Putuoshan − budistička zemlja između mora i neba

Producentica i umjetnica Antonija Putić u Kini je provela tri godine. Očarana dalekoistočnom kulturom i načinom življenja, piše o svojim doživljajima i neobičnim mjestima koja je posjetila, okusima koje je isprobala i receptima koje je na Dalekom istoku prikupila te pripremila. Završetkom Akademije dramske umjetnosti te studija komunikologije u Zagrebu, Antonija je krenula na putovanja − zbog posla, znatiželje, umjetničkog duha. Proputovala je, kako sama ističe, više zemalja nego što je planirala, a sada o njima rado piše i govori. Uz objave u tiskanim izdanjima ili pak portalima, Antonija vodi svoju Facebook stranicu Antonija Putic na kojoj možete saznati mnogobrojne zanimljivosti o nepojmljivom životu Kine, njihovim običajima, ali i znamenitostima. Priprema i svoju prvu zbirku putopisa za koju se nada da će ugledati svjetlo dana u godini psa.

Antonija je nedavno održala predavanje u našoj školi. Bilo je jako zanimljivo, jako insiprativno i jako duhovito. Polaznike i goste je zaintrigirala i infomracijama i načinom na koji ih je prenosila, uživali smo!

Ovo je njezin blog post na temu o kojoj smo (između ostalog:)) govorili na predavanju – njezino omiljeno mjesto u Kini, otok Putuoshan.

****************************************************

Kineske poslovice prepune su izreka koje se vežu uz planine i moći koje planine imaju. Jedna od meni najdražih jest ona koja kaže da ako želite doživjeti sto godina, morate se popeti na neku od svetih planina.

Kinezi imaju poseban odnos prema prirodi, a tu svoje najvažnije mjesto zauzimaju planine i voda. Ako kineski vrt nema planinu (stijenu, komad planine) i vodu ‒ ne smatra se cjelovitim. Planina i voda uvijek se pojavljuju zajedno jer simbo­liziraju savršenu harmoniju prirode izraženu kroz princip yin-yang. Kineski zid napravljen je na planini, Shaolin hram je na planini, na planinu se ide moliti, tražiti mir i inspiraciju.

Ako planine nema, ona se uvijek lako izgradi gdje nedostaje.

Taoizam ima pet velikih planina (kin. 五岳 五嶽 Wǔ yuè): Sjeverni Hengshan, Južni Hengshan, Huashan, Songshan i Taishan.

Svetih budističkih planina u Kini ima četiri. Danas, više nego ikad, na njih dolaze mnogobrojni vjernici i turisti. Baš kao i u pradavna vremena. Planine, kao i rijeke, iznimno su važne u Kini i simbolički i doslovno. U drevnoj su Kini smatrane mjestom gdje se susreću nebo i zemlja. Uspinjanje na planinu bilo je jedan od načina da se stigne u raj. Filozofi, pisci, carevi – svi su redovito odlazili u planine, tražeći odgovore na pitanja o razlozima postojanja. Planine su oduvijek bile inspiracija umjetnicima, a jedan od najpoznatijih motiva u slikarstvu su planine u magli.

 Planina Wutai (kineski 五台山, pinyin: Wǔtái Shān, što znači “planina pet ploča”), poznata i kao Qingliang Shan, ime je dobila po svojih pet neobičnih plošnih vrhova (sjeverni, južni, istočni, zapadni i središnji). Najviši vrh je sjeverni (Beitai Ding ili Yedou Feng), s 3058 metara visine. Neki izvori navode i visinu od 3061 metara. Bez obzira na to koja je brojka točna, pouzdano se zna da je to najviši vrh sjeverne Kine, a nalazi se u pokrajini Shanxi. Pet planina povezanih mostovima s velikom nizinom i jezerom u sredini od 2009. godine nalazi se i na listi svjetske baštine UNESCO-a.

Za snalaženje po planini vrlo je koristan i besplatan Wi-Fi, mrežni sustav za pružanje usluga po cijeloj planini, inteligentni glasovni vodič. Na planini se nalazi više od pedesetak budističkih hramova izgrađenih između 1. i ranoga 20. stoljeća, a to su neki od najljepših i najstarijih očuvanih hramova Kine. Prema zapisima Zhenchenga, budističkoga meštra za dinastije Ming, prvi hram na planini Wutai izgrađen je 68. godine po naredbi cara dinastije Han. Devet je kineskih careva u ukupno 18 hodočašća posjetilo planinu.

Turisti danas mogu vidjeti više od 500 skulptura, posjetiti niz restorana, odmoriti se u stanicama za odmor. Do vrha se može i žičarom. Ulaznica za odlazak na planinu stoji 135 kuna. Žičara pak 50 kuna.

Na zapadu zemlje nalazi se Emeishan čiji najviši vrh, od ukupno devet, seže na impozantnih 3099 metara. Planina Emei (kineski 峨嵋山, pinyin: Éméi Shān, što znači „Uzvišeno čelo”) planina je u južnom dijelu kineske pokrajine Sečuan. U nastavku prema zapadu planine se protežu sve do Tibeta. Planinu nazivaju i savršenim ljetnim odredištem zbog odlične klime. Dok ostatak Kine u srpnju i kolovozu kuha na temperaturama iznad trideset Celzijevih stupnjeva, na vrhu Emei planine prosječna je temperatura 11,8 Celzijevih stupnjeva. Sjajno za odmor, pronalazak duhovnoga mira i meditaciju. Sa svojih 3099 metara visine, planina Emei najviša je od četiri budističke svete planine Kine. Na planini Emei nalazi se ukupno 76 budističkih samostana, većinom izgrađenih u blizini vrha za vladavine kineskih dinastija Ming i Qing. Odlazak na Emei planinu prava je prilika za upoznavanje bogate povijesti Kine i budizma. Zbog bogate vegetacije cijelo područje upisano je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1996. godine, kao jedinstven primjer svjetske baštine u kojoj se “opipljivo” (tj. prirodne ljepote) sjedinjuju s “nevidljivim” (kulturnim blagom).

U središtu, ili kako Kinezi kažu – na jugu, nalazi se Jiuhuashan planina čiji najviši vrh Shiwang iznosi 1342 metra. Planina Jiuhua (kineski 九 华山; tradicionalni kineski: 九 華山; pinyin: Jǐuhuá Shān; doslovno: “Devet slavnih planina”) ističe se bogatim budističkim naslijeđem. Omiljeno mjesto budističkih hodočasnika, 120 četvornih kilometara dug planinski lanac nakićen je hramovima i neprestano umotan u miris mirisnih štapića koje svi pale. Legenda kaže da je veliki pjesnik Li Bai iz vremena Tang dinastije putovao onamo i zapisao: 妙 有分 二 气, 灵山 开 九华.Sveta planina Putuo (kineski 普陀山, pinyin: Pǔtúo shān, doslovno: (sanskrtski) brdo Potalaka) nalazi se na predivnom otočju Zhoushan i zapravo je svojevrsni planinski otok. Putuoshan (Mount Putuo) za mnoge je vjernike najvažnije duhovno središte Kine, a posvećeno je Guan Yin – Gospi milosrđa.  Legenda kaže da je davne 916. godine japanski redovnik (budistički svećenik) pokušao uzeti kip Guan Yin iz Kine u Japan. Nedaleko od otoka Putuo posadu je ulovila strašna oluja, a Guan Yin rekla je redovniku da će mu ona, ostavi li kip na otoku, osigurati siguran povratak kući u Japan. Otada je Putuo njezin dom, a u znak zahvalnosti japanskom redovniku na otoku se nalazi i hram izgrađen u japanskom stilu. Japanci u velikom broju danas dolaze na otok i fotografiraju sve redom, nerijetko i Canon kamerama. Upravo je ime popularnih kamera proizašlo iz imena Guan Yin koje se u Japanu izgovara Kannon (観 音). Prema neslužbenim podatcima, Putuoshan je u 2017. posjetilo više od 40 milijuna ljudi. Nama strancima otok pruža i jedinstveni pogled u staru Kinu, njezinu nevjerojatnu arhitekturu, jedan životni ritam koji nigdje više ne postoji. Ja sam otok posjetila nekoliko puta i zapravo mi se činilo da nikad tamo nije prevelika gužva. Možda se tako čini svima nama koji na otok dođemo iz gradova u kojima živi više od dvadeset milijuna ljudi, kao što je to slučaj u Šangaju.

Cijeli arhipelag Zhoushan koji se sastoji od 1390 otoka i 3306 grebena, a kojemu pripada i Putuoshan, nije pretjerano naseljen. Ukupan broj stanovnika nije preciziran, ali 103 otoka je naseljeno tijekom cijele godine, 12 otoka ima više od 10 000 stanovnika.

Arhipelag ima tisućljetnu tradiciju ribarstva i svi ponosno ističu da su upravo oni ribarnica Kine. Danas uz ribarstvo ljudi rade i u brodogradilištima, a nedavno je otvoren i novi proizvodni centar Boeinga. Očuvana priroda, zrak koji nije zagađen kao na kopnu i budizam glavni su razlozi dolaska velikog broja ljudi na ovaj maleni otok.Budistička božica Guanyin – Gospa milosrđa, jedno od utjelovljenja Bude, iznimno je popularna diljem Azije, a ovisno o jeziku i narječju, postoji dvadesetak različitih imena kojima je svima osnova Guanyin. Na Putuoshanu se štuje od pradavnih vremena, a prvi zapisi datiraju u 9. stoljeće. Otokom danas dominira velika pozlaćena statua Guanyin visoka čak 33 metra, koja se za sunčanih dana vidi i sa susjednih otoka. Na otoku živi oko 4000 redovnika u više od 120 vjerskih prostora i osamdesetak hramova. Tri su glavna, velika hrama koja obvezno obiđu svi vjernici. Hramovi i povijesna mjesta na ovoj planini izgrađeni su u nekoliko dinastija, uključujući dinastiju Song, dinastiju Yuan, dinastiju Ming i dinastiju Qing.

Najpopularniji hram na otoku definitivno je Puji. On je ujedno i prvi na 12 kilometara dugoj šetnici koja prolazi cijelom dužinom otoka.

Puji Temple izgrađen je 916., a ispred njega nalazi se i jezero prepuno zlatnih ribica, kao i mostovi, pagoda i šetnice koje obgrljuju cijeli kompleks. Predivno dekoriran hram ima devet velikih dvorana koje obiluju skulpturama, crtežima, ukrasima svih vrsta. Posjetitelji mogu ovdje za manje od desetak kuna pojesti najukusniji vegetarijanski ručak i večeru koje možete zamisliti. I najtoplije preporučujem jesti ovdje! Jesti se može i u još nekoliko hramova na otoku. Cijene su često stvar pregovora. Isto vrijedi i za smještaj. U neposrednoj blizini Puji hrama nalazi se i muzej, prvi je to budistički muzej u Kini, imaju 1700 eksponata unutar sedam izložbenih prostora.

Kao i kad dođete kod nas na Jadran, i ovdje će vas dočekati nekoliko lokalnih ljudi na samom ulazu na otok, nudeći svoje sobe i kuće po povoljnim cijenama. Cijene se kreću od sto do tristo kuna po noćenju, a kuće se nalaze u skrivenom dijelu otoka u koji je pomalo počela prodirati moderna Kina. Na otoku se danas nalazi i pedesetak hotela od kojih se mnogi mogu rezervirati i na Bookingu. Stoje od tristotinjak do tisuću kuna po noćenju. Izbjegavajte dolazak vikendom – tad svi idu, gužve znaju biti velike, smještaja gotovo da i nema.

Za one koji prespavaju na otoku, u 4.30 počinje ranojutarnja molitva, a za istražiti otok definitivno nije dovoljan jedan dan. Ako volite šetati, sa svojih 12 kilometara kvadratnih otok je idealna lokacija jer nudi predivne šetnice, šumske proplanke, vidikovce na sve strane Istočnoga kineskoga mora. Za one s velikim koferima, tu su električni autobusi koji ovisno o udaljenosti stoje od tri do deset kuna.

Cijeli otok bogat je raznom vegetacijom, a na njemu se nalazi i predivan botanički vrt, kao i šuma posebne vrste bambusa koji ima tamnu stabljiku. Inače je bambus obično posve zelen, identičan onome što vidite na snimkama uz pande. Panda nije nacionalna životinja Kine, ali uz zmaja je svakako najprepoznatljiviji simbol te zemlje. Na otoku nema ni pandi ni zmajeva, ali zato ako trebate malo mira i tišine – na pravom ste mjestu. Cvrkut ptica, žuborenje vode, molitve, koraci vjernika miješaju se u predivnu melodiju otoka.

Na vrhu planine Putuo nalazi se Huiji Temple do kojega vodi 1060 stuba, a za one koji nemaju snage ili volje pješice do vrha tu je i žičara. Iz nje puca predivan pogled na sve strane ‒ savršena platforma za gledanje zalaska i izlaska sunca. Na vrh žičarom, dolje pješice. Prvo, lakše je spuštati se, drugo – put vodi u Faye hram.

Sam hram nije dopušteno fotografirati, ali pogled koji imate ionako vam se ureže u pamćenje za sva vremena. Huiji hram treći je najveći hram na otoku, ima četiri velike dvorane, sedam soba, pet potkrovlja, pregršt prostora i mnoge dodatne zgrade u koje možete sjesti i razgovarati sa svećenicima. Tu mnogi vjernici traže duhovnu i fizičku utjehu. Hram nudi i tri obroka dnevno, a možda najbolji je doručak. Glavne zgrade uključuju Nebesku kraljevsku dvoranu, Veliku Buddhinu dvoranu, Dvoranu velikog milosrđa, knjižnicu budističkih tekstova.

Ono što Putuoshan čini idealnom lokacijom za molitvu su i izvrsni klimatski uvjeti. Prosječna temperatura cijele godine iznosi oko 20 ° C. Uzduž linije gdje se planina spaja s morem nalaze se predivne pješčane plaže koje u najtoplijim ljetnim danima pružaju turistima priliku da smoče noge, zaplivaju i predahnu. Nema mnogo kupača. Dvije najpoznatije plaže su Plaža stotinu koraka i Plaža tisuću koraka koja je dugačka 1750 metara. Na plaži se nalazi i predivna pagoda s koje puca pogled prema otvorenom moru, a svega 200 metara dalje nalazi se Fayu hram.

Fayu hram prostire se na 33 000 m2, a potrebni su sati da se cijeli obiđe i vidi. Vjerojatno bi trebao cijeli život da se shvati što sve predstavljaju njegovi mnogobrojni kipovi, uređenje, arhitektura. Sastoji se od 294 dvorana i soba. Nebeska kraljevska dvorana i Žad budistička dvorana samo su neke od posebnosti ovoga predivnoga hrama. Hram je stradao za vrijeme kulturne revolucije. Danas je obnovljen, a sadržava nevjerojatno blago Kine – ostakljeni dio krovišta s pločicama koje dolaze iz vremena dinastije Ming. Hram je otvoren od 6 do 17.30 svakoga dana, a rano ujutro, u 4.30, posebna je molitva koju nikako ne bi trebalo propustiti neovisno o tome jeste li budist ili ne. Molitva traje oko dva sata.

Iako visok tek mrvicu manje od 300 metara, otok obiluje i špiljama. Najpoznatija špilja je Chaoyang. Prijevod imena jasno daje do znanja kada je najbolje vrijeme za posjet – rano ujutro. Volite li izlaske sunca, onda je ovo lokacija na kojoj trebate biti rano ujutro. Popularne su i Chaoyang, Fanyin i Chaoyin špilja. U neke se plaća ulazak, neke su mjesto molitve, a sve su pravo čudo prirode i isplati se zaviriti u njih. U ovim špiljama nema medvjeda. Općenito, otok ima samo pitome životinje – mnoštvo ptica, raznih kukaca. Zbog budizma su gotovo svi na otoku vegetarijanci. Putuoshan je unatoč mnogobrojnim turistima zadržao svoju osnovnu funkciju – mjesto je molitve, mjesto gdje tražite milost od Boga u kojega vjerujete, mjesto u kojem ćete se napuniti energijom za suvremeni život u kojem često svakodnevne obveze ne ostavljaju dovoljno vremena za odmor, meditaciju, razgovor sa samim sobom ili s Bogom. Jedno ne isključuje drugo. Za razliku od ostalih svetih mjesta diljem Kine, ovdje je iznimno velik broj mladih vjernika jer upravo Guanyin pomaže onima koji traže partnera i žele dobiti bebu. Čula sam ovu priču nekoliko puta i uvijek pomalo odmahivala rukom – sve dok nisam osobno upoznala Kineskinju koja mi je ispričala kako je došla iz susjednoga grada Ningboa na molitvu te je iste večeri u lokalnom kafiću upoznala budućeg supruga, a danas i oca njihovoga trogodišnjega sina. Moja prijateljica Maggie također štuje Guanyin i prilikom mog odlaska ili dolaska u Kinu uvijek ide na molitvu kako bi zamolila božicu za moj siguran let i skori dolazak u Kinu.

SAVJETI:

Iz Šangaja se do otoka Zhoushan može doći autobusom, karta stoji oko 130 kuna, vožnja traje četiri do pet sati. Otok Zhoushan povezan je s kopnom s 26,5 kilometara dugim mostom. Na otoku postoje tri stanice. Izlazite na zadnjoj. To je novi autobusni kolodvor koji je zasad još uvijek malo izvan grada. Grad se gradi. Od tu do trajektne luke u mjestu Shenjiamen u kojoj uzimate brodicu za Putuoshan možete lokalnim autobusom ili taksijem. Možete uzeti i Didi, stoji svega nekoliko kuna, okvirno 30. Shenjiamen je staro ribarsko mjesto i još uvijek ima vizuru stare Kine. Tu se nalazi i katolička crkvica gdje će vas rado dočekati, pogotovo ako ste i sami katolici.

Do otoka Putuo može se doći samo malenom brodicom koja ide s otoka Zhoushan ili Zhuijajian svakih desetak minuta. Cijena karte u jednom smjeru stoji 30 kuna. Ako idete iz luke na Zhuijajian otoku imate priliku voziti se preko velikog mosta s kojega puca pogled na panoramu Zhoushana. Zhuijajian je predivan otok, ako imate vremena svakako ga istražite. Tu možete vidjeti budističku akademiju u kojoj je oko 250 polaznika, zanimljive skulpture, predivne plaže. Ljeti se tu održava veliki glazbeni festival.

Ovisno o godišnjem dobu, ulaznica za otok Putuoshan iznosi od 160 do 200 kuna, dok se ulaz u glavne hramove plaća od pet kuna nadalje. Za lokalno stanovništvo arhipelaga Zhoushan godišnja karta za neograničen broj posjeta Putuoshanu stoji pedesetak kuna.

Zrakoplovna linija Šangaj – Zhuijajian vozi dvaput dnevno. Let traje manje od jednoga sata. Cijena je oko 800 kuna. Zračna je luka malena, ne bi trebalo biti gužvi.

Brodska noćna linija Šangaj – Zhoushan vozi dvaput dnevno, vožnja traje 12 sati, cijena karte u jednom smjeru iznosi od 90 do 350 kuna. Zhoushan ima i brodsku liniju s gradom Ningbo, svakako prije puta provjerite raspored jer je on podložan promjenama s obzirom na godišnje doba.

Bilo bi izvrsno kada biste znali barem osnove kineskoga jezika jer osim ploča koje imaju oznake i na engleskom jeziku, nemojte očekivati previše pomoći od lokalnoga stanovništva. Ljudi ovdje govore otočki dijalekt koji je često teško razumljiv i drugim Kinezima koji dolaze na otok na molitvu.

Rano ujutro možete krenuti prvim autobusom iz Šangaja, Ningboa ili Hangzhoua do Zhoushana. Otamo brodicom do Putuoshana. U podne biste već mogli ručati u nekom od hramova. Prespavajte na otoku, naredni dan zadnjom brodicom i zadnjim autobusom sa Zhoushana vratite se u Šangaj. Obvezno provjerite kada točno imate zadnju brodicu s Putuoshana i kada polazi zadnji autobus za odredište na koje idete.Odlučite li se na odlazak, predlažem da se javite i gospođici Maggie koja živi na Zhoushanu, izvrstan je poznavatelj povijesti i kulture, sjajan vodič i beskrajno draga prijateljica svim zalutalim strancima. Maggie izvrsno govori engleski jezik, sam Putuoshan prošla je stotine puta, zasigurno ima odgovore na mnogobrojna pitanja koja svi mi stranci imamo kad se susretnemo sa svetom planinom Putuoshan. Sretan put svima uz Budin blagoslov.

 

Prvi kineski, nikad zaboravljeni, car

Qin Shi Huang (秦始皇, Qín​ Shǐ​huáng​), poznat kao prvi kineski car, jedna je to od najznačajnijih povijesnih ličnosti ne samo Kine nego, možemo reći, i svijeta. Njegova važnost u kontekstu onoga što je promijenio i napravio u politici svoje zemlje mjeri se najvećim vojskovođama iz svjetske povijesti kao što su Aleksandar Makedonski ili, primjerice, Džingis kan. Car je dinastije Qin, dinastije koja je po njemu i dobila naziv a koja je vladala Kinom od 221. do 206. pr.Kr. a od vremena koje, nadalje, vrlo je važno napomenuti i znati, Kina nosi svoj današnji naziv.

Ima više stvari koje ga čine neobičnim, velikim, moćnim, važnim ali, ne možemo zanemariti, i okrutnim vladarom.

Mogli bismo reći da je jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja ujedinjenje cijele današnje Kine. U tijeku njegove vladavine koja je trajala od 220. do 210. pr. Kr., Kina se protezala između Žutog mora do planina na Tibetu, od nizina preko rijeke Yangtze do pustinje Gobi no, carstvo tada nije samo doživjelo procvat teritorijalno, carstvo je doživjelo procvat i u trgovini i u privredi.

Nadalje, vrlo značajno, ukinuo je svaki oblik feudalizma a da je pri tome prisilio dotadašnje feudalce da se presele u njegov glavni grad, Xiangyang (smješten u blizini današnjeg Xi’ana) te ih je, držeći ih bliže sebi, mogao lakše i bolje kontrolirati.

Iza sebe je ostavio i mnoge građevine ali je, bit ćemo slobodni reći, postavio i visoki kriterij koji je svaki sljedeći veliki kineski vladar pokušao barem slijediti ako ne i nadmašiti. Podigao je ljestvicu visoko – ostati zapamćen, ne stotinama, nego stoljećima godina. Uspjelo mu je.

Izgradio je čak 700 palača. Naravno, nije veličina bila samo u broju, veličina je bila u činjenici što je svaka palača napravljena prema modelu rezidencija jedne od zemalja koju je porazio i osvojio!

Osim toga, prostranom mrežom puteva za prolaz vojnih četa povezao je prijestolnicu i sve kineske provincije – drvoredi su bili široki 15 m, ukupno dugi 7 500 km!

Sagradio je Qin Shi Huang i kanal koji se i danas koristi, poznat kao Čarobni kanal. Prvi je to hipsometrijski kanal – slijedio je obrise terena kako bi se izbjegle visinske razlike. Omogućavao je, povezujući različite tokove voda, neprestanu plovidbu malih lađa za prijevoz na udaljenosti većoj od 2000 km, što je, logično, učvrstilo natapanje zemljišta i zaštitu od poplava i, neosporno, još jednom stavilo pečat na pozitivan učinak koji je njegova vladavana donijela Kini.

Bio je pristaša Legalizma, jedne od struja misli izraženih u kasnom razdoblju dinastije Zhou (od 11. stoljeća pr. Kr.- 770. god. pr. Kr.), a koja se zalagala za stroge zakone i okrutne kazne. Odrubljivanje glava bila je uobičajena smrtna kazna. Manji prijestupi kažnjavali su se sakaćenjem ili prisilnim radom. Ali ne bilo kojim prisilnim radom. Često je završavao smrću. Budući da je zakon dosljedno provođen a upletao se u najsitnije dijelove života, došlo je do otvora, stvorena je opozicija koja se pozivala na konfucijansku i taoističku školu. Kao odgovor na njihova zalaganja i rad, Qin Shi Huang je spalio sve spise oprečnih ideologija. Kažu da je samo jednu kopiju sačuvao za carsku biblioteku. Zaslijepljen bijesom, otišao je čak i korak više pa je 460 konfucijanskih učenika zakopao žive, primjenjujući legalističku misao “U državi u kojoj vlada inteligentan vladar nema književnosti, nego samo zakona koji služi za poučavanje”. Da, bio je velik, ali istovremeno i okrutan. A to, logično, nije lako, to nitko ne želi. Narod je zato počeo bježati. Kako bi spriječio odljev stanovništva i održao svoje golemo carstvo, Qin Shi Huang započeo je gradnju Kineskog zida. Mnogi će reći da je zid postao “najduže groblje na svijetu” i neće nažalost imati krivo. Inače, u tom početnom razdoblju dinastije Qin, kada je započeta njegova gradnja, Zid je bio dug 5 000 km, imao je 25 000 utvrda i stražarskih kula međusobno udaljenih po par stotina metara. Tijekom dana, kule su komunicirale uz pomoć zastava u boji, a tijekom noći uz pomoć signalnih vatri. Na taj način, poruke su prelazile kilometre za samo nekoliko sati. Fascinantno, zar ne? No, iako zamišljen da brani Kinu od sjevernih plemena, vidimo da je imao i druge svrhe, vidimo da iza njegove gradnje stoji i jedan drugi, ne tako sjajan povod.

Čim je došao na vlast, Qin Shi Huang je naredio izgradnju svog mauzoleja na polovici puta između planine Li i rijeke Wei. Na njemu je radilo više od pola milijuna radnika. Točnije, na 57 km², u periodu od skoro 40 godina, carski mauzolej gradilo je 700 000 radnika, seljaka, robova. U središtu mauzoleja se nalazio tzv. “Zabranjeni grad”, tj. humak, dostupan samo caru. Taj humak koji skriva njegovu grobnicu a koji je danas visok samo trećinu originalane veličine, 50ak metara, zaštićen je dvostrukom zidanom ogradom, ostao je netaknut – službeno iz tehničkih razloga ali moguće da je razlog poštovanje mrtvih. Kult predaka, duboko ukorijenjen u kineskom narodu, zabranjuje oskrvnuće pokojnika jer se smatra da bi se isti mogao vratiti na zemlju preobražen u okrutnog duha. Kult predaka, nadalje, predstavlja vjerovanje da njihovi dobrostivi duhovi mogu tražiti usluge od bogova da pozitivno djeluju na slijed događaja.

A sve je krenulo još puno ranije. U drevnoj Kini se vjerovalo da se poslije smrti postojanje nastavlja u izvanzemaljskom životu i da pokojnik ima iste materijalne potrebe kao za vrijeme života. Zbog toga su svoje mrtve, u skladu sa svojim mogućnostima, pokopavali s prijeko potrebnim predmetima za svakodnevnu uporabu, ali, često, kad su imućne obitelji bile u pitanju, i s dragocjenostima velike umjetničke vrijednosti. U skladu sa spomenutim običajem, još za vrijeme Shang dinastije (prva kineska dinastija, vladala je od 16. do 11.stoljeća pr.Kr.) žrtvovanje članova obitelji (žene, priležnice), činovnika, ministara, sluga, robova i svih ostalih koji bi caru bili od pomoći, nije bio rijedak slučaj. Vjerovalo se kako je neprihvatljivo da se car u zagrobnom životu brine sam o sebi. Upravo takvu ulogu je imala i ima širom svijeta poznata Vojska od terakote, vojska cara Qin Shi Huanga, vojska čija je svrha u vječnosti štititi njegov mauzolej.

Vojska od terakote – stari ratnici koji nisu nikad umrli

Radi boljeg razumijevanja okolnosti izgradnje Vojske od terakote, važno je reći da je Qin Shi Huang bio opsjednut idejom o besmrtnosti. Mnogi su njegovi savjetnici proputovali Kinu tražeći eliksir mladosti. Goruća želja za vječnim životom, također govori sama po sebi puno o njemu. Budući da nisu uspijevali pronaći lijek za besmrtnost, kažu da je čak zapovjedio svojim vojnicima da budu zakopani zajedno s njim  – mogao je postrojiti više od milijun vojnika, kažu zapisi. Srećom, uspjeli su ga od toga odgovoriti. Na kraju, kad se ipak morao pomiriti s činjenicom da je kao i  svi ostali smrtan, prihvatio je da se u blizini njegovog mauzoleja, napravi Besmrtna vojska, tzv. “Vojska sjena” koja je, u biti, bila kopija dijela njegove vojske a koja je imala zadatak da ga čuva i nakon smrti, da bude uz njega kako bi on imao kome zapovijedati. Postignut je, recimo to tako, kompromis.A pronađena je sasvim slučajno! Seljaci na planini Li su kopajli bunar – tražeći izvor vode, pronašli su glavu od terakote u prirodnoj veličini. No, desilo se i 60ak godina ranije da je jedan seljak, također tražeći vodu, iskopao cijelu skulpturu od terakote ali kako mu je bunar odmah presušio, praznovjeran, vratio ju je nazad. Greška se nije ponovila dvaput. U suprotnom, danas ne bismo znali ništa o onome što nam je otkriće vojske od terakote donijelo. A donijelo je puno. Saznali smo o životu vojske tog vremena, preko nje smo saznali jako puno o jednoj čitavoj epohi. Vjerujemo da ćemo saznati i još više, iskopavanja nisu gotova, traju i danas.Nalaze se 36 km sjeveroistočno od Xi’ana i obuhvaćaju teritorij veličine 20 000 km². Prva jama, od ukupno njih 4, pronađena je 1975., četvrta, prazna, otkrivena je 1995. Zajedno predstavljaju jednu od najvećih grobnica na svijetu. No, kako predstavljaju i jedno su od najvećih otkrića XX stoljeća, ljudi iz svih dijelova svijeta dolaze posjetiti Shaanxi provinciju, Xi’an i terakota vojnike pa kroz njih, na određen način, i dalje živi Qin Shi Huang, car o kojem netko zna manje, netko zna više ali na spomen čijih “Starih ratnika koji nisu nikad umrli” a kako ih Kinezi zovu, ratnika Qin Shi Huanga, većina ljudi na svijetu ne ostaje ravnodušna. Možda većina ne zna u kojem su točno gradu ali većina zna da su otkriveni, zna da su njihove proporcije ogromne. Još nije niti poznat konačan broj – za sad je otkriveno oko 8000 glinenih kipova ratnika, oko 600 konja i preko 100 ratnih kola.Ono što najviše oduševljava nije samo njihova brojnost. Fascinantno je da je dosad na njima otkriveno 85 imena poznatih umjetnika koji su svakog ratnika napravili jedinstvenim! Svaki se vojnik iz sve tri jame razlikuje od ostalih. Tako svako lice ime individualni izraz, čak je uočeno 24 načina na koji su oblikovali dlake na licu – brkove, bradu, zaliske. Izdvaja se veći broj različitih tipova pletenica, punđi a imaju i različite cipele i pojaseve. I sve su skulture izvorno bile u boji a svaki se ratnik odlikuje crtama karakterističnim za različite etničke skupine i to uvijek u skladu s položajem koji je imao u vojsci. Sukladno tome, skulpture se razlikuju po pokrivalima za glavu, odijelima i oružju. Zanimljivo je da su nosili marame koje su sprečavale da na rubu oklopa i vrata nastane ogrebotina, ali nisu nosili kacige, samo rijetki su imali štitove. To također potvrđuje mišljenje povjesničara koji tvrde da je izostanak kaciga bila u stvari odlika vojnika, povezana s njihovom hrabrošću jer su se s neprijateljima sukobljavali bez zaštite.Napravljeni su na način da je torzo vojnika šupalj i naslanja se na temelj od punih nogu dok su ruke i dlanovi uobličeni prema uzoru na geste koje je ratnik morao izražavati i u stvarnosti. Tijela su pečena na visokim temperaturama, rađena od gline, nakon čega su bila pričvršćena na bazu a onda su se glinenim trakama, posebno izrađivali ostali dijelovi tijela (ruke, glave i dlanovi), lijepili. Svečani i ratnički nastrojeni, što i dolikuje vojsci cara, ratnici su prikazani višima – dosežu i do 2 m. Njihova težina je u prosjeku 150kg. Djeluju nestvarno živo.Raspored ratnika u jamama, smatraju arheolozi, slijedi principe vojne taktike kraja dinastije Zhou. Tako je u prvoj liniji veliki broj pješadije raspoređenih za borbu (jama 1), s lijevog boka je konjaništvo i bojna kola (jama 2) dok glavni stožer (jama 3) nije razvrstan – smatra se da je služio za obranu a ne napad, kao prostor predviđen za žrtvovanje baš kao i u stvarnosti u kojoj je uobičajeno bilo posavjetovati se s proročanstvima i ponuditi žrtve božanstvima prije ratnog pothvata. Stari preko 2000 godina, dokaz su kako je kineski narod puno prije primjerice europskog naroda koristio određene vojne taktike. Primjerice, kola su korištena kao pomoć pješadiji i na otvorenom su terenu bila na čelu skupine, njihova se snaga koristila pri udaru. K tome, za oružje koje iskopani vojnici više ne drže u svojim rukama (sklonjeno je kako bi se i tijela vojnika i samo oružje bolje sačuvalo), povjesničari i arheolozi drže da su od iznimne kvalitete, ali i od iznimnog značaja upravo zato jer nam govore o tome kako je prvi kineski car uspio u svom naumu – ujediniti Kinu, osvojiti toliko veliki broj država, ukupno sedam. Imao je ogromnu vojsku. Imao je napredno oružje. Imao je jaku vojnu taktiku. A ni volje mu oćito nije falilo.

Danas ovi vojnici predstavljaju pravo remek djelo kineske civilizacije, jedne od najstarijih i najtrajnijih poznatih civilizacija na svijetu.

Kako ćemo ih mi doživjeti, koliko su uistinu veličanstveni, znat ćemo nakon što se vratimo s našeg trećeg turističko-edukativnog putovanja 2019. – provincija Shaanxi kao i njena Vojska od terakote su neizostavan i jedan od najvažnijih povijesnih dijelova našeg programa putovanja.

Sichuan, pokrajina obilja

Pokrajina je ovo koja je povijesno poznata kao Pokrajina obilja, danas jedna od glavnih poljoprivrednih regija Kine – vodeća je u Kini po proizvodnji pšenice i riže. Zahvaljujući bogatoj i raznolikoj prirodi te povijesnoj baštini, razvijen je i turizam a brojna područja su obuhvaćena najvećim stupnjem zaštite.

Njen naziv doslovno znači „četiri rijeke“ a koristi se još od vremena dinastije Song – iako je Duga rijeka (长江, Cháng​ Jiāng) najveća i najduža rijeka u Sečuanu, ima četiri pritoke koje kroz nju prolaze pa je pokrajina po njima i dobila ime.

Sa svojih 485,000 kvadratnih metara, 5. je pokrajina po veličini u Kini dok je po broju stanovnika, s 80 418 200, na 4.mjestu – 165 stanovnika je na kvadratnom metru. Han Kinezi čine 95% – Yi 2,6%, Tibetanci 1,5% te Qiang 0,4%. Govori se sechuanski mandarinski.

Jedan od 5.011 gradova a ujedno i najveći grad Sichuana je njegov glavni grad – Chengdu (成都, Chéngdū). Poznat je po ljutoj kuhinji zbog koje je od UNESCO-a 2010. proglašen prvim azijskim gradom koji je nazvan gradom gastronomije. Inače, nastao je na današnjem prostoru prije više od 4000 godina a danas je jedan od najvažnijih središta gospodarstva, prometa i komunikacijskih centara u jugozapadnoj Kini ali i jedan od deset najboljih gradova za ulaganje od ukupno 280 gradskih središta u Kini – ima oko 15 milijuna stanovnika.

Plodne ravnice na kojima se Chengdu nalazi, Tianfuzhiguo (天府之国, Tiān​fǔ​zhī​guó), što doslovno znači “zemlja s neba” a što se prijevodi kao „zemlja obilja”, blaga klima i dobra kvalitete zraka, vjerujemo da su utjecale da ga kineske dnevne novine China Daily proglase 4. najboljim velikim kineskim gradom za život u Kini!Izvorno ime grada potječe od vremena kada je osnovan i nikada se nije mijenjano, no grad ima i dva dodatna nadimka. Prvi je Službeni brokatni grad (锦官城, Jǐnguānchéng) zahvaljujući tome što je za vrijeme Han dinastije (206. Pr. Kr. do 203. posl. Kr.) bio vrlo popularan među kraljevskom i elitnom klasom u Kini ali je i uživao povjerenje kineskog cara koji je u njemu otvorio ured čija je zadaća bila nadgledanje proizvodnje dok je drugi naziv Grad hibiskusa (蓉城, Róngchéng), nadimak koji se koristi još iz perioda Pet dinastija i Deset kraljevstva (907. – 969.) kada je tadašnji kralj naredio da se na zidu tvrđave koja ga okružuje posadi hibiskus. Među mnogim mjestima, krasi ga Jinli street, ulica poznata kao Prva ulica kraljevstva Shu, što o njenom značaju samo po sebi govori, poznata i po tradicionalnim grickalicama kao i Kuanzhai Alley, tri tradicionalne, stare a paralelne ulice iz perioda Qing dinastije. Tu je i most Anshun (安顺桥, Ān​shùnqiáo) koji se nalazi na Jin rijeci – djeluje baš kao i prijevod na engleskom: “Peaceful and Fluent”. Inače, originalno, most je izgrađen još 1746. – jedan je od mostova (njegova, naravno, najranija verzija) o kojima je pisao Marco Polo na svojim proputovanjima Kinom u XIII. stoljeću. Obnovljen je 2003., nakon što je tijekom XX. stoljeća nekoliko puta razoren usljed poplava.Među top pet mjesta u Sichuanu, osim, dakle, Chendua kao takvog, dakako je rezervat Velikog pande (四川大熊貓棲息地, Sìchuān Dàxióngmāo Qīxīdì). Skupina je to od sedam rezervata prirode i devet parkova prirode koji se prostiru na 9245 km² a koji se nalaze na planini Qionglai i Jiajin – u njima živi i razmnožava se više od 30% svjetske populacije Velikih pandi, životinja koje pripadaju obitelji medvjeda a koje žive u planinskim regijama Sichuana i Tibeta.

Tijekom ljeta borave na visinama između 2.700 i 4.000 m nadmorske visine, dok se zimi spuštaju na područja s oko 800 m nadmorske visine, tamo gdje je klima vlažna, s puno padavina, gdje su ljeta svježa a zime hladne, što će reći da tijekom zime ne spavaju zimskim snom. Inače, veliki panda je jedna od najugroženijih životinja na Zemlji – otprilike 1.600 panda živi u divljini dok je, prema podacima iz 2004., njih oko 160 smješteno u zološkim vrtovima.

Dosegnu veličinu od 120 do 150 cm, težinu od 75 do 160 kg.

Za razliku od ostalih medvjeda, imaju “lažni palac” koji je zapravo neka promjenjena kost, izraslina kojom pridržavaju bambus dok ga jedu. A dnevno pojedu 10 do 20 kg bambusa – od svih medvjeda najizraženiji su biljojedi. Također, za razliku od ostalih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge – jedu uglavnom sjedeći kako bi im prednje šape ostale slobodne za hranjenje.Također, tu je i Veliki Buda u Leshanu (乐山大佛, Lè​shān DàFó) koji sa svojih 71 metara visine predstavlja najveću predmodernu skulpturu na svijetu, na čijoj izradi se, na liticama rijeke Min (岷 Mín), u južnom dijelu Sechuan provincije, radilo tijekom vladavine dinastije Tang (618. – 907. godina) od 719. do 803.Legenda kaže da je kamenje koje je u velikoj količini bilo uklonjeno sa stijene da bi se napravio Buddha na kraju promijenilo tokove triju rijeka – naposlijetku su iste postale sigurnije za plovidvu, što i je bio cilj kineskog monaha Haitonga koji je započeo projekt. Naime, on se nadao da će mirni Buddha nadgledajući rijeke biti u mogućnosti smiriti njihove nemirne vode koje su ugrožavale plovidbu i činile ju nesigurnom. Koliko je važan najbolje govori lokalna poslovica: “Planina je Buddha i Buddha je planina“. Ovaj, inače u Kini najveći reljef izrezbaren u stijeni, i dalje prkosi vremenu – stoljeće je odavno prošlo. Kad smo bili na fakultetu, u knjižnici smo redovito na pauzi prelistavali enciklopedije iz Kine. Fotografija Leshan Buddhe je jedna od onih koja se ureže u pamćenje! Možda se odmah ne zapamti u kojoj je pokrajini i na kojoj rijeci napravljen, ali podatak da na Buddhinoj nozi, širokoj čak 8.5 m, može stati 100 ljudi se ne zaboravlja tako lako! To da je samo njegova glava visoka skoro 15m također fascinira jednako kao što ne ostavlja ravnodušnim niti podatak da su mu ramena široka 28 m a da na samo jednom njegovom prstu od noge može sjesti i udobno se smjesti čovjek!Slikovito područje Velikog Buddhe u Leshanu je zajedno s planinom Emei, na čijoj litici je i isklesan, 1996. upisano u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Spomenuta, Emei planina (峨嵋山, Éméi Shān), što u prijevodu znači “Uzvišeno čelo”, još je od XVI. i XVII. stoljeća poznata i kao mjesto gdje su se prakticirale i učile borilčke vještine – danas se, pored samostala Shaolin na planini Wudang, smastra najstarijim mjestom takve vrste u Kini.

Ujedno, jedna je to od 4 svete budističke planine, najvisočija među navedenim – nalazi se na 3099 m nadmorske visine. Na njenom prostoru je u I. stoljeću izgrađen prvi budistički hram u Kini a danas tu postoji njih čak 76 – izgrađeni su uglavnom za vrijeme Ming i Qing dinastije.

Golden Summit temple se ipak izdvaja kao najpopularniji hram na Emei planini! Nalazi se na 3077 m nadmorske visine a u svijetu je jako poznat iz dva razloga. Naime, krasi ga 48 m visoka statua Buddhe (na kineskom poznata pod nazivom Pu xian (普賢菩薩, Pǔxián Púsà)) koji ima 10 glava (“to catch winds from 10 directions”) a koji se nalazi na tri slona i teži 66 tona. Statua je to koja je izrađena 2006. a koja je danas 22. po veličini statua Buddhe na svijetu ali i najveća zlatna statua Buddhe na svijetu. No, nije to jedino što ovo mjesto izdvaja i čini posebnim! Svi ljubitelji priorode dolaze vidjeti jedan od najljepših izlazaka Sunca – onaj iznad oblaka koji, simbolično, nosi naziv “More oblaka”. Pored svete budističke planine, u Sechuanu se nalazi i Qingcheng planina (青城山, Qīngchéng Shān), planina koja se smatra kolijevkom daoizma ali i jednim od najvažnijih daoističkih centara u Kini – proteže se na području od oko 120 km, ima 36 vrhova.

2010. godine je upisana u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao “mjesto gdje je daoizam nastao, a što se slavi u njegovim brojnim hramovima” – njih jedanaest je od posebnog značaja za taoističku arhitekturu jer koriste tradicijsku arhitekturu zapadnog Sechuana.

Zajedno sa svim navedenim mjestima obići ćemo je na našem trećem, turističko-edukativnom putovanju. Treba li reći koliko jedva čekamo? 🙂

Qingdao, grad za odmor

Na našem drugom turističko-edukativnom putovanju 2018., uz Peking i Šangaj, posjetili smo i pokrajinu Shandong (山东, Shāndōng) koja se nalazi na istoku zemlje.

Po popisu iz 2008., pokrajina broji 94 milijuna stanovnika, obuhvaća  156 700 kvadratnih kilometara, a nalazi se na krajnjem istoku Velike kineske nizine za razliku od njenog donjeg dijela koji se nalazi u dolini Žute rijeke. Ipak, najveći dio pokrajine prostire se po poluotoku Shandong čija je obala duga 3 000 m, stjenovita, bogata hridima, zaljevima i otocima koji se nalaze u Žutom i Bohajskom moru te koji ju, inače, okružuju.

Provincija Shandong je, dakle, uglavnom ravničarska – jedino je njeno središte brdovito te posebno poznato po istaknutoj planini Taishan (泰山, Tàishān) koja se povezuje s mitologijom zore, rođenja i obnove, a koja je sveto mjesto i ceremonijalno središte Kineskog carstva oko 2 000 godina zbog čega je 1987. godine upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji.

„Mirna planina“, što u prijevodu znači Taishan, jedna je od tzv. Pet svetih planina i od velikog je povijesno-kulturnog značaja za Kinu. Njen najviši vrh, poznat pod nazivom „Vrh Žadskog cara”, visok je 1 545 m.Pored Taishana, kao još jedna svjetska baština Shandonga, je grad Qufu (曲阜, Qūfù) koji se nalazi oko 130 km južno od glavnog grada Jinana, a koji je legendarno rodno mjesto Konfucija, (孔夫子, Kǒng​fū​zǐ, što doslovno znači Učitelj Kung), jednog od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti (551. – 479. pr. Kr.). Bio je, prije svega, vrsni filozof, ali i socijalni reformator čija su učenja bila, ali i ostala vrlo značajna osobito širom Istočne Azije, a koja su, neosporno je, ostavila ogroman pečat na cijelu Kinu, njenu kulturu, prije svega. Grad je za vrijeme Razdoblja proljeća i jeseni (722. – 481. pr. Kr.) služio kao glavni grad države Lu, danas je poznat po tzv. „Tri sveta mjesta Konfucija”: Konfucijevom hramu, Konfucijevom groblju i Posjedu obitelji Kong. Ta su tri mjesta 1994. također upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji predstavljajući kompleks spomenika velike umjetničke i povijesne vrijednosti koju su imali, ali koju su i očuvali zahvaljujući kontinuiranoj podršci i štovanju kineskih careva ni manje ni više nego u trajanju oko 2 000 godina.

Kao što se može zaključiti, provincija Shandong poznata je po velikom i daoističkom i konfucijanskom nasljeđu. Ujedno, bila je posljednja kraljevina koju je osvojio čuveni Shi huangdi – 219. pr. Kr. se proglasio prvim kineskim carom baš na planini Taishan.

Inače, Shandong, što u prijevodu znači „Istočno od Taishan“, je provincija duge povijesti, preko 5 000 godina. Podijeljena je na 140 županija, 49 distrikta, 31 gradskih okruga i 60 okruga koji su nadalje podijeljeni na 1 941 općinu, 1 223 grada, 293 naselja, dva etnička naselja i 423 poddistrikta. Njen glavni grad je Jinan.

Qingdao – grad koji osvaja svježinom, mirom i jednostavnošću

Mi smo se uputili u Qingdao (青岛, Qīngdǎo), grad za koji kažu da je biser Žutog mora. Grad je to koji se nalazi na južnoj obali poluotoka Shandong, po mnogim Kinezima najljepši i najčišći grad Kine što nagovještava i objašnjava i prijevod njegovog imena – „Zeleni otok“. Ujedno, najveći je to grad Shandong provincije koji, nekad samo malo ribarsko mjesto, danas  predstavlja grad s oko 9 milijuna stanovnika. Lijepa obala, ugodna klima, ali i neobičan spoj mora i planina (prije svega Laoshan planine, koja ima i naziv „Prva planina na moru”, a koja je čuveno svetište Daoizma u Kini te koju se često smatra i domom besmrtnika – na njoj smo proveli skoro cijeli jedan dan i vratili se s puno dojmova) čine ga jednim od najpopularnijih turističkih odredišta diljem zemlje i svijeta – poznat je turistički grad za ljetovanje, ali i turistički grad za odmor.

Naš susret s Qingdaom započeo je u 6:30 ujutro. Iz vlaka, sjeli smo u autobus, vozili se pored obale, s jednom mirnom, kulturnom i nadasve pristupačnom vodičicom. Svi smo odmah komentirali kako je nešto čudno. Skužili smo i što. Nema gužve na putu, promet funkcionira, nema sirena i buke, pješaka koji pretrčavaju ulicu, auta koji upadaju u traku…nema, dakle, svega onog što smo odlaskom iz Pekinga ostavili iza sebe. Paše. Paše svima.

No, nastavljam osluškivati, i dalje mi je jako neobično, nešto je što nisam nikad doživjela u Kini. Trebalo je vremena dok sam definirala riječima, trebao je skoro cijeli dan…

Zhanqiao – mol koji se pamti

Na samom početku obilaska grada, doživjela sam bajkovite trenutke, na Zhanqiaou, molu koji su Nijemci izgradili kad su došli, a kad je Qingdao bio samo ribarsko, malo naselje. Naime, nakon vrućine koja nas je pratila u Pekingu, doživjeti vjetar, a pri tom disati osjetno čišći zrak koji je, k tome, donosio kapljice s mora i dodatno hladio, bilo je potpuno novo i potpuno predivno iskustvo. Ako tome dodamo zvuk valova koji su, imala sam dojam, dodatnom jačinom uzrokovanom tajfunom od prethodnog dana udarali od stijene i zid koji okružuju paviljon na kraju mola dugačkog, inače, 440 m, onda je, vjerujem, jasno zašto. Da, slušala sam valove i ranije, ali ne na Žutom moru. I ne uz pjesmu koju je jedan polaznik pjevao nama za gušt… Osim toga, dojam je uljepšala i ogromna količina jarko zelene trave koju je more izbacilo, a koju su od rane zore radnici skupljali na obali. Svjedočila sam po prvi puta i tome da ogroman broj ljudi preskače s kamenčića na kamen, sa stijene na stijenu užurbano, a detaljno tražeći, skupljajući školjke. Tog jutra sam prvi put vidjela i maglu na moru. Jako volim maglu, ali magla na moru…to je posebno draga magla. Nimalo nebitno, saznala sam da Žuto more nije žuto. 🙂

Iskreno, obožavam more, ali ne bez Sunca. Jedva sam iščekivala vidjeti pučinu Žutog mora pod Suncem. No, potpuno neočekivano, jako me se dojmilo ono što mi je Qingdao dao, bez Sunca…

Te prve večeri sam otišla u šetnju. Plaža je bila nepunih 10 min od hotela koji se nalazio u novom dijelu grada. Sa svih strana hotela bilo je more nebodera, samo je ispod hotela bilo more, pravo more. Šetala sam branom, slušala i gledala bijele valove. Bilo je ljudi koji su šetali, sami ili u društvu. Bilo je onih koji su trčali. Ali nitko nije puno pričao. Pitala sam tri bakice je li sigurno biti sam (bio je pao mrak), od magle nisam mogla niti vidjeti do kud seže šetnica i ima li ljudi. Rekle su da je sigurno, ali da im nije problem otpratiti me, da mogu s njima. I išla sam, koji korak iza, ispred ili s njima, kako mi je kad pasalo – ovisi jesmo li bile za priču ili za slušanje i promatranje valova. Tek kad smo došle do kraja šetnice, shvatila sam da će me i vratiti nazad. Tada sam shvatila. Qingdao je mir koji ulazi i osvaja svaku poru bića. Qingdao je mir jer su u Qingdaou ljudi mir.

Svaki slobodan trenutak sam provodila na toj plaži. Lijevo je bila (prethodno spomenuta) šetnica na brani, a desno, napravljene drvene staze koje su vijugale do obale, do paviljona koji je bio vidikovac ili do mjesta gdje su Kinezi navečer uz glazbu izvodili svoje rekreacijske koreografije, dok je u sredini bio drveni dok koji je, u stvari, krov neke zgrade, vjerojatno hotela; ispod se pružala plaža, na njoj tek poneki kupač i od ranog jutra vrijedni čistači obale.

Išla sam svaki dan, uvijek jedva čekajući da dođem i prepustim se pogledu i zvuku. Ujutro bih samo sjedila i promatrala – ogromnu silinu mora i valova te nadasve neobičan spoj zelene trave i smeđih stijena koje je naizmjenično skrivala i otkrivala magla, a koji je bio nevjerojatan. Nekad bih se priključila lokalcima i s njima vježbala, istezala tijelo u tišini. Navečer sam promatrala mjesečinu, žuti (takav je u Kini) Mjesec. A to je samo segment slike. Teško ju je bilo uhvatiti fotoaparatom. Kažu, jedan od razloga kad nam um stane je kad nas nešto u prirodi oduševi i ureže se u sjećanje. Ono najvažnije, u oba slučaja sam neopisivo uživala. Samo jedan u dugom nizu vrlo neobičnih trenutaka koje nosim sa sobom dogodio se zadnju večer. Po prvi put, skrivene među ovalnim stijenama, ugledala sam njih 5-6 kako sjede, razgovaraju i onda jedu. Jedna bakica je tražila lepezu, netko ju je donio, počela se hladiti. Nisam vidjela kućicu, ali nešto je bilo među tim stijenama odakle su iznosili jela, odakle su bakici donijeli lepezu. Stala sam i gledala. Nisu blještali telefoni, odvijao se stvarni život. Kineski, tipični život.

Pomislila sam kako kao da su ljudi iz Qingdao zadržali ono svoje, ono što je bilo prije nego je nastao grad. Oni žive od mora, uz more. Zgrade koje su nikle prihvaćaju, ali one nisu njihov život, one ne čine Qingdao onim što on jest – mjesto jednostavnosti, tišine, zraka, mora i, nadasve, mira. Zgrade su lijepe, moderne, nove, ali ne vladaju gradom. Grad su ljudi koji ne daju ničemu da naruši prirodu s kojom u tako lijepoj harmoniji žive. Grad je odmor.

A to mi je bio cilj kad sam radila na programu za putovanje – imati par dana odmora između Pekinga i Šangaja. Dobila sam puno više od toga. Putovanje kao takvo mi je jače osvijetlilo činjenicu koliko je Peking težak zbog svoje povijesti, tradicije, politike, kulture, obrazovanja (koliko god ga ja voljela), a koliko je Šangaj opušten zbog svoje modernosti, ležernosti, samopouzdanja, važnosti. Peking je uvijek užurban, Šangaj je uvijek opušten, a Qingdao, on je uvijek miran.

Je li Qingdao opravdao sve epitete koje nosi?

Osobno, bio mi je luka u kojoj ne samo da sam odmorila, nego i luka koja mi je pomogla da dijametralno suprotne Peking i Šangaj bolje razumijem, da saberem dojmove o gradu iz kojeg smo došli i da se bolje pripremim za grad u koji idemo. Također, nimalo nebitno, postalo mi je jasno zašto Kinezi tu dolaze na odmor. Postalo mi je jasno i što je za njih odmor. Čišći zrak. Manje sunca. Manje gužve na ulici. Manje gužve na šetnici. Puno zelenih površina i divnog drveća. Iznimna, prirodna ljubaznost mještana. Osjećaj sigurnosti. Sve u službi jednostavnog, nekompliciranog života. Grad je to koji nosi epitet Švicarske na Orijentu – s tim se nakon ovakvog iskustva od sveg srca mogu složiti. Znam da nisam jedina…

Što Qingdao predstavlja Kini?

Inače, Qingdao nije nebitan za Kinu, vrlo je važna luka, ali i pomorska baza kao i industrijsko središte Kine zbog čega sigurno nije slučajno 2012. dobio titulu najboljeg grada za život u Kini!

No, ono što ne smijem propustiti reći je da nije on niti danas niti kroz povijest bio zanimljiv samo Kinezima! Mnogi su ga htjeli osvojiti, mnogi su ga osvajali. Primjerice, Njemačka koncesija započela je 1899., Japanci su ga okupirali u I. svjetskom ratu u periodu od 1914. do 1922. te u II. svjetskom ratu od 1937. do 1945., ali i Amerikanci su imali svoje interese od 1945. do 1949., što je bila presudna godina – tada ga je Komunistička partija uspjela vratiti Kini.

Njihov utjecaj, rekli bismo posebice njemački, ostavio je tragove na arhitekturi grada, što je vidljivo i danas, a što daje poseban pečat samom gradu.

Mjesta koja je lijepo obići

Od mnogih mjesta koja su turistička atrakcija, izdvajaju se Signal Hill, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad; Crkva  Sv. Emila, sagrađena od strane njemačkih misionara; Zgrada njemačke vijećnice, još jedan pečat njemačkog utjecaja; Pichai Yuan, stari dio grada sagrađen početkom XX. stoljeća, mjesto gastronomskih užitaka i dobre zabave.Tu je i Muzej Piva, dom Tsingtao (Qingdao) piva, prvi muzej ovakvog tipa u Kini te svojevrsni ponos lokalnog stanovništva.  Naime, Qingdao nije u svijetu samo poznat po pivu Qingdao čiji početak proizvodnje se, inače, veže za 1903., poznat je i po međunarodnom festivalu piva Qingdao koji se održava u 8. mjesecu i to na prostoru veličine ni manje ni više nego 100 nogometnih igrališta, a koji je, kažu, jedan od najčarobnijih proslava u Kini. Svojevrsna je kineska verzija najpoznatijeg pivskog festivala Oktoberfesta. U pivovari, koju su osnovali doseljenici iz Njemačke, proizvodi se, dakle, najpoznatije kinesko pivo koje je, tvrdi se, drugo najpopularnije pivo na cijelom svijetu, a koje je za vrijeme festivala dostupno s ostalih više od 300 vrsta piva od kojih su neke strane, ali najveći je broj kineskih – kažu, teško ćete ih moći probati igdje drugdje. Ono što ga razlikuje od ostalih sličnih festivala je to što se u večernjim satima održavaju razni događaji kao što su karaoke, koncerti uživo, kazališne predstave, performansi i sl. Osim navedenog, u gradu se održava i Qingdao morski festival, Kulturni festival na plaži, Festival trešanja te ostale raznovrsne proslave koje zajedno sa svim nabrojanim osobnostima Qingdaou daju posebnu crtu, privlačeći ne samo domaće turiste iz Kine, nego, kao što vidite, iako ne tako često, i nas, putnike namjernike iz Europe, iz dalekog im inozemstva.

Posebnosti grada, dakako, doprinose i crveni krovovi, ali i puno kuća, onih koje si bogati Kinezi mogu priuštiti. Nisam u Kini imala priliku vidjeti vile. Ovo je bio prvi put. Raspitala sam se znači li to da ljudi u Qingdaou dobro žive, da je grad socijalno stabilan. Saznala sam da je prosječna plaća 5.000,00 yuana (toliko je otprilike i u kunama) te da je najniža oko 2.000,00. Nisam saznala koliko je najveća plaća.

I sve što Qingdao nudi je zanimljivo na svoj način, ali u konačnici, ako se mene pita, a ako ga se treba opisati jednom riječju, onda je to svakako mir – mir i s ljudima i među ljudima i u ljudima. To je ono zbog čega bih mu se opet rado vratila. Opet na tu istu plažu…

Bio je ne samo grad na turističko-edukativnom putovanju naših polaznika, bio je moje prvo kinesko ljetovanje, moj godišnji odmor na poslovnom putovanju.

 

Šangaj iliti kako sam se zaljubila

Šangaj je grad za koji vrijedi više epiteta, više superlativa.Nekad ribarsko naselje, danas je to grad koji ima najveći broj nebodera u svijetu, njih preko 350.

Najprometnija je luka na svijetu  – jednom je prisilno otvoren vanjskoj trgovini, danas je sjedište trgovine između Istoka i Zapada. Ako se vratimo u prošlost, vidjet ćemo da je Šangaj još u XII. stoljeću bio trgovačko središte te da je nakon poraza Kine u Prvom opijumskom ratu (1839. – 1842.) otvoren za trgovinu Europljanima što je rezultiralo time da postane jedno od najvažnijih trgovačkih centara Istočne Azije. Nakon Opijumskih ratova, Velika Britanija je 1842. sporazumom iz Nanjinga osigurala otvaranje Šangaja za trgovinu s europskim trgovcima. S trgovcima, u Šangaj su stigli i kršćanski misionari – imali su slobodu boravka i politički imunitet. Ubrzo nakon Britanaca, 1847. stigli su i Francuzi. Te dvije sile su uspostavile prve strane koncesije – Britanci su si osigurali Bund kao i oblast sjeverno od starog grada, dok su Francuzi izabrali jugozapadni dio, dio u kojem su, inače, 200 godina ranije francuski misionari izgradili katedralu. No, Britanci i Francuzi nisu bili jedini koji su željeli i ostvarili koncesije u Šangaju. 1863. su stigli Amerikanci, a 1895. Japanci. Naselili su se uz britansku koncesiju i tako je nastalo „Međunarodno naselje“ (International Settlement). Te privilegirane enklave formirane su na neodređeno vrijeme. Čak su postojale i posebne policijske snage. U međuvremenu, u gradu je nastala i židovska zajednica. Dakle, strane su sile ostvarile suverenitet i cijeli niz privilegija što Kinezima, naravno, nije odgovaralo. Utjecalo je to na razvijanje nacionalističkog i revolucionarnog pokreta. Tako je u XX. stoljeću (1927.) u njemu ubijen veliki broj komunista; 1937., za vrijeme japanskog napada na Kinu, grad je teško stradao. Tek je 1949. postao dijelom NR Kine, no još od 1930-ih postaje najveće financijsko, ali i najveće trgovačko središte Kine.Multinacionalni je poslovni čvor ne samo Kine nego i svijeta, posebice nakon 1990. kada je  Deng Xiaoping proveo ekonomske reforme što je rezultiralo intenzivnim razvojem Šangaja i pretvorilo ga u najveću robnu luku svijeta. Inače, do 1949. u Šangaju je bila najviše razvijena laka industrija dok se nakon toga gradska privreda orijentirala na metalurgiju, naftnu, kemijsku, tekstilnu, ali i prehrambenu industriju te na proizvodnju porculana. Zbog povoljnog položaja u blizini glavnih trgovačkih putova svile i čaja, Šangaj se do 1900. razvio u važnu luku i industrijski centar.To je grad konstantne vreve, ali i potpune organiziranosti. Primjerice, grad ima 15 metro linija. Cijena karte varira od 3 do 6 kn, ovisi o duljini prijevoza. Ne kupuju se na šalteru nego na automatu. Redova je neizmjerno puno, ali se dugo ne čeka. Kad dođete do automata i vidite da prima samo kovanice (ako to unaprijed ne znate pa niste spremni) postoji rješenje i za taj problem – postoji šalter za usitnjavanje krupnih novčanica. Jako je puno ljudi, ali nema sudaranja, svađa, vikanja – kao u košnici, svatko zna što mu je raditi.

To je grad mode, grad na koji su Šangajci posebno ponosni. Moda je upravo jedan od segmenata koji vole isticati. Naime, kako se uvijek uspoređuje s Pekingom koji je politički, kulturni, povijesni centar Kine koji odiše kineskom dugom i bogatom, specifičnom tradicijom, čim dođete u Šangaj, reći će vam kako je Šangaj najvažniji, moderni, ekonomski i financijski centar Kine. Borba sjevera i juga je, očito, svugdje i uvijek prisutna. Tu su naravno i šale i provokacije, ali i predrasude.Osobno, nikad mi Šangaj nije bio na listi “Must see” gradova. Kao dijete sam živjela do ulice koja se zvala Šangajska pa se još tada rodila želja da vidim grad na drugom kraju svijeta koji se zove kao ulica za koju me vežu najranije uspomene iz djetinjstva. Ali, kad sam odrasla, doživljavala sam ga kao grad betona što svakako nije nešto bez čega ne mogu živjeti. Ali onda se prošle godine pružila prilika. Vodila sam polaznike na turističko-edukativno putovanje, htjela sam vidjeti kakva je uistinu razlika između Pekinga i Šangaja, što privlači toliki broj ljudi i zbog čega se toliko priča o njemu. Pomislila sam: “Otići, vidjeti i vratiti se. Nemam se zašto buniti”. Nisam očekivala ono što se desilo. Zaljubila sam se u Šangaj.

Kasnije, kad sam po povratku sređivala dojmove, bilo mi je nevjerojatno da samo nakon četiri dana boravka u njemu možeš zavoljeti neki grad, disati u njegovom ritmu, odmarati se kao rijetko gdje, unatoč činjenici da nam je u 9 ujutro kad smo izašli iz vlaka dobrodošlicu poželjelo oko 35 stupnjeva i oko 80% vlažnosti zraka. Tada sam samo htjela ući u klimatizirani bus, ali čim sam došla na prvo mjesto posjeta, znala sam da se želim ponovno vratiti u Šangaj. Naravno nisam znala hoću li u tome uspjeti, ali sam po povratku s putovanja plan koji sam imala za naše turističko-edukativno putovanje 2018. stavila sa strane i radila na novom planu koji je uključivao Šangaj. Htjela sam da naši polaznici koji nisu bili u Kini dožive Šangaj, posebice zato što sam im mogla “iz prve ruke” pričati o njemu… Htjela sam da i oni vide koliko je divan. Htjela sam još jednom biti dio svega toga što Šangaj predstavlja.

Rekla bih da su Šangaj i Peking neusporedivi, potpuno različiti a na svoj način predivni, iako dijametralno različiti. Koliko je Peking stari grad tradicije (makar danas ni po čemu ne zaostaje za svjetskim, modernim gradovima – dapače!), toliko je Šangaj ne moderan nego grad van našeg vremena (makar i danas nije izgubio tradicionalnu, kinesku crtu). To je ono što me “kupilo”. Kao da sam došla u neki grad budućnosti, ali s kineskim karakteristikama, što je svakako za moj ukus dobitna kombinacija. Ljudi su skloni reći da je Šangaj kopija zapada. Ne bih se složila. Ako ju poznate, kineska crta se u svemu osjeti. Šangaj odiše nekim specifičnim dostojanstvom. Ne briše povijest koju su kolonijalne sile jednom ostavile, ne briše ono što je ostavilo pečat na sam grad. Ne briše niti stranu, ali ne briše niti svoju prošlost. Gradi budućnost. Ide dalje. Više. To je, po meni, Šangaj danas. Mladi grad u kom osjetite lakoću života, nema crtu koju daje duga povijest, kao što je pekinška jer Šangaj se prvi put pojavljuje 960. i to kao selo – razvijao se s gospodarskim razvojem delte Duge rijeke. Kažu podaci da su u XI stoljeću povezana tri sela, da je odatle sve krenulo.

Dakle, od sela do ogromnog grada svjetala, posebice ako uzmemo u obzir ogromni broj neonskih reklama koje po noći ostavljaju jak dojam – spoj zapadnog utjecaja koji nije sporan ali bez istočnog, kineskog pečata mislim da danas ne bi bio toliko lijep, neobičan, drugačiji, i po noći i po danu.Turistička je destinacija čuvena po povijesnim znamenitostima kao što su Bund i hram Grad Božji (Chenghuang Miao), ali čuvena i po modernim znamenitostima u poslovnoj četvrti Pudong.Prvo mjesto na koje smo došli (i koje preporučam da nikako ne propustite prvo vidjeti) bio je upravo čuveni Bund, najpoznatiji dio grada koji je u stvari šetnica na zapadnoj obali rijeke Huang-pu na kojoj se Šangaj i nalazi. Mjesto je to okupljanja i lokalnog stanovništva i stranaca, turista. Tu se u biti najviše i vidi utjecaj zapadnih zemalja (Engleska, Francuska, SAD, Rusija…) jer su upravo tu smještene 24 povijesne zgrade izgrađene u različitim stilovima, ovisno o tome kojoj zemlji je zgrada pripadala. U pitanju su nekadašnje banke, trgovačke kuće među kojima svakako posebno mjesto zauzima Carinska kuća s Big Ching zvonom kao i Hotel mira, Kineska te banka Hong Konga. Kao mjesto bogatstva arhitekture koja stvara predivan spoj različitosti, Bund se nalazi nasuprot Pudongu od koga se upravo po gradnji i razlikuje.A Pudong je još prije pedesetak godina, kažu, bio polje na kojem su se uzgajale poljoprivredne kulture. Danas je četvrt s poslovnim zgradama od kojih su mnoge gigantski neboderi čija je izgradnja započeta tek 90-ih godina, a koja ni dan danas ne staje. Izgleda kao da se svaka zgrada natječe s onom koja se gradi nakon nje. Tako je neko kratko vrijeme Oriental Pearl Tower, televizijski toranj visok 468 metara, također popunjen poslovnim prostorima, hotelom, restoranima te opservatorijem sa staklenim dnom (naša ciljana točka ovogodišnjeg putovanja;)), jednom bio najviša zgrada Šangaja.Već od kraja 2015. godine, Shanghai Tower postao je druga zgrada po visini na svijetu, zgrada koja nosi naziv megatall što znači da prelazi visinu od 600 m – visoka je 632 m, ima 128 katova do kojih vozi lift brzinom 20.5 m u sekundi. Ujedno, prema Council’s Height Criteria,, među 20 je najviših zgrada svijeta.Njen oblik je spiralan, fasada je zaobljena – simbol je to dinamičnog razvoja moderne Kine. Štoviše, zaobljena forma objekta doprinosi održivosti istog – pokazalo se da zaobljenost za 24% doprinosi strukturalnoj stabilnosti objekta, za razliku od objekta iste visine koji imaju pravokutne fasade, a vezano uz utjecaj vjetrova na zgrade općenito.Pogled iz ptičje perspektive naprosto je veličanstven! No, nije to obična panorama jednog lijepog i velikog grada. Panorama je to koja je, ako se mene pita, i svojevrstan šok! 10ak sekundi treba dok liftom dođete na 118 kat (koji je na visini od 546 m) gdje je smješten najveći opservatorij na svijetu. Jedino što ispred sebe vidite je nepregledan broj kvartova poredanih jedan do drugog, bez prostora između, kvartova kojima nema kraja.       Doslovno je 30ak km udaljenu delta rijeke i ocean koji se nazire jedina točka koja ne završava zgradama. Pomislila sam u tom trenutku da samo jednim pogledom gledam na tisuće zgrada. A onda sam pomislila na sve ljude koji u tim zgradama žive. Pomislila sam koliko ih se u tom trenutku smije, koliko plače, koliko ih je dobro, koliko nije, koliko spava, koliko ih je budnih, koliko zadovoljnih, koliko ne, koliko sretnih, koliko usamljenih… Niz nabrajanja je nepregledan, a ukupno 25 milijuna ljudi. Najveći je to grad u Kini. Zanijemite. Zbilja zanijemite.

Od ukupnog broja stanovnika u Šangaju, 20 milijuna su Šangajci, 5 oni koji nemaju niti taj status pa samim tim niti povlastice koje taj položaj podrazumijeva. Prosječna plaća je 8.000,00 kn no, da bi ograničili priliv stranaca iz svih krajeva Kine i svijeta koji nisu dobre platežne moći, a koji žele u Šangaju nastaviti živjeti ili se doseliti, uvedena je mjera kojom se povećava cijena najma stanova – tko si to neće moći priuštiti, htio ne htio, morat će otići…A Šangaj je najpoplularniji grad u Kini, puno je više onih koji žele doći, ostati… Budući da je Kina među najvažnijim svjetskim silama koja je takvom postala najviše zahvaljujući trgovini, odlazak u shopping neizostavni dio posjeta je i u Šangaju. On vrvi trgovačkim centrima u kojima su smještene trgovine svjetskih, ali i kineskih brendova koji ponosno nose oznaku “Made in China”, oznaku koja iz godine u godinu sve više simbolizira iznimnu kvalitetu, a ne nešto što je i jeftino i loše.Iako upravo Pudong obiluje mnogobrojnim trgovačkim centrima od kojih su mnogi povezani prolazima, a redovito se protežu na veći broj katova, ipak turistički najpoznatija ulica za, između ostalog, i kupovinu je Nanjinglu. Posebnu draž joj daje upravo veliki broj tradicionalnih, ali i ekskluzivnih trgovina te velikih robnih kuća. Središte je modnih događanja.Kako smo prošle godine (a bit ćemo i ove) bili smješteni na 2 minute od te ulice, a kako nam je metro koji do Bunda vozi jednu stanicu, a do Pudonga 2 stanice bio preko puta hotela, sva ta mjesta su nam bila, slikovito rečeno, dnevni boravak.Odlazak u Nanjing ulicu je uvijek dobar izbor, posebno ako sjednete u jedan od turističkih autobusa koji su namijenjeni za razgledavanje same ulice. Svakako, ništa manje lijepo nije šetati u bilo koje doba dana. Dapače. Možda čak najljepše pred spavanje. Ako uzmete u obzir da se u obližnjem parku na večer skupljaju Kinezi koji pjevaju i plešu, onda sve dobiva dodatnu, ljepšu dimenziju. Scene su to, inače, kojima odišu mnogi kvartovi, mnogi gradovi Kine. Ako pak zaželite uživati u malo više mira, bolje otići na šetnicu Bunda – iako uvijek ima veliki broj posjetitelja, na određen način je tiša. Ljudi sjede, šeću, uživaju u pogledu na Pudong koji, zbog reklama često veličine najvećih zgrada, izgleda futuristički…No, to svakako nije sve što se u Šangaju može i treba vidjeti. Još jedna turistička atrakcija koju svakako treba izdvojiti, a koja je simbol Šangaja su Yuyuan vrtovi i tržnica, skup živopisnih trgovina, restorana i zalogajnica koje se nalaze u povijesnoj gradskoj jezgri.Ono po čemu se dakako izdvajaju je to što odudaraju od buke koja, logično, karakterizira grad veličine Šangaja. Vrtove krase tuneli, pećine, tradicionalni kineski paviljoni, cvijeće i drveće te posebno poznata stijena od žada koja je visoka 3 metra a koja ima 72 rupe – ako pored nje zapalite mirisni štapić, dim izlazi kroz svaku od njih.

Naići ćete i na McDonalds i razne druge lance u vlasništvu stranih kompanija ali ako se prepustite šetnji (iz kineskog kuta gledanja) uskim i kratim ulicama uživajući u pogledu na prekrasne kineske krovove, ubrzo ćete ući u jedan drugi svijet koji je potpuno drugačiji od onoga što danas po definiciji Šangaj jest.

Sve su to razlozi zašto je Šangaj tako lagano, a neočekivano postao moj “Must see” grad. Na kraju, ostaje mi da i vama poželim jedan Šangaj kakav je meni ostao u sjećanju, Šangaj koji plijeni i osvaja, Šangaj kome se tako jako veselim a kome u susret, zajedno sa polaznicima naše škole, krećem za koji sat!

Peking

Peking – povijesni, politički i obrazovni centar Kine

Peking, grad smješten na sjeveroistoku Kine, na povoljnom položaju između Mandžurije i ostatka Kine, zauzima površinu od oko 16.800 četvornih metara te je s oko 23 milijuna stanovnika drugi kineski grad po veličini. Peking je jedna od četiri gradske oblasti (uz Shanghai, Chongqing i Tianjin) pod direktnom kontrolom vlade. Ima 17 četvrti/okruga.

Prije samo 25 godina Peking je bio, s kineskog gledišta, selo – imao je oko 6 milijuna stanovnika, bio je okružen poljima, poljoprivrednim dobrima s tek nekoliko naselja, nekoliko tvornica. Danas je najvažniji povijesni, politički i obrazovni centar Kine okružen ogromnim brojem nebodera smještenim u 6 gradskih prstenova, kružnih puteva.

Jing-Jin-Ji, povezan teritorij 30 puta veći od Hrvatske!

U Pekingu je desetljećima vladala politika doseljavanja koja je bila prilično oštra, vlast je htjela ograničiti širenje grada. No, kada je predsjednik Kine, Xi Jinpin, započeo reformu kineske ekonomije, ista je obuhvatila i Peking. Cilj je bio povezati Peking, Tianjin i Hebei provinciju, pretvoriti ih u jedinstvenu metropolu koja bi imala 250 četvornih kilometara, a koja bi, između ostalog, omogućavala integraciju, zaštitu okoliša (jedan od prioriteta je preseljenje 1.200 tvornica koje su veliki zagađivači zraka), razvijanje zimskog turizma u siromašnim, planinskim predjelima Pekinga te razmještanje dobro plaćeneih poslova u manje razvijena područja kao i povezivanje istih brzim vlakovima što bi omogućavalo svima da na svoja i kilometrima udaljena radna mjesta stižu brzo. Tako između lučkog grada Tianjina (13 milijuna stanovnika) i Pekinga svakih 10 minuta već sad vozi brzi vlak – za pola sata prođe čak 150 km. S istim ciljem, ciljem povezivanja ne samo ljudi već i dobara i usluga, kineska je vlada u 2017. odobrila 36 milijardi američkih dolara za izgradnju 1126,541 km (700 milja) pruga. No, ni tu nije kraj. Plan im je do 2050. izgraditi 24 međugradske željeznice, s tim da osam planiraju završiti do 2020. Najkraće rečeno, cilj je povezati 130 milijuna ljudi koji žive u Pekingu, Tianjinu i u 11 gradova pokrajine Hebei kako bi njihovo raspoređivanje bilo ravnomjerno, a njihov razvoj brži i uspješniji.

Tako bi, kad se svi planovi realiziraju, vanjski krug Pekinga trebao obuhvaćati 1.000 km dok bi, Jing-Jin-Ji, skraćenica za Beijing, Tianjin i tradicionalni naziv za Hebei provinciju, bio veličine jedne trećine SAD-a, bio bi 30 puta veći od Hrvatske!

Ovaj projekt je pokrenut 2015. no već smo 2017. na našem turističko-edukativnom putovanju primijetili dvije stvari koje su u odnosu na zadnji dolazak 2013. bile drugačije – zrak je bio puno bolji a nepregledni kvartovi u predgrađu nisu imali kraja… Zato, naravno da ne sumnjamo u realizaciju svega što je zamišljeno, isplanirano.

Ovaj projekt započet je 2015. no to nije nova ideja u Kini. Šangaj i Nanjing su s tisućama naselja i industrijskih područja povezani brzim cestama koje imaju po 8 traka – područje broji 80 milijuna stanovnika. Isto tako u povezanim gradovima oko Guangzhou, centra elektronske industrije poznatog kao Kanton a glavnog grada pokrajine Guangdong, provincije na obali Južnokineskog mora, živi 40 milijuna stanovnika.

 

Nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina

Ako govorimo o dalekoj povijesti grada, zanimljivo je da je još od 723. pr. Kr. na mjestu današnjeg Pekinga postojalo nekoliko gradova s različitim imenima. Također, ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da je na arheološkom lokalitetu Zhoukoudian, nedaleko od današnjeg Pekinga, pronađeno jedno od najznačajnijih otkrića pračovjeka, tzv. “Pekinški čovjek”. Starost nalazišta procjenjuje se na 500 000 – 750 000 godina, a osim navedenog, značajan je i po tome što baš tu postoje i nalazišta iz kamenog doba stara 27 000 – 10 000 godina.

Štoviše, Peking postaje važna okosnica posebno političkog života nakon 1215., godine kada su Kinu napali Mongoli i kod Zhongdua izvojevali jednu od najvažnijih pobjeda, kasnije poznatu pod nazivom „Bitka kod Pekinga“. Ta se godina smatra godinom začetka današnjeg Pekinga jer je tada postao Kanbalik iliti “kanov grad”, prijestolnica Kublaj-kana (1260. – 1290.). Grad je tada dobio naziv Dadu ili Daidu (na mongolskom jeziku), a završen je 1293.

Peking –  prijestolnica od 1421. do 1911.

Kasnije, kroz period koji je uslijedio, Peking također nije gubio na značaju. Kada je Kinom zavladala dinastija Ming (1368. – 1644.), Peking je počeo dobivati neke od najznačajnijih kulturnih, povijesnih i kasnije turistički najpoznatijih mjesta kao što su Zabranjeni grad (kompleks bivših carskih palača koje su tijekom pet stoljeća bile prijestolnica 24 kineska cara), Tiananmen (tzv. “vrata nebeskog mira”, glavni ulaz u Zabranjeni grad, ali i najveći svjetski trg), Ljetna palača (carski vrtovi koje je prvo dao izgraditi car dinastije Jin (1115. – 1234.) kad je premjestio svoju prijestolnicu u područje Pekinga da bi ista bila aktivna i za vrijeme dinastije Yuan (1271. – 1368.) koja je brdo preimenovala u “Vrč brdo” (Weng Shan). Razlog preimenovanja je legenda kako je unutar brda pronađen vrč s blagom čiji se gubitak podudarao s padom dinastije Ming ( 1368. – 1644), da bi car Qianlong iz dinastije Qing (1644. – 1911.) naručio izgradnju carskih vrtova 1749. godine i Ljetna palača, tada poznata kao “Vrt jasnog mreškanja” (清漪園, Qīngyī Yuán), otvorena je 1752. godine, na 60. rođendan careve majke). Poznati su i brojni taoistički i budistički hramovi. Prednjači Nebeski hram (kompleks građevina kojeg su izgradili i godišnje posjećivali carevi dinastija Ming i Qing, a koji se smatra taoističkim hramom, iako su kinesko obožavanje nebesa, godišnje molitve i žrtve za uspješnu žetvu koje su carevi osobno prinosili starije od taoizma) i Lama Temple (jedan od najstarijih hramova tibetanskog budizma u Pekingu, izgrađen 1694, također za vrijeme dinastije Ming, u kojem danas žive monasi, a koji mogu posjetiti i turisti i vjernici). Danas Peking krase i Hram Zemlje, Hram Sunca, Hram Mjeseca kao i jako velik broj parkova (obično) s umjetnim jezerima, među kojima posebno mjesto zauzimaju Houhai i Qianhai.

Današnje ime, Beijing (北京 Běijīng – sjeverna prijestolnica), dobio je 1403. Tako je ostalo i nakon pada dinastije Ming. Dolaskom dinastije Qing, Peking nije promijenio svoj status – od 1644. je i glavni grad dinastije Qing. Dakle, pod istim imenom je bio kineska prijestolnica od 1421. sve do 1911.

Stvaranjem Republike Kine 1911., Peking je promijenio ime u Beiping (sjeverni mir), a sjedište vlade je 1928. preseljeno u Nanjing (južna prijestolnica) no, završetkom građanskog rata, kada je na vlast došla Komunistička Partija Kine i 1. listopada 1949. proglasila Narodnu Republiku Kinu, Peking je postao njena prijestolnica. Od tada se proširio – tisuće novih zgrada, hotela i kulturnih centara zauzele su kako centralni dio grada tako i prostor izvan granica stare gradske jezgre, što je dakako promijenilo izgled i samog grada, ali i predgrađa.

Moderna gradnja donijela je promjene izgleda i mentaliteta

Moderna gradnja, koja je posebno obilježila XX stoljeće, uvelike je obilježila i promjenu izgleda grada. Srušen je ogroman broj Siheyuan-ova, imanja u obliku pravokutnika u kojem sobe okružuju centralno dvorište, a na kojima su živjele najčešće tri generacije, imanja čija je veličina varirala ovisno o statusu tj. imućnosti same obitelji. Na njihovim mjestima izgrađena su moderna zdanja, ogromni kvartovi u kojima nije bilo mjesta za veliki broj Pekinžana. Time je narušen ne samo izgled nego i, u velikoj mjeri, suština samog grada. Naravno, najveće promjene napravljene su prilikom priprema za Olimpijske igre koje su se u Pekingu održale 2008. Između ostalog, tada je izrađen Nacionalni stadion u Pekingu, poznat kao „Ptičje gnijezdo“ (鸟巢, Niǎocháo), stadion  čija je izgradnja započeta 2003. a koštala je 325 milijuna €! U njemu su se održale ceremonije otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara 2008. Tada je kapacitet stadiona iznosio 91 000 sjedećih mjesta dok je nakon završetka Olimpijskih igara isti smanjen na 80 000 mjesta. No, kontinuitet izgradnje nije prestao nakon Olimpijskih igara. Dapače. Danas je to veliki prometni centar s mnoštvom pruga, cesta i autocesta koje u svim pravcima ulaze i izlaze iz njega.Nalazi se na visoravni između planina Xishan i Yanshan. Pekingom protječe i nekoliko manjih rijeka od kojih su najvažnije Yangding, Chaobai i Wenyu. Kad su rijeke i riječni kanali u pitanju, ono po čemu je poznatiji je sjeverna postaja Velikog kanala (京杭大運河 Jīng Háng Dà Yùnhé), najdužeg postojećeg kanala (ili umjetne rijeke) na svijetu, dužine 1770 km u smjeru sjever-jug, širine 10–250 km. Konfiguracija tla zbog koje sve velike plovne rijeke u Kini teku od zapada prema istoku otežavala je veze koje su u pravcu sjever-jug, a koje su bile upravo iz navedenog razloga samo kopnene pa samim time značajno teže i, što je još gore, manje sigurne. Upravo taj problem velikim je dijelom riješen gradnjom Velikog kanala – izgradnja je započeta još u V. stoljeću pr. Kr., a modernizacija je napravljena u razdoblju od 1958. do 1964.Peking je samo stotinjak km udaljen od Žutog mora – grad Tianjin smatra se njegovom morskom lukom. Klima je umjerena, no zbog velikog utjecaja monsuna ljeta su vruća i vlažna, često kišovita, a zime su hladne i suhe. Proljeća su poznata po pustinjskim olujama, vjetru koji donosi pijesak iz nedaleke pustinje Gobi, što nimalo nije ugodno. Ipak, svako godišnje doba ima svoje prednosti i privlači turiste – posjetiteljima iz svih krajeva svijeta Peking je iznimno zanimljiv!Nama koji učimo mandarinski kineski jezik, s obzirom da se temelji na pekinškom izgovoru, Peking je tim više draži pa je stoga već dva puta prvo odredište naših turističko-edukativnih putovanja. No, čak i bez toga – grad je to duge povijesti, centar velikog broja kako političkih i društvenih tako kulturnih i obrazovnih, ali i sportskih događaja. Nadasve, grad je to Pekinžana, ljudi koji čuvaju pekinško povijesno nasljeđe, jednu posebnu pekinšku crtu mentaliteta – prije svega, otvorenost strancima, toplinu, nenametljivost, jednostavnost… a koji kako-tako, unatoč velikom priljevu stranaca iz svijeta i ostalih dijelova Kine, uspijevaju očuvati nešto što je teško objasniti riječima, nešto svojstveno Pekingu što, kad tamo živite i osjećate se u tom gradu kao doma, jako zavolite, jako cijenite… Zato je Peking uvijek dobar izbor, uvijek topla preporuka!

 

Follow us
error: Content is protected !!