 godina kineski narod je otkucavanjem sata na glavnom trgu dočekao povrat svog teritorija – nikad nisu zaboravili. Naime, uspostava mira je podrazumijevala i otvaranje pet svojih luka europskoj trgovini – u svakoj je za Europljane uveden režim eksteritorijalnosti. No, nažalost, tu nije bio kraj. Već 1844. i SAD i Francuska su iznudile slične trgovačke ugovore. Ono što je uslijedilo je da je Velika Britanija željela još, željela je više pa je, kako bi ishodila pravo trgovanja po cijeloj Kini, povela i II. opijumski rat (1856. – 1860.). Pridružila joj se i Francuska pa su njihove vojne snage već potkraj 1857. zauzele Guangzhou i Kina je kapitulirala – 1858. u Tianjinu i 1860. u Pekingu potpisali su mirovne ugovore.Tako su trgovini zapadnih zemalja bile otvorene nove luke, strancima je bilo dopušteno kretanje po cijeloj zemlji a opijum, koji je koštao ne samo kinesku ekonomiju nego i kinesku obitelj, je legaliziran.

Prodor zapadnih sila na kinesko tržište utjecao je na pogoršanje položaja seljaka, pa je kao odgovor na sve što se u zemlji dešavalo pod stranim utjecajem i stranom dinastijom, 1851. izbio veliki Taipinški ustanak. Od 1850. do 1864. ustanici su osvojili veliko područje s Nanjingom kao središtem gdje su proveli niz revolucionarnih mjera. Konfiskacija veleposjeda, podjela zemlje seljacima, ukidanje ropstva bile su samo neke. A sve je počelo tako što se seljak po imenu Hong Xiuquan proglasio za drugog spasitelja i sina Božjeg. Njegov program, kombinacija kršćanskog morala i tradicionalnih kineskih ideala, imao je za cilj maknuti i mandžursku dinastiju s vlasti, ali i ukinuti privilegije stranaca. Borio se za jednakost svih stanovnika, naroda i spolova pa su ga imenovali „nebeskim kraljem“, proglasili su novu dinastiju „Nebeska zemlja najvišeg mira“. Veliki broj sljedbenika Hong Xiuquana uglavnom su bili seljaci i radnici. Njihova borba je do jednog trenutka bila uspješna – 1853. su uspjeli osvojiti Nanjing, ali vlast je bila kratkoročna. Već 1864. mandžurska dinastija je, uz pomoć Velike Britanije i Francuske ugasila pobunu, iako su ustanci u središnjoj Kini trajali sve do 1877.

S jedne strane, Qing dinastija se, kao što vidite, borila s domaćim pobunjenicima, s druge strane s Velikom Britanijom i Francuskom. No, na žalost, tu nije bio kraj nevoljama – rat s Japanom je započeo 1894. U spomenutom je ratu Kina izgubila Tajvan i otoke Pescadores (Penghu), morala se odreći svih interesa u Koreji te ju priznati. Dodatno, morali su Japanu otvoriti još neka druga pristaništa.

Ipak, kinesko građanstvo i napredniji dvorski krugovi nisu se prestali truditi – željeli su reformirati feudalni sustav Kine, uspostaviti ustavnu monarhiju s planom da kroz razvoj domaće industrije vrate Kini prijašnju neovisnost. Tako su pod utjecajem Kang Youwei, inicijatora reformatorskog pokreta, započete »reforme sto dana« no, njihovu provedbu su spriječili konzervativni krugovi oko carice udovice Cixi (1835. – 1908.).Kad govorimo o carici Cixi, valja spomenuti da je bila jedna od najznačajnijih figura ne samo novije kineske povijesti nego i kineske povijesti općenito. Sa samo 17 godina je iz mandžurske obitelji došla u Zabranjeni grad – prvo je bila konkubina petog reda cara Xianfenga, a nakon njegove smrti je, kao namjesnica svog sina, vladala Kinom 47 godina – od  1961. do 15.11.1908. Umrla je 3 godine prije nego  što je Kina postala republikom. Važno je znati da niti ona niti dinastija Qing nisu imale lak zadatak – politička i društvena previranja nastala, dakle, ne samo pritiskom zapadnih nego i azijskih sila te problemima unutar same Kine bili su ili stvarnost ili ozbiljna prijetnja. Povjesničari je okrivljuju za poraz u ratu s Japanom, za pad dinastije Qing. U to doba mnogi su je ocrnili kao manipulativnu i željnu vlasti, sebičnu i nehajnu. Primjerice, neki izvori tvrde da je umjesto za flotu potrebnu u obrani od Francuza i Engleza u Opijumskom ratu, izgradila Kameni brod – za svoj odmor, za ispijanje čaja. Taj brod je i dan danas u Ljetnoj palači u Pekingu (nije od kamena nego od drveta koje izgleda kao kamen) a sagrađen je za njen 60.rođendan – bio je poklon od njenog sina, smatraju drugi. Ipak, mnogi je danas doživljavaju kao karizmatičnu, jaku i snalažljivu ženu, kao humanu caricu koja se do samog kraja lavovski borila za opstanak dinastije, za dobrobit svog naroda – Kineze nije doživljavala kao narod kojim vlada nego kao svoj narod.

Anchee Min je u knjigama “Posljednja kineska carica” i “Carica orhideje” pisala njenu biografiju – po mnogima jednu od najvjerodostojnije napisanih dosad. Oživila je Zabranjeni grad opisavši najsitnije detalje tadašnjeg života i vladanja, prikazavši mnoge, često teške, borbe koje je kineska carica prolazila kao žena, kao majka, ali i kao vladarica.

Iz gore navedenog vidimo kako je politička scena u Kini u tom periodu sve samo ne jednostavna i laka. Tajnih organizacija koje su potkraj XIX. stoljeća djelovale u Kini protiv dvostrukoga tereta, kako protiv feudalnog ugnjetavanja tako protiv strane dominacije, bilo je više. Ipak, osobito su se isticali boksači. Oni su podignuli Boksački ustanak (1899. –1901.) i već 1900. zauzeli Peking te blokirali četvrt stranih poslanika. Tako su izazvali oružanu intervenciju 8 stranih država čije su postrojbe zaposjele Peking i ugušile ustanak. 1091. poražena Kina je potpisal »Završni protokol« – obvezala se isplatiti odštetu od 450 milijuna taela i dopustiti stacioniranje stranih trupa u zemlji. Tako se početkom XX. stoljeća Kina našla u polu kolonijalnom položaju pod nadzorom imperijalističkih država.

Problemi su se, vidimo, redali jedan za drugim ali, vremenom su došle i određene promjene – Sun Yatsen, izabrani predsjednik nove privremene vlade u Nanjingu, proglasio je 1911. Republiku Kinu. Sve što je nakon toga uslijedilo jedna je posebna priča, priča moderne povijesti Kine XX stoljeća. Doći će i ona na red…

Kineski jezik – jezik 21.stoljeća?

U susret 20.travnju, UN-ovom, međunarodnom danu mandarinskog kineskog jezika, bavili smo se komparacijom kineskog jezika s ostalima svjetskim jezicima te njegovim položajem u odnosu na iste.Jezici kao takvi su, kažu, „pokretna meta“, veliki problem za stručnjake koji ih pokušavaju izbrojati jer im se broj na svijetu konstantno mijenja. Razloga je više. Svakim danom saznanja o svjetskim jezicima su veća dok, s druge strane, postoje zajednice koje su pod sve većim pritiskom suvremenog načina života pa njihovi jezici izumiru kao što, nema sumnje, postoje i jezici za koje još uvijek ne znamo. Prilikom računanja broja jezika, važno je uzeti u obzir kriterij računanja. Smatra li se npr. mandarinski kineski posebnim dijalektom (jedan od 8) ili se računaju jezici u okviru tog dijalekta (ima ih oko 200) ili se pak svi dijalekti računaju samo kao jedan jezik – kineski?

Bilo kako bilo, danas na svijetu, smatra se, ima preko 7.000 jezika. Od toga, čak 1/2 svjetskog stanovništva govori samo 23 jezika. Poredani po brojnosti, u pitanju su: kineski, španjolski, engleski, arapski, hindu, bengalski, portugalski, ruski, japanski, lahnda (uključujući pundžabi jezik), javanski, korejski, njemački, francuski, telugu, marathi, turski, urdu, vijetnamski, tamilski, talijanski, perzijski (uključujući dari i farsi jezik) i malajski jezik. Niz je ovo koji predstavlja samo 0.32% od ukupnog broja jezika iako više od 50 milijuna govornika koristi svaki od ta 23 jezika ima.

Zanimljiv je i podatak da skoro 1/2 svjetskih jezika nema pisani oblik što je i logično ako uzmemo u obzir činjenicu da se govor pojavio puno prije pisanja. Primjerice mnogi afrički jezici nemaju pisani oblik a stanovništvo Afrike čini 16% ukupne svjetske populacije i govori čak 32% od ukupnog broja svjetskih jezika. Na svijetu je, da zaključimo, a po podacima sa site-a Ethnologue, 3.900 jezika koji se i pišu i govore dok ostalih 3.200 jezika najvjerojatnije nemaju pisanu formu što će reći da, gledano u postotcima, 54% od ukupnog broja živih svjetskih jezika su jezici koji imaju pisanu formu, a 46% jezika koji ju nemaju.Treba spomenuti i da čak 95% svjetskih jezika nije zastupljeno na Internetu. Tako možete biti stanovnik države koja ima milijune stanovnika, možete se školovati, biti visokoobrazovani ali nećete moći pronaći podatke na Internetu na službenom jeziku svoje zemlje. Problem je to s kojim se suočava oko 95% svjetskih jezika. Danas digitalnim sadržajima dominiraju vodeći svjetski jezici – kineski, engleski i španjolski koji i u ovoj kategoriji zauzimaju prva tri mjesta. Ostali jezici su manje ili više ili uopće nisu zastupljenu u internetskim sadržajima.

1/3 jezika je ugrožena jer ima manje od 1.000 govornika, smatraju se „umirućim jezicima“, jezicima koji su još prisutni ali im prijeti nestanak. Jedan svjetski jezik nestane na svakih 14 dana. Dolazimo tako do podatka da svake godine nestane oko 26 jezika. Što je najgore, taj broj ima tendenciju rasta pa stručnjaci upozoravaju da će više od 1/2 svjetskih jezika nestati do kraja 21.stoljeća, odnosno predviđa se da će do 2050. nestati i do 90% postojećih jezika – 94% svih svjetskih jezika redovito govori samo 6% svjetske populacije!“Vrijediš koliko jezika govoriš”, izreka koju smo toliko puta čuli, u današnje vrijeme dobiva na težini – bez poznavanja jezika nismo konkurentni na tržištu rada. Pitanja je više. Koji su to jezici koji nas izdvajaju na tržištu rada? Koji se jezici u svijetu najviše govore? Koji se jezici najradije uče? Koji jezici imaju najviše govornika u zemljama gdje su službeni ali isto tako i diljem svijeta gdje ih se uči kao strane jezike? Koji jezici imaju najviše govornika kojima je taj jezik materinji? Koji su najrašireniji jezici diljem svijeta?Kada govorimo o brojnosti govornika, na prvom mjestu je Azija koja broji 2.301 jezika. Slijede ju Afrika s 2.138 jezika, regija Pacifika gdje se govori 1.313 jezika, Sjeverna i Južna Amerika s 1.064 jezika dok se najmanje jezika, njih 286, govori u Europi koja predstavlja1/4 svjetske populacije.

Prema podacima Ethnologuea, on line riznici podataka o svjetskim jezicima, najviše živih jezika (živi jezik je onaj koji ima barem jednog govornika kojem je on materinji jezik) ima Papua Nova Gvineja (5.5 milijuna stanovnika), njih 839, što je gotovo tri puta više nego u Europi.

Kineski jezik, jezik koji govori 16% svjetske populacije, uvjerljivo je na prvom mjestu po broju govornika kojima je on materinji jezik – preko milijardu i 200 milijuna govori ga u jednom od njegovih (ukupno) 8 glavnih formi. Jezik je to koji pripada sino-tibetanskoj grupi jezika, drugoj jezičnoj grupi po brojnosti na svijetu, zastupljenoj u regiji Himalaja, Kini i jugoistočnoj Aziji. Od navedenih 8 jezika, najviše je govornika mandarinskog jezika koji je, inače, službeni jezik Kine, Singapura i Tajvana, jedan od 6 jezika Ujedinjenih naroda a broji skoro 900 milijuna govornika. Kineski je jezik sve popularniji i kao strani jezik u mnogim zemljama svijeta, sve više ljudi na svijetu uviđa njegov značaj smatrajući ga jezikom današnjice, ulaganjem u budućnost.

Zahvaljujući velikom broju govornika ne samo u Španjolskoj nego i u zemljama Latinske Amerike, na drugom mjestu je španjolski jezik s 437 milijuna govornika. Također, španjolski je drugi najučestaliji jezik u SAD-u; zajedno s kineskim, izborni je predmet u školama.

Engleski jezik, manje egzotičan ali jezik poslovnoga svijeta i medija, vjerojatno najpopularniji strani jeziku koji se uči gotovo u cijelome svijetu i koji je u tom smislu obilježio 20.stoljeće, je na trećem mjestu s 372 milijuna govornika. Zanimljiv je podatak da u Kini ima više govornika engleskog jezika nego što ih je u SADu.

Arapski jezik, službeni jezik u čak 26 zemalja, govori se osim na Bliskom istoku i u zemljama sjeverne Afrike, ima 295 milijuna govornika te zauzima visoko četvrto mjesto. Iako se u europskim zemljama ne uči često, zbog arapske kulture koja je kroz povijest imala snažan utjecaj na Europu, brojni arabizmi se nalaze u mnogim europskim jezicima.

Bengalski (indoarijski jezik, službeni jezik u Bangladešu, Zapadnom Bengalu i indijskim državama Tripuriju i Assamu, jezik je koji govore gotovo isključivo njegovi izvorni govornici i koji se rijetko uči kao strani jezik), portugalski (najrašireniji jezik u Brazilu i Portugalu, gdje je i službeni jezik, jezik je koji se uči kao strani jezik u mnogim europskim zemljama ali je i kao neslužbeni jezik vrlo raširen u afričkim zemljama), ruski (službeni je to jezik na teritoriju Rusije, Bjelorusije, Ukrajine, Kirgistanske Republike, Kazahstana i Uzbekistana ali i vrlo raširen jezik i u Ukrajini, Moldaviji, Latviji, Republici Tadžikistanu, Turkmenistanu i Estoniji) su jezici koji po broju govornika slijede gore navedena četiri prva mjesta.Kada govorimo koje svjetske jezike je najteže naučiti, ranker.com, poznata svjetska stranica koja se bavi rangiranjem raznih stvari, 2013. je objavila listu najtežih svjetskih jezika. Na vrhu najzahtjevnijih, po njima, dominiraju azijski jezici pa su se među top deset našla čak četiri s tim da je kineski na samom vrhu. Osim kineskog (konkretno, mandarinskog kineskog) izuzetno teškim se smatraju vijetnamski, hindu i japanski. Slijede ih arapski ali i slavenski jezici (ruski, poljski i hrvatski zbog konjugacija i deklinacija) te mađarski i grčki koji spadaju u manjinske jezične skupine na Starom kontinentu a po svojoj prirodi su vrlo neobični i imaju zahtjevnu gramatiku.

Većina ljudi na Zapadu koja uči kineski jezik nailazi na određene teškoće prilikom učenja. Razlog tome je što je kineski nije ni približno sličan jezicima na zapadu. Prije svega, pismo je znakovno, logografski jezik u kojem jedan znak predstavlja jedan slog (koji može a ne mora biti riječ sa zasebnim značenjem) a čijim kombiniranjem nastaju riječi (najveći broj riječi sastoji se od jednog ili dva znaka). Još jedna vrlo bitna karakteristika kineskog jezika je tonalnost. Ovisno o naglasku riječi mijenjaju značenja pa je u govornom jeziku upravo razumijevanje dodatno zahtjevno.

Slične prepreke imaju i drugi jezici iz iste skupine, skupine dalekoistočnih jezika, koji su ocijenjeni kao najteži. Razlozi su isti. Radi se, dakle, o jezicima koji za zapisivanje koriste pisma koja nisu (isključivo) latinična pa je logično doći do zaključka da uzorak koji je utjecao na formiranje navedene liste nije najreprezentativniji, logično je jer je pod utjecajem govornika sa Zapada. Ako tome dodamo i činjenicu da se među 15 najtežih jezika našao samo jedan jezik iz idnoeuropske obitelji jezika, onda je pristranost ocjenjivanja očita.Ipak, uvriježeno je mišljenje da je kineski jako težak pa i dalje često na Zapadu navedeno tvrde, nelogično ali istinito, osobe koje ga nisu učile ili su ga, na žalost, učile na kriv način. Ono što rijetko čujemo je pitanje što je to u kineskom jeziku teško. Još rjeđe čujemo točan odgovor.

Kao i svaki drugi jezik, uz adekvatnu metodu učenja koja mora biti prilagođena ne samo jeziku kao takvom nego, vrlo važno, i jeziku naroda kojeg se podučava, kineski se može normalno (na)učiti. Naime, ono što je najteže polaznicima koji dolaze iz zapadnog svijeta (govorimo iz dugogodišnjeg iskustva) je disciplinirano učenje, tipično za ljude sa Istoka, s jedne strane i „Želimo rezultat odmah i sad.“, tipično za ljude sa Zapada, s druge strane. Stoga, ako prihvatimo da se kineski jezik uči na drugačiji način i ako znamo koji je to način, onda on postaje ono što u svojoj osnovi je – divan jezik koji je svakim danom učenja sve lakši, koji nam svakim našim novim korakom sve više otkriva koliko je logičan i tehnički potpuno posložen, nevjerojatno jednostavan u svojem gramatici, direktno povezan s kineskim načinom života, slojevit i zbog toga podložan izučavanju – koliko je, upravo zbog znakovnog ispisa i tonalnosti izgovora, a ako nas pitate, više od običnog jezika.Neke najrazvijenije zemlje svijeta ali i neke slabije razvijene zemlje svijeta su već uvidjele njegov značaj i idu u korak s novim trendom – trendom u kom kineski jezik kao, činjenica je, trenutno najbrže rastući jezik na svijetu, zauzima važnu poziciju u njihovom društvu, posebice obrazovanju. Iako na svjetskoj sceni ima zemalja koje još ne prate potrebe sadašnjosti, neosporni ekonomski rast i utjecaj Kine na sve zemlje svijeta, ogromna zastupljenost Kine u velikim i ozbiljnim poslovima s najvećim svjetskim kompanijama kao i brojni svjetski, megalomanski projekti iza kojih stoji upravo Kina, dodatni su čvrsti razlozi zašto vjerujemo da je, posebice u poslovnom svijetu, kineski jezik već jezik 21.stoljeća.

Jedna životna, poslovna i kineska priča

Damir Butković, direktor razvoja novih tržišta i projekata u Badel d.d., naš je polaznika kineskog jezika. Ovo je njegova životna, poslovna i kineska priča.

  • Kad ste prvi put otišli u Kinu, kako je izgledao Vaš prvi susret sa jednom, za nas, potpuno drugačijom kulturom o kojoj često i danas ljudi imaju puno predrasuda?

Prvi puta sam se susreo s Kinom tijekom 2008. kada sam otišao posjetiti Peking i pratiti Olimpijske igre. Bilo je to moje prvo putovanje van konteksta uobičajenog načina putovanja. Dakle, daleko-istočna zemlja, bez kufera, s malim ruksakom na leđima, nepoznata kultura, nepoznat jezik. Izlazak iz podzemne (koja me dovela do grada) i slika koju sam tada ugledao i dan danas sija u meni. Wow!!!!

Kako sam vremenom stjecao nova iskustva sve predrasude o Kini s kojima se, na žalost, odrasta na Zapadu, su svakim korakom nestajale. Inače sam avanturist i volim istraživati pa mi je u tom kontekstu bilo kao da sam došao u bajku. Pregršt različite hrane, drugačiji običaji i, nadasve, kineski znakovi koji su svima nešto značili osim meni a koji su me uvijek privlačili, iako ih nikada nisam istraživao, ne jer nisam htio nego jer za to nisam imao vremena. Već te 2008. sam poželio ostati u Kini. Osjetio sam mir, povezanost, a opet i beznačajnost – sam u zemlji s 1,5 mlrd ljudi, u zemlji u kojoj sam doslovno nepismen.

  • Kada se ukazala prilika da ostvarite tu svoju želju i što je utjecao na odluku da jedan period života provedete u Kini?

Krajem 2015. ukazala se poslovna prilika koju sam objeručke dočekao, spakirao kufere i otišao iz Hrvatske na 8 mjeseci. To je bio drugačiji put pa je i pogled na Kinu bio također drugačiji, promatrao sam je s jednog drugog aspekta. Naime, na put sam krenuo s timom od 5 ljudi, poslovno. Nakon 7 dana svi iz tima su se vratili za Hrvatsku, ja sam ostao i ostao sam sam. Moram reći da je taj trenutak bio vrlo zanimljiv! Ostao sam sam u gradu od 25 milijuna ljudi s jednom Kineskinjom čiji engleski nije bio baš najbolji, nije se radilo o privatnoj avanturi već o ozbiljnom poslovnom zadatku koji je prije svega zahtijevao jako puno istraživačkog rada radi razumijevanja kineskog načina poslovanja a nakon toga i snalažljivosti za razvoj poslovnog modela korisnog za kompaniju koja me je poslala u Kinu.

Kako to već biva u biznisu, rokovi su tijesni, vremena za privatni život je malo (ako ga uopće i ima) a problemi samo dolaze. Kako komunicirati sa svijetom u kom živim? Kako uopće uspostaviti internet vezu s ostatkom svijeta? Kako istraživati internet na engleskom? Kako upoznati nekoga? Kako ostvariti poslovne odnose? Kako se uključiti u društvena događanja? Kako istražiti poslovni svijet? Kako putovati po Kini? Kako objasniti taksisti kuda želim ići? Kako naručiti hranu? To su pitanja na koje sam morao naći odgovore ali nisu bila jedina, tu su i mnoga druga pitanja koja dolaze sama po sebi kada se čovjek spusti, što bi rekli, padobranom na nepoznati teritorij  a jezik tog teritorija ne poznaje.

Istovremeno sam se, dakle, trebao orijentirati na razvoj poslovnog modela i učenje kineskog jezika. Spavao sam 3-4 sata dnevno i iako naizgled nemoguća misija, osobna potreba za razvojem i beskonačni potencijali Kine, davali su mi snagu da idem dalje pa se nemoguće pretvaralo u moguće, polako ali stvari su se razvijale. Počelo je tako što sam pronašao način komunikacije, započeo samo istraživanje kineskog tržišta, povezao sam se s raznim ljudima preko WeChat-a. Događaji su se nizali jedan za drugim a ja sam pozorno osluškivao i pratio što se dešava, učio na tom putu i koristio naučeno. Međutim, vjerujem da sve to ne bi bilo moguće bez odnosa baziranog na iskrenoj i dubokoj ljubavi prema Kini, kineskom jeziku i kulturi koji je uvijek bio dio mene.

  • Koji je bio prijelomni trenutak, kad ste započeli učenje kineskog jezika i kako je to učenje tada izgledalo?

U Šangaju sam slučajno vidio knjižnicu stranih knjiga i u njoj sam počeo kupovati knjige za učenje kineskog jezika. Tako je zapravo počelo učenje tih famoznim kineskih znakova koji su me do tada samo inspirirali a od tada su mi počeli otkrivati i srž kineske mudrosti.

Bio sam svjestan da nisam najpametniji na svijetu, učio sam kineski jezik iz knjiga, pričao sam na ulici, nagađao sam naglaske, engleski sam koristio samo kada sam mogao ali sam najčešće namjerno ulazio u komunikaciju na kineskom jeziku iako sam znao da odgovor neću razumjeti. Vježbao sam izgovor (od toga ovisi značenje riječi) i bio sam prisiljen prolaziti kroz uspone i padove u komunikacije, sve samo na temelju vlastite volje. Na taj način sam ukazivao i poštovanje prema okolini u koju sam došao (što Kinezi jako cijene), iako uvijek nije bilo lako. Ipak, na kraju sam uspio postići najosnovniju komunikaciju ali nisam znao koliko sam zapravo naučio dok nisam došao u Haohan školu kineskog jezika gdje sam prvi puta bio u prilici da me netko ispravlja, uči.

  • Je li nakon tih, kako kažete, osnova kineskog jezika Vaše razumijevanje načina na koji Kinezi posluju bilo veće? Je li ubrzalo, poboljšalo Vaše poslovanje s kineskim partnerima?

Naravno. Kako su došli prvi uspjesi u komunikaciji na kineskom, tako se razvijalo i moje razumijevanje Kine i kineskog načina poslovanja. No, tu su se skrivale i druge lekcije jer je poslovanje podrazumijevalo i međuljudski odnos koji je trebao uroditi nekim plodom. I dalje me je držala svijest o tome da se nalazim u zemlji gdje vladaju drugi običaji i da nisam ja taj koji može „mijenjati smjer oceana“, iako sam se takvim načinom razmišljanja često susretao na Zapadu. Proživio sam razna iskustva, moj poslovni zadatak nije bio jednostavan pa sam, kad je bilo nužno i za poslovanje jako važno, koristio i ne baš prijateljske metodama, sve kako bih postigao ono zbog čega sam došao. Rezultat je da sam sad upoznat s obadvije strane kineskog poslovnog kodeksa – s jedne strane to su (iznad svega) snaga zajedništva, obitelj, zabava, zajednički ručci/ večere, pokloni i sl., a, s druge strane, nepopustljivost, dvoličnost, mudrost šutnje, gluma, svjesnost vlastite ekonomske snage i sl. Iz svih tih situacija sam učio, i ono lože i ono dobro sam pretvarao u iskustvo koje je meni kasnije bilo korisno.

Pri tom, svjedočio sam sukobu Istoka i Zapada. Drago mi je što na tom putu u niti jednom trenutku nisam pokazao nepoštovanje prema Kini i Kinezima, ali isto tako nisam dozvoljavao da se stvari odvijaju na samo njihovu korist. Vodio sam se mišlju da kineska kultura ipak postoji više tisuća godina te da iza toga sigurno postoji određena duhovna inteligencija – učio sam i, kao i Kinezi, mudro se borio za svoje interese, za interese firme koju zastupam.

  • Osim snage zajedništva koje ste spomenuli da je duboko usađena u život Kineza, što je to što još karakterizira svijet Kine?

Svijet trgovine. Kinezi su neprikosnoveni u trgovini,  to je sastavni dio njihove kulture. No, ako želite trgovati s Kinezima, morate prihvatiti njihova pravila trgovanja.

Život u Kini nauči čovjeka da je Kina u svakom pogledu jedna vrlo aktivna zemlja. Čak se to i na jeziku primjećuje – nije monoton, zahtjeva vrlo aktivan rad glasnica. A kada se u Kini radi, onda se radi u punom smislu te riječi. Trgovaca ima po cijeloj Kini, trguju aktivno i gledaju kako će zaraditi jer to je i smisao trgovine. Dakle, pravo pitanje je koji je smisao trgovine ako ne trgujete?

  • Kako izgleda svakodnevnica, kako trgovina na kineski način definira život ljudima, što je razlikuje od trgovine na Zapadu?

U svakom trenutku se nešto događa! Kada bih npr. u ponoć otišao kupovati npr. lubenicu, prodavačica mi ju je uvijek s istom energijom rezala na kockice. To je, po meni, razlika sa Zapadom gdje su stvari dosta monotone i sumorne. Također, Kinezi se ne zamaraju hoće li prodati danas ili sutra, oni znaju da će prodati dok se na Zapadu kompanije moraju dobrano namučiti da bi nešto prodali. Ili, ljudi na Zapadu će misliti da su Kinezi neodgovorni i neprofesionalni ako ne odgovore na email a Kinezi se zapravo time ne zamaraju jer je Kina dovoljna sama sebi s tim da  istovremeno ima i ogroman neiskorišten potencijal za daljnji razvoj. U svemu tome, naravno, ovisi tko s kime razgovara te kakav je omjer snaga. Kina je radna, poljoprivredna zemlja i jako puno toga još uvijek nastaje ljudskim radom, za razliku od kapitalističkog Zapada gdje proizvodi uglavnom nastaju strojevima i gdje je ljudski rad obezvrijeđen.

  • Kina je već svjetska sila, ima tendenciju i osim kineskog vrha i vrsni svjetski stručnjaci prognoziraju da će do sredine ovog stoljeća postati vodeća sila svijeta i ostvariti kineski san. Što je po Vama važno istaći svima onima koji Kineze žele imati kao svoje poslovne partnere?

Ako imate volje i rezonirate s kineskim načinom poslovanja, šanse za uspjehom su velike. Međutim, u poslovnim smislu postoji velika mogućnost da onaj tko ovisi o zapadnjačkom načinu razmišljanja to znanje neće moći primijeniti na poslovanje s kineskim partnerima jer na Zapadu ne postoji potrebno razumijevanje poslovanja kakvo ono u Kini jest.

Onaj tko planira poslovati s kineskim tvrtkama bit će doveden u kušnju (na ovaj ili onaj način), pitati će se koliko stvarno ima potrebu raditi s Kinezima i da li mu je to potrebno u životu, a sve zato jer poslovanje s Kinezima zahtijeva određene osobne promjene i prihvaćanje istočnjačkog načina poslovanja. Onaj tko odlazi u Kinu bi trebao biti svjestan vlastite pozicije u svijetu i kako da se na temelju te svijesti postaviti prema Kinezima. Naime, Kinezi imaju svoje načine dolaska do informacija, svjesni su svoje snage i to se prelijeva na cijelu Kinu kroz smjernice koje dolaze s vrha vlasti.

Oni će čekati svoju priliku, njima se ne žuri. Prema dosadašnjem, osobnom iskustvu mogu reći da su običaji, jezik, kultura, poslovni kodeks totalno suprotni od Zapada. Kina je, rekao bih, zemlja jeftinih proizvoda za razliku od skupog Zapada vođenog, već od davnih dana, propalim kapitalizmom.

Naravno, nije Kina sveta zemlja ali, globalno gledajući, Kina pomno i dugoročno planira, temeljito izgrađuje svoj sustav bez koga danas ne bi niti bila ono što je. Također, ne može se na Kinu gledati kao izdvojenu cjelinu jer Kina je pored svega također i refleksija svjetskih događanja i  protuteža svjetskih trendova.

U svakom slučaju, Kina je zemlja beskonačnih potencijala koje se može iskoristiti jedino na kineski način, uz puno truda i rada te uz prethodnu privatnu i poslovnu transformaciju.

  • Nakon velikog iskustva, što poslovnog što životnog, kako vidite učenje kineskog jezika i kulture – je li ulog u budućnost?

Kina je zemlja s snažnim gospodarskim rastom i tisućama godina starom kulturom. Za mene su ta dva razloga dovoljno snažna za odluku o učenju kineskog jezika. Nadalje, kineska ekonomska politika „Jedan pojas, jedan put“ se širi po cijelom svijetu što bi samo dodatno trebalo olakšati donošenje odluke o učenju kineskog jezika. Kina je, dakle, zemlja budućnosti i znanje kineskog jezika može biti samo komparativna prednost u odnosu na konkurenciju, može samo doprinijeti izgradnji odnosa s Kinezima jer se na taj način iskazuje poštovanje prema zemlji s kojom se posluje, ali isto tako nužno je poznavati barem osnovnu komunikaciju radi vlastite orijentacije. Dakle, definitivno, kineski jezik otvara vrata u Kini jer vam omogućuje neovisnost a olakšava komunikaciju s ionako već pristupačnim Kinezima koji su željni novog znanja i nove kulture a jedina prepreka do toga je upravo jezik. Ako se tome pridoda činjenica da je Kina zemlja beskonačnih mogućnosti, onda je sasvim jasno koji potencijali se otvaraju znanjem kineskog jezika. A nikada nije kasno za početi učiti ga, važno je da osoba zna smjer kojim ide.S druge strane, kada je riječ i o poslovnom i o privatnom odnosu, jako je važno poznavati kinesku kulturu, kineske običaje. Međuljudski odnosi su izrazito važni. U Kini to zovu 4F – family, face, faith, friends.  Ovaj model se prelijeva u poslovni odnos – prvo je potrebno izgraditi prijateljsko-obiteljski pa tek nakon toga poslovni odnos. Razlog tomu je što se prvo treba izgraditi povjerenje. Kad izgradite povjerenje, nema ograničenja. Razni su modeli kako se stječe povjerenje no sve skupa ne vrijedi ako iza toga ne stoji iskrena namjera za stvaranjem prijateljstva. U svemu tome, značajna prednost se postiže upravo poznavanjem kineskog jezika i kulture.

 

Politika jednog djeteta

Kina ima 340 milijuna obitelji, s 3.63 osobe po domaćinstvu. Tradicionalna obitelj se sastojala od roditelja i djece te njihove djece pa je najčešće zajedno živjelo 3 ili više generacija i to pod apsolutnim autoritetom muške glave obitelji – u najnovije doba, a od kad je uvedeno ‘planiranje obitelji’, kod mnogih obitelji muž i žena počeli su zajednički voditi brigu o domaćinstvo, konzultirajući se s ostalim članovima obitelji – poštovanje prema starijim članovima zajednice je ostao superlativ kineske kulture.Kineska politika jednog djeteta započela je 1979. Plan je bio da traje 50 godina, cilj je bio smanjenje nataliteta iz razloga što su (posebice) razvijene zapadne države pritisnule Kinu tvrdeći da kinesko povećanje stanovništva predstavlja prijetnju miru i svjetskim ekonomskim resursima (čak su UNICEF i UNFPA financirali Kinu s 5 milijuna dolara godišnje u potpori kineske politike jednog djeteta). No, te tvrdnje su kontroverzne i ne slažu se svi s njima. Na primjer, japanski istraživači su utvrdili da na Zemlji ima dovoljno hrane ne samo za postojeće svjetsko stanovništvo već bi bilo dovoljno i za 57 milijardi ljudi, bez da se traže novi izvori hrane i bez napretka znanosti. Također, dio znanstvenika smatra da nema gospodarskog napretka bez povećanja stanovništva – starenje stanovništva tj. manje mladih i sve više staraca smanjuju mogućnost ekonomskog napretka zemlje. To je upravo jedna od negativnih strana politike jednog djeteta. Kako pronaći dovoljan broj radnika? Otkud financirati mirovine? Tko će brinuti o svim onima koji će ostati sami? Naime, nesrazmjeran je odnos među spolovima – još odavno se predviđalo da će do 2020. biti 30-60 milijuna više muškaraca nego žena, iz čega proizlazi da se mnogi dečki neće oženiti što će dodatno smanjiti natalitet. Razlog tome je što su Kinezi nastojali imati dječake jer oni nastavljaju obiteljsku lozu, potrebni su kao radna snaga u poljoprivredi i tradicionalno se brinu za roditelje u starosti pa je u Kini bila prisutna velika stopa pobačaja djevojčica i čedomorstva već rođenih djevojčica. Široka dostupnost ultrazvuka i lak pristup pobačaju su uradili svoje. Premda su kineske vlasti od 2003. zabranjivale pobačaj temeljen na spolu, nesrazmjer između spolova iz godine u godinu je rastao, posebice u ruralnim krajevima.

Za vrijeme trajanja politike jednog djeteta, bračni parovi u kineskim gradovima mogli su imati, dakle, samo jedno dijete, dok su na selu mogli imati jedno ili dvoje, ako je prvo dijete djevojčica ili ako su oba roditelja jedinci. Naknadno je zakon i dopunjen izmjenom po kojoj su i parovi u gradovima mogli imati dvoje djece i to u situacijama ako je i samo jedan roditelj jedinac/ ica. Nadalje, politika se nije odnosila na Tibet, Hong Kong i Makao kao niti na nacionalne manjine kojih je u Kini, inače, 56.

Oni koji su prekršili vladinu odluku, snosili su kaznu koja je iznosila 10 puta više od prosječnog godišnjeg primanja kućanstva u Kini. Mogli su izgubiti i posao, pristup liječenju i obrazovanju. Provjere domaćinstava su postojale, radilo se na popisima djece. Onima koji su prekršili zakon a koji su bili u tome uhvaćeni bi određen pobačaj – kinesko ministarstvo zdravlja je objavilo da je od 1971. izvedeno 336 milijuna pobačaja.

No, bilo je i situacija u kojima su isti izbjegnuti. Žene bi odlazile od kuće i vraćale se kad bi pobačaj bio prerizičan za život majke, rađali bi djecu jedno za drugim pa ih prijavljivali kao blizance ili ih ne bi uopće prijavljivali – djece koja nisu imala svoje dokumente a niti, naknadno, pravo na školu je godišnje, kažu podaci, bilo oko 3 milijuna.Procjenjuje se da je politika jednog djeteta spriječila rođenje 400 milijuna ljudi  – ukinuta je krajem 10.mjeseca 2015., nakon tri i pol desetljeća. Ono dobro što je donijela je smanjeno siromaštvo, povećan stupanj obrazovanja, veći novac koji je uložen u razvoj zemlje.

Iako nema ograničenje, danas većina gradskih obitelji odlučuje imati samo jedno dijete jer smatraju da mu tako više mogu priuštiti. Kako će se stvari u budućnosti mijenjati, u kom pravcu ići… tek ćemo svjedočiti.

Ono što je sigurno je da se ovih dana kineske obitelji okupljaju, guzve su posvuda jer… približava se kineska Nova godina a njena centralna točka jest obitelj – zajedništvo, ljubav, briga…

Kineski san

Ušli smo u Novu godinu, rezimiramo prethodnu i razmišljamo što možemo i trebamo napraviti u ovoj. A kako je Kina dio naših i poslovnih i privatnih života, dok podvlačimo crtu pa prošlogodišnji planer i bilježnicu mijenjamo novim,  krećemo razmišljati što je Kina postigla u prošloj godini i kuda ona želi ići.

Naše putovanje 2017. omogućilo nam je da iz prve ruke svjedočimo ogromnim promjenama koje Kina živi. Pitamo se što će se sve izmijeniti do srpnja 2018. kad opet idemo u posjet, šta će nas tada (vjerujemo pozitivno) šokirati. Hoće li nebo Pekinga biti plavije, zrak čistiji? Hoće li prosječna plaća biti veća od 8.000,00 kn? Hoće li Wechat biti bogatiji za još neku opciju pa će npr. plaćanje putem QR koda biti zamijenjeno nekom novom, modernijom opcijom ili će “samo” biti obogaćena nečim novim, što mi (također) nemamo? Hoće li gradski bicikli biti besplatni više od dva sata preko vikenda a dostupni na svakom koraku? Hoće li se negdje u Kini pojaviti najviša od najviše zgrade na svijetu ili ćemo u Šangaju opet ići na 2. po visini u svijetu? Hoće li “made in China” svojim dizajnom i kvalitetom preplaviti još više tržište u Kini a u svijetu postati poznatiji kao sinonim jako dobre robe? Hoće li nas u tržnim centrima dočekati još veći broj odličnih govornika engleskog jezika? Hoćemo li imati i 26. liniju metroa u Pekingu ili će postojeće opet i još više prekiriti grad? 2003. je bilo čudno zašto postoji 1., 2. i 13. linija (zašto ne 3. ?!) a 10ak godina kasnije je postalo sasvim jasno – Kina je imala plan i znala svoj cilj – kasnije ga je samo sprovela u djelo, ništa nije bila niti greška niti slučajnost. Naravno, to je samo jedan primjer, najvažniji kao pokazatelj kako sve u Kini funkcionira.

Kad dulje surađujete s kineskim partnerima ili kad dulje živite u Kini, uočite jednu stvar a to je da Kinezi uvijek ispred sebe stavljaju svoj narod i državu (naravno, govorimo općenito:)). Nije to u smislu da nije bitno kako je njima osobno ili kako će im biti nego da je važnije kako je državi i kako će njoj biti. Ne možete se oteti dojmu da je Kina jedan identitet za čiji napredak se živi, radi, trudi. Taj stav zajedništva i zajedničkog cilja se čini kao i razlog i uzrok zašto je Kina tu gdje je i zašto će, mi ne sumnjamo, biti tamo gdje joj je san biti.Xi Jinping, predsednik Kine i lider Komunisttičke Partije, jedan od najautoritativnijih kineskih lidera u posljednjih nekoliko desetljeća, je u 10.mjesecu 2017. na otvorenju 19. kongresa Komunističke partije (veliki kongres koji se održava iza zatvorenih vrata svakih 5 godina a na kojem se ne određuje samo tko će idućih 5 godina voditi Kinu nego i u kom će smjeru Kina ići) najavio da će socijalistička ideologija sa kineskim karakteristikama, koja je ostvarila kineski preporod, do 2020. izgraditi imućno društvo, a do 2049. moćnu, modernu socijalističku zemlju, ponosno kinesku i upravljanu od strane KPK-e, otvorenu ka svijetu ali snažnu i utjecajnu Kinu, modernu socijalističku zemlju za novu eru. Kao cljeve je istakao istrebljivanje korupcije, posvećivanje pitanjima nejednakosti primanja, ekološke probleme i znatno jačanje vojske – u govoru koji je trajao 2 sata, termin “nova era” upotrijebio je 36 puta.

Kad promatramo službene podatke, uviđamo da je, kako ga je opisao, socijalizam s kineskim karakteristikama ušao u novu eru! Slaže se s kineskim vrhom i Multinacionalna kompanija PricewaterhouseCoopers (PwC) koja je jedna od četiri najveće revizorske tvrtke na svijetu a koja predviđa da će do 2050. najveća ekonomija biti ekonomija Kine – slijedit će je Indija, SAD i Indonezija.U protekloj godini Kina je na samom početku najavila ekonomski rast od 6,5% – već u prvoj polovici BDP je narastao za 6,9% (to je otprilike 38,15 trilijuna yuana tj. 5,62 trilijuna američkih dolara). Iako za ekonomijaom SAD-a zaostaje za nekih 7 triliona dolara (BDP SAD-a je trenutno 18 triliona dolara, BDP Kine je 11 triliona dolara), sustigla je Indiju i trend rasta se nastavlja pa dugoročno gledano, ekonomija SAD-a neće moći dominirati. Stručnjaci, inače, predviđaju razvoj zemalja u razvoju a stagnaciju ili nazadovanje trenutno stabilnih zemalja. Napominjemo da je azijski blok nesumnjivo najveći – predstavlja više od 1/3 globalnog BDPa (33,84%) dok Sjeverna Amerika odnosi više od 1/4 globalne ekonomije (27,95%) a Europa je treća s petinom udjela u globalnom BDPu (21.37%). Ova tri bloka zajedno čine 4/5 globalnog BDPa (83.16%).

Također, u 2017. je najavljeno jedanaest milijuna novih radnih mjesta – po službenim podacima Ministarstva ljudskih resursa i socijalne sigurnosti otvoreno je 10.97 milijuna radnih mjesta, 300 000 više nego u istom razdoblju prethodne godine. Pri tom, registrirana stopa nezaposlenostu u gradovima na kraju 3/4 2017. bila je 3.95% – najniža je to razina od 2008.!

Cilj za 2017. je bio i smanjivanje teške industrije. S tim u vezi kineski ministar rada naglasio je da vlada na razne načine već pruža podršku za 726.000 radnika koji su 2016. ostali bez posla u industriji željeza i uglja te najavio da Peking 2017. planira smanjiti još 500.000 radnih mjesta u proizvodnji željeza, uglja i ostalim granama teške industrije, time smanjiti višak proizvodnog kapaciteta koji je preplavio tržište i smanjiti globalnu cijenu.

I, između ostalog, cilj je bio i jačanje ekoloških standarda. Svi znamo da je rast ekonomije sa sobom donio i rast štetnih plinova pa se u mnogim kinesim gradovima sve teže disalo, nerijetko su potrebne maske, od 2015. su se počeli paliti crveni alarmi. No, na naše ogromno zadovoljstvo, kad smo zadni puta bili u Šangaju, dočekalo nas je potpuno plavo nebo. Vrućine su bile velike, kao i vlažnost zraka (što je i normalno za Južnu Kinu i ljeto), ali je bilo predivno svjedočiti da najveći grad Kine koji je ujedno i indiustrijsi centar Kine nije pod smogom, da radi na pročišćenju zraka i da to radi uspiješno. Sretni smo čuti i za prvi ‘Grad u šumi’, dizajniran za borbu protiv zagađenja i promjene klime koji se počeo graditi u Kini, u Liuzhou, u provinciji Guangxi – cilj mu je apsorbirati gotovo 10 000 tona CO2 i 57 tona zagađivača godišnje te proizvoditi 900 tona kisika. ‘Šumski grad’ je zamišljen kao dom za 30 000 ljudi – bit će prekrit zelenilom (više od milijun biljaka, više od 100 biljnih vrsta i 40 000 stabala) a prostirat će se na 175 hektara površine. Kina bi svake godine mogla izbjeći tri milijuna preuranjenih smrtnih slučajeva kad bi smanjila atmosfersko zagađenje na razinu koju preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija – vjerujemo da su ovo koraci ka tome, primjeri svijesti o nužnosti zaštite prirode i ljudi, primjeri kako se treba i kako se može.Dakle, i kroz 2017. smo mogli svjedočiti kako Kina ide naprijed. A počela je 1978. Od tada provodi ekonomske reforme – stvarala je posebne ekonomske zone s ciljem privlačenja stranih ulaganja kojima je nudila jeftinu radnu snagu i financijske olakšice (posebice priobalni prostor), provodila je modernizaciju privrednih grana, poticala ulaganja u inozemstvu i uključivanje u svjetsko tržište. Za dosadašnjih, sljedeće godine će biti 40 godina, ostvarili su puno – mi ćemo se osvrnuti na par detalja.

  • BDP po stanovniku se povećao za 60 puta – od početka 1980-ih prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je oko 8% (od 2000. do 2010. bila je 10,5% što je kinesku ekonomiju svrstalo u svjetski vrh) dok je od 2013. do 2015. prosječan godišnji rast BDP-a bio 7,2% – vrijednost BDP-a po glavi stanovnika iznosi 7 600 USD (2010.)
  • 2015. god je od 1.542 milijarda svijeta, najveći broj bio u Kini, njih 596 – Jack Ma je jedan od njih, danas je težak 37,9 milijardi USD, ponajviše zahvaljujući Alibabi, odnosno ‘kineskom eBayu’ koji dnevno privlači oko sto milijuna korisnika i kupaca a koji danas koristi oko 800 milijuna ljudi 
  • 700 milijuna Kineza je izašlo iz siromaštva, posebice kad je riječ o seoskom stanovništvu – 1980. je čak 95% seoskog stanovništva u Kini živjelo ispod granice siromaštva, 2015. taj udio je pao čak ispod 7%! Udjel siromašnog seoskoga stanovništva smanjen je s 33% (1978., oko 250 milijuna stanovnika) na 8% (1998., oko 42 milijuna stanovnika). Naravno, dijelom je to posljedica i masovne seobe seoskoga stanovništva u gradove (oko 140 milijuna stanovnika 1978. – 2002.).
  • Kinezi su postali najveći turistički putnici na svjetskoj razini – nova kineska srednja klasa je samo u prošloj godini a u inozemnim putovanjima potrošila 261 milijardu američkih dolara, putovalo je 135 milijuna kineskih turista. Njihov broj  u Hrvatskoj također bilježi osjetan rast – Hrvatska turistička zajednica u 2018.godini otvara svoje prestavništvo u Šangaju a na promociji vrlo aktivno rade Kinezi pa se s razlogom očekuje još veća posjećenost – Tian Tian Xiang Shang, show koji je svim zemljama o kojima je govorio donio ubrzan porast kineskih turista, krajem 2017. je sniman je u Dubrovniku i Zagrebu – 300 milijuna Kineza ga je pratilo u noći emitiranja
  • Po veličini stranih ulaganja Kina je postala vodeća u svijetu – od 1978. do 2002. uloženo je oko 400 milijarda USD, od polovice 1990-ih u prosjeku se ulaže 40 milijarda USD godišnje. S druge strane, od 2005. do 2014. godine Kina je samo u globalne investicije uložila više od 100 milijuna dolara
  • Postala je vodeća sila svijeta – u proteklih 5 godina, stopa doprinosa Kine svjetskom ekonomskom rastu iznosila je 39% – time je Kina prestigla doprinos SAD-a, Europe i Japana zajedno!

A ovo su samo neki od podataka. Ipak, i više nego dovoljni da ne čudi što preko 500 milijuna stranaca diljem svijeta uči kineski jezik. Također, ne čudi što sve velike sile Europe jačaju veze s Kinom. Tako je npr. prošle godine ukupni volumen trgovinske suradnje Njemačke i Kine iznosio 170 milijardi eura! Kina je time postala najveći trgovinski partner Njemačke, zamijenila je SAD. S druge strane, volumen gospodarske i trgovinske suradnje Kine i Hrvatske u 2017. je iznosio 1.2 milijarde dolara – to je samo 0.2% trgovinske razmjene između Kine i Europe. No, Projekt “Kina i zemlje Srednje i Istočne Europe 16+1” koji je pokrenut 2011. a koji je u Budimpešti krajem 11.mjeseca 2017. okupio čelnike zemalja Srednje i Istočne Europe najavljuje ulaganje od oko 2 milijarde eura u ovu, za investicije, Kinezima vrlo zanimljivu regiju. Obećava. Naime, trenutno postoji već 57 željezničkih teretnih ruta (kineske željeznice čine 2/3 svjetskih željeznica – najsporiji vlak vozi 180 km/h) koje povezuju Kinu i Europu – iz 35 gradova Kine vlakovi voze u 12 zemalja Europe. Naravno, kineski cilj je još više, još bolje. Kineski cilj je kineski san – 2049., na stogodišnjicu osnutka Naradne republike Kine, biti vodeća sila svijeta.

Nadamo se da će Hrvatska iskoristiti potencijal ovog projekta i s kineskim partnerima ostvariti suradnju na obostrano zadovoljstvo. No, to nije jedina opcija – više ih je jer je više projekata. Ne možemo ne spomenuti jedan od najmabicioznijih i najvećih projekata današnjice koji je 2013. predstavio kineski predsjednik – novi Put svile ili “Jedan pojas, jedan put” – koji bi trebao ponovno povezati naše kontinente, spojiti Istok i Zapad – kineske najveće luke na Istoku bi se povezale s Tanzanijom, Kenijom i Egiptom na istoku Afrike, preko Turske, Rusije, Poljske i Njemačke bi se povezale kopneno s Europom dok bi morisku poveznicu preko Suetskog kanala ostvarile s Italijom te se dodatno povezale i s Sri Lankom i Indonezijom. Cilj je, dakle, napraviti nove trgovinske trase kako morem tako i kopnom, omogućiti da kineska roba i sigurno i brzo dolazi do istoka Europe i sjeveroistoka Afrike a ujedno, cilj je i pokriti većinu ostalih područja koja se nalaze između – planirani put zemalja kroz koji će prolaziti Put svile je čak 68! O značaju projekta pišu i govore svi – i državnici i mediji i narodi. Xinhua, državna, novinska agencija, je čak snimila i glazbeni spot –  obostrana korist je jedna od ključnih sintagmi, inače i poruka koju Kina želi plasirati ali i, posebice od strane vodećih političara pojedinih europskih zemalja, dio oko koga se dosta brine – stari Put svile nije bio jednosmjeran, žele se pobrinuti da ne bude niti novi.

Mi ćemo se truditi i u 2018. dati svoj mali ali iskreni doprinos povezivanju – podučavat ćemo kineski jezik s jednakom posvećenošću, pričat ćemo o Kini s jednakim žarom, posjećivat ćemo je s jednakom radošću i na taj način i dalje omogućavati svima koji su uvidjeli ljepotu i značaj poznavanja kineskog jezika da ga kvalitetno (na)uče…