Han dinastija, jedna od najdugotrajnijih kineskih carskih dinastija

Kina je, uz Indiju i Iran, zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom za koju povjesničari smatraju da kontinuirano traje od oko 5000 godina pr. Kr., od perioda kada su prvi preci kineskog naroda napravili trajne nastambe na području koje danas zovemo Kinom.

U svojoj dugoj i bogatoj povijesti, Kinom su vladale mnogobrojne dinastije, njih 17. Iako među stručnjacima postoje oprečna mišljenja, neke se dinastije smatraju mitskim dinastijama zato jer ne postoje zapisi niti dokazi njihovog postojanja. Tako o prvoj kineskoj, Xia dinastiji za koju se smatra da je vladala od XXI. do XVI. stoljeća pr. Kr. a za koju se vjeruje da je imala sedamnaest kraljeva u četrnaest generacija, sama dinastija Xia nije ostavila pisane tragove koji su nužni da bi se potvrdilo njeno i postojanje njezinih vladara. Naravno, postoje priče koje se prenose s generacije na generaciju, ali, s njima, uvijek postoji i rizik dodavanja ili oduzimanja sadržaja što kompromitira ono što je moguća istina.

S druge strane, neke su dinastije bile strane no Kina se i pod njihovom vlašću mijenjala, imala svoje uspone i padove, ali najvažnije, išla je dalje – kontinuitet postojanja kulture se nije prekinuo. Dapače.

Konačno, većinu dinastija vodili su Kinezi, trudeći se uvijek ostaviti dovoljno veliki trag, toliko velik da i danas, nakon toliko tisuća godina, i dalje pričamo o njima, uspoređujemo ih jednu s drugom ali, uspoređujemo ih i sa suvremenom, današnjom Kinom. Uspoređujući ih nailazimo na puno sličnosti u kontekstu stremljenja vladara, potrebe da ostanu zapamćeni kroz velike projekte koji njihovu vladavinu neosporno čuvaju od zaborava. Jako važno je i što više upoznajemo drevnu Kinu, tim bolje razumijemo modernu Kinu.

Han dinastija, zlatno doba kineske kulture

O svakoj dinastiji posebno, mogli bismo navesti puno toga što je čini specifičnom u odnosu na prethodne ili one koje su joj slijedile, puno toga jedinstvenog, što je, dakako, svima i bio interes, cilj.

Jednu među mnogobrojnima krase razni superlativi. Jedna se izdvaja. Smatra se kako predstavlja zlatno doba u kineskoj kulturi, posebice kad su u pitanju filozofija, umjetnost, književnost, politika i tehnologija. Predstavlja, dakle, doba brojnih i značajnih, kako intelektualnih, tako i tehnoloških otkrića i novina. Među spomenutima, ističe se uspon taoizma te dolazak budizma i izum papira. Nadalje, u njezino vrijeme Konfucijevi principi dobivaju na značaju jer su postali službena ideologija carstva, ali i religija. Osim toga, predstavlja doba procvata poljoprivrede i porasta stanovništva. Sve u svemu, njezin trag u kineskoj civilizaciji (p)ostaje velik, neizbrisiv i neupitan.

Jedna od na najdugotrajnijih kineskih dinastija, postavila je temelj dinastijama koje su uslijedile

Radi se o Han dinastiji (漢朝, Hàn Cháo). Vladala je Kinom od 206. pr. Kr. – 220. godine, točnije 426 godina. Njezina dugovječnost, carska vladavina u trajanju od više od četiri stoljeća, je svakako još jedna od njezinih velikih značajki. Kao jedna od najdugotrajnijih kineskih dinastija, po moći i utjecaju koji je imala na istoku Azije, mjeri se s Rimskim carstvom, njezinim približnim suvremenikom.

Carstvo Han dinastije obuhvaćalo je Mandžuriju i Koreju, a što je jako važno, počela je komunikacija s Mediteranom, Perzijom, Indijom. Budući da su državne granice proširene posebno na sjevozapadu gdje je vojska dinastije Han krčila put trgovini na danas svima poznatom Putu svile, dinastija Han zauvijek je ostala upamćena i po njemu. Dug više od 7000 km, bio je aktivan preko 1000 godina, a prostirao se od Chang’an (što u prijevodu znači Dugi mir), grada koji je bio prijestolnica Han dinastije, pa sve do Samarkanda i Merva. Inače, Put svile je dobio ime po tome što su Grci nazivali Kinu zemljom svile.

Vrlo upečatljivo za Han dinastiju je i da je baš tada prekinuta tradicija po kojoj su se Kinezi nazivali po aktualnoj dinastiji. Od Han dinastije, bez obzira što su je slijedile mnoge druge dinastije, Kinezi nose naziv Han Kinezi. Hanren (汉人, Hàn​rén), dakle, označava naziv za kineski narod koji danas u Kini čini oko 93% stanovništva, ostalih oko 7% čini 56 etničkih skupina, nacionalnih manjina.

Od vođe male grupe vojnika do prvog cara, osnivača jedne od najznačajnijih kineskih, carskih dinastija

Prvi car ove velike dinastije dao je naziv dinastiji po nazivu rijeke Han. Bio je prvi koji je sjeo na prijestolje “Nebeskog sina”. To je podrazumijevalo da predstavlja kariku koja je povezivala nebeski svijet s ovozemaljskim. Inače, stara su kineska vjerovanja da sve dok takav car, onaj koji povezuje nebo, ljude i zemlju, obavlja svoje dužnosti kako treba, i narod će živjeti u blagostanju, a moći će obavljati svoje dužnosti kako treba. Prirodne katastrofe bile su rezultat lošeg upravljanja cara. Suše, potresi, poplave, sve što je ometalo normalan tijek života bilo je upozorenje da car ne obnaša svoju dužnost pravilno. Prvi car Han dinastije je u ime naroda predvodio svečanosti, odlazio je na hodočašća, prinosio je žrtve – smatrao je da je svrha vlasti služiti narodu, obnašao je svoju dužnost kako to dolikuje opisu Nebeskog sina.

Kina je bila podijeljena na provincije, ali su njima vladali ili članovi careve obitelji ili odani zapovjednici da bi kasnije, nakon njegove smrti, i njegovi nasljednici nastavili istu politiku, politiku u kojoj su uz pomoć savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravajući svakog upravitelja i provinciju pojedinačno, uspijevali održati sustav vladanja kakav je prvobitno zamišljen. No, smatrajući kako car treba pružiti primjer, pozitivan primjer, iako je vlast ostala centralizirana, osnivač Han dinastije nije bio pristaša pokornosti u kojoj su mnogi njegovi prethodnici držali narod.

On je ujedinio Kinu. Omogućio je kontinuiranu vlast. Svim budućim dinastijama navedeno je postalo cilj. A na vlast nije došao preko noći. Prvo je postao vođa male grupe vojnika koje je predvodio i s kojima je osvajao područja. Kasnije, kad je ta mala grupa vojnika prerasla u vojsku, slijedili su još veći uspjesi zaključno s 206. god. pr. Kr.  kada se proglasio kraljem. Iako se tadašnje carstvo sastojalo tek od polovine teritorija današnje Kine, ostala je čuvena njegova izjava: „Cijeli svijet je moj!“.  Zvao se Liu, no danas je svijetu poznat pod imenom Gaodi (高帝, Gāodì) što znači Uzvišeni car (titula koju si je naknadno dao), kao i pod nazivom Gaozu (高祖, Gāo​zǔ​) što se prevodi kao uzvišeni predak.

Prijestolnica dinastije koju je osnovao, zajedno s drugih 13 dinastija, bila je također blizu Xi’ana. To je dodatan razlog zašto je Xi’an jedna od najznačajnijih točaka programa našeg trećeg, turističko-edukativnog programa na koje krećemo 1.07.2019.

 

 

 

 

Shaanxi, jedna od kolijevki kineske civilizacije

Shaanxi (陕西, Shǎnxī ), jedna od 22 pokrajine u NR Kini smještena na sjeverozapadnom dijelu središnjeg dijela zemlje, smatra se jednom od kolijevki kineske civilizacije što ne čudi ako uzmete u obzir činjenicu da je upravo na njezinom teritoriju trinaest kineskih dinastija imalo svoje sjedište tijekom više od 1.100 godina – od dinastije Chou (1027. pr. Kr. – 256. pr. Kr.) do dinastije Tang (618. – 907.)

Okružena s osam kineskih provincija, prostire se na području od 205,800 km² na kojem, po popisu iz 2010., živi skoro 38 milijuna ljudi. Zbog velikog raspona u pravcu sjever-jug u, u kojem se nalazi provincija, Shaanxi ima različitu klimu – od suhih zima i vrućih ljeta na sjeveru do subtropske klime na jugu gdje preovladavaju umjerene zime te topla, duga i vlažna ljeta.

Xi’an – grad duge i bogate povijesti

Njen glavni grad Xi’an (西安, Xī’ān), što u prijevodu znači Zapadni mir, s 12 milijuna stanovnika, najveći je grad pokrajine. Također, jedan je od najstarijih gradova u kineskoj povijesti, star je više od 3100 godina! Zahvaljujući tome što je pod različitim imenima bio glavni grad nekih od najvažnijih kineskih dinastija tijekom duge kineske povijesti kao što su dinastije Zhou, Qin, Sui, Tang, danas nosi epitet jednog od četiri glavna grada Kine. No, nije samo ostao poznat zbog uloge koju je odigrao nekad davno. Danas je to grad koji se smatra jednim od tri najpopularnija grada Zapadne Kine (koja podrazumijeva grad Chongqing, 6 pokrajina i tri autonomne oblasti)  isto kao što je jedan od 13 najbrže rastućih kineskih megalopolisa današnjice.Budući da je Xi’an bio početna točka Puta Svile, puta koji je iz Xi’ana vodio preko Arapskog poluotoka u Europu i Afriku i zahvaljujući Han dinastiji koja ga je gradila te je omogućio Kini komunikaciju s Zapadom, što ga svakako čini posebno važnim i prepoznatljivim u svijetu. Mnogi trgovci i studenti iz arapskih zemalja, zbog posla ili studija, došli su u ovaj grad te sa sobom donijeli svoju kulturu, običaje i hranu i smjestili se u danas poznatu tzv. Muslimansku četvrt gdje ih trenutno živi oko 20 000. Smještena u samom centru grada, koji se, inače, nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od 400 m, upravo zbog specifične atmosfere i egzotične hrane, muslimanska četvrt ili Muslimanska ulica (Huimin street) vrlo je popularna turistička atrakcija. No, nije jedina. Xi’an ima i druge brojne znamenitosti.Ističu se gradske zidine pod zaštitom UNESCO-a koje su poznate kao jedne od najočuvanijih gradskih zidina. Neizostavno, na listi važnih mjesta Xi’ana je i Shaanxi povijesni muzej čija je izgradnja u stilu Tang dinastije započeta 1983. a završena 1991., što je, smatra se, označilo svojevrstan početak novog razdoblja u povijesti muzeja u Kini. Na prostoru od 55 600 m² izloženo je oko 370 000 eksponata, kako onih od keramike tako i onih od bronce, srebra i zlata što svakako objašnjava razlog zašto ga je do 2017. posjetilo skoro 3 milijuna ljudi a što je, s druge strane, i razlog zbog kojeg nosi epitet jednog od najvećih muzeja u Kini.Dakako, tu je i Bell tower, visok 36 metara, što ga čini najvećim i najbolje očuvanim drvenim tornjem u Kini. Ova tradicionalna građevina je bila geografski centar starog glavnog grada – okruživale su je glavne ulice grada, iz sva četiri pravca. koje su za vrijeme Ming dinastije bile povezane s istočnim, zapadnim, južnim i sjevernim vratima gradskih zidina. Iako je napravljen 1384., 1582. je pomaknut 1000 m istočno – promijenjena je samo baza, svi ostali djelovi su sačuvani u originalu što je svakako ogromni pomak i uspjeh u kineskoj arhitekturi. Razlog izmještanja tornja leži u činjenici da je grad u međuvremenu narastao, promijenio se, a želja je bila da zvonik ostane njegov centar.

Sjevero-zapadno od njega nalazi se Drum Tower. Izgrađen 1380., napravljen je bez ijednog čavla a kroz povijest je dva puta renoviran – 1699. i 1740. Visok je 34 m, širok skoro 53 m a prostire se u pravcu sjever – jug. U njemu su smještena 24 bubnja koja su se odnosila na 24 solarna perioda. Iako su se u drevna vremena bubnjevi koristili za objavljivanje vremena kao i za upozorenje na opasnost, danas se Drum Tower više ne koristi kao sat, ali je i dalje velika atrakcija i mjesto koje većina turista ne propusti posjetiti, posebice od 1996. od kad je u njemu izložen najveći bubanj u Kini.Poznate kao „sestrinske zgrade“, ne čudi što i Bell i Drum Tower predstavljaju vrlo važne točke i drevnog i modernog Xi’ana.

Prvi kineski, nikad zaboravljeni, car

No, ono što ovu pokrajinu izdvaja nije samo specifičnost Xi’ana, njegova specifična mjesta, građevine. Osobe su te po kojima je mnogi znaju, mnogi prepoznaju kao povijesno jako važnu. Mi ćemo spomenuti jednu osobu. Ni manje ni više nego prvog kineskog cara, Qin Shi Huanga (秦始皇, Qín​ Shǐ​huáng​). Što ga čini iznimnim, velikim, specifičnim, čak okrutnim? Zbog čega ga se smatra jednom od najpoznatijih ličnosti svjetske povijesti? Što ga to odvaja od ostalih careva prije i poslije njegovove vladavne? Pisali smo o spomenutom u zadnjem postu a uživo ćemo u 7.mjesecu, kad vodimo polaznike na naše 3. po redu, turističko-edukativno putovanje, svjedočiti o moći tog vremena iako su ne godine nego stoljeća prošla – posjetit ćemo, što nas iznimno veseli, prijestolnicu njegove dinastije kao i neka od mjesta koja je izgradio.

Putuoshan − budistička zemlja između mora i neba

Producentica i umjetnica Antonija Putić u Kini je provela tri godine. Očarana dalekoistočnom kulturom i načinom življenja, piše o svojim doživljajima i neobičnim mjestima koja je posjetila, okusima koje je isprobala i receptima koje je na Dalekom istoku prikupila te pripremila. Završetkom Akademije dramske umjetnosti te studija komunikologije u Zagrebu, Antonija je krenula na putovanja − zbog posla, znatiželje, umjetničkog duha. Proputovala je, kako sama ističe, više zemalja nego što je planirala, a sada o njima rado piše i govori. Uz objave u tiskanim izdanjima ili pak portalima, Antonija vodi svoju Facebook stranicu Antonija Putic na kojoj možete saznati mnogobrojne zanimljivosti o nepojmljivom životu Kine, njihovim običajima, ali i znamenitostima. Priprema i svoju prvu zbirku putopisa za koju se nada da će ugledati svjetlo dana u godini psa.

Antonija je nedavno održala predavanje u našoj školi. Bilo je jako zanimljivo, jako insiprativno i jako duhovito. Polaznike i goste je zaintrigirala i infomracijama i načinom na koji ih je prenosila, uživali smo!

Ovo je njezin blog post na temu o kojoj smo (između ostalog:)) govorili na predavanju – njezino omiljeno mjesto u Kini, otok Putuoshan.

****************************************************

Kineske poslovice prepune su izreka koje se vežu uz planine i moći koje planine imaju. Jedna od meni najdražih jest ona koja kaže da ako želite doživjeti sto godina, morate se popeti na neku od svetih planina.

Kinezi imaju poseban odnos prema prirodi, a tu svoje najvažnije mjesto zauzimaju planine i voda. Ako kineski vrt nema planinu (stijenu, komad planine) i vodu ‒ ne smatra se cjelovitim. Planina i voda uvijek se pojavljuju zajedno jer simbo­liziraju savršenu harmoniju prirode izraženu kroz princip yin-yang. Kineski zid napravljen je na planini, Shaolin hram je na planini, na planinu se ide moliti, tražiti mir i inspiraciju.

Ako planine nema, ona se uvijek lako izgradi gdje nedostaje.

Taoizam ima pet velikih planina (kin. 五岳 五嶽 Wǔ yuè): Sjeverni Hengshan, Južni Hengshan, Huashan, Songshan i Taishan.

Svetih budističkih planina u Kini ima četiri. Danas, više nego ikad, na njih dolaze mnogobrojni vjernici i turisti. Baš kao i u pradavna vremena. Planine, kao i rijeke, iznimno su važne u Kini i simbolički i doslovno. U drevnoj su Kini smatrane mjestom gdje se susreću nebo i zemlja. Uspinjanje na planinu bilo je jedan od načina da se stigne u raj. Filozofi, pisci, carevi – svi su redovito odlazili u planine, tražeći odgovore na pitanja o razlozima postojanja. Planine su oduvijek bile inspiracija umjetnicima, a jedan od najpoznatijih motiva u slikarstvu su planine u magli.

 Planina Wutai (kineski 五台山, pinyin: Wǔtái Shān, što znači “planina pet ploča”), poznata i kao Qingliang Shan, ime je dobila po svojih pet neobičnih plošnih vrhova (sjeverni, južni, istočni, zapadni i središnji). Najviši vrh je sjeverni (Beitai Ding ili Yedou Feng), s 3058 metara visine. Neki izvori navode i visinu od 3061 metara. Bez obzira na to koja je brojka točna, pouzdano se zna da je to najviši vrh sjeverne Kine, a nalazi se u pokrajini Shanxi. Pet planina povezanih mostovima s velikom nizinom i jezerom u sredini od 2009. godine nalazi se i na listi svjetske baštine UNESCO-a.

Za snalaženje po planini vrlo je koristan i besplatan Wi-Fi, mrežni sustav za pružanje usluga po cijeloj planini, inteligentni glasovni vodič. Na planini se nalazi više od pedesetak budističkih hramova izgrađenih između 1. i ranoga 20. stoljeća, a to su neki od najljepših i najstarijih očuvanih hramova Kine. Prema zapisima Zhenchenga, budističkoga meštra za dinastije Ming, prvi hram na planini Wutai izgrađen je 68. godine po naredbi cara dinastije Han. Devet je kineskih careva u ukupno 18 hodočašća posjetilo planinu.

Turisti danas mogu vidjeti više od 500 skulptura, posjetiti niz restorana, odmoriti se u stanicama za odmor. Do vrha se može i žičarom. Ulaznica za odlazak na planinu stoji 135 kuna. Žičara pak 50 kuna.

Na zapadu zemlje nalazi se Emeishan čiji najviši vrh, od ukupno devet, seže na impozantnih 3099 metara. Planina Emei (kineski 峨嵋山, pinyin: Éméi Shān, što znači „Uzvišeno čelo”) planina je u južnom dijelu kineske pokrajine Sečuan. U nastavku prema zapadu planine se protežu sve do Tibeta. Planinu nazivaju i savršenim ljetnim odredištem zbog odlične klime. Dok ostatak Kine u srpnju i kolovozu kuha na temperaturama iznad trideset Celzijevih stupnjeva, na vrhu Emei planine prosječna je temperatura 11,8 Celzijevih stupnjeva. Sjajno za odmor, pronalazak duhovnoga mira i meditaciju. Sa svojih 3099 metara visine, planina Emei najviša je od četiri budističke svete planine Kine. Na planini Emei nalazi se ukupno 76 budističkih samostana, većinom izgrađenih u blizini vrha za vladavine kineskih dinastija Ming i Qing. Odlazak na Emei planinu prava je prilika za upoznavanje bogate povijesti Kine i budizma. Zbog bogate vegetacije cijelo područje upisano je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1996. godine, kao jedinstven primjer svjetske baštine u kojoj se “opipljivo” (tj. prirodne ljepote) sjedinjuju s “nevidljivim” (kulturnim blagom).

U središtu, ili kako Kinezi kažu – na jugu, nalazi se Jiuhuashan planina čiji najviši vrh Shiwang iznosi 1342 metra. Planina Jiuhua (kineski 九 华山; tradicionalni kineski: 九 華山; pinyin: Jǐuhuá Shān; doslovno: “Devet slavnih planina”) ističe se bogatim budističkim naslijeđem. Omiljeno mjesto budističkih hodočasnika, 120 četvornih kilometara dug planinski lanac nakićen je hramovima i neprestano umotan u miris mirisnih štapića koje svi pale. Legenda kaže da je veliki pjesnik Li Bai iz vremena Tang dinastije putovao onamo i zapisao: 妙 有分 二 气, 灵山 开 九华.Sveta planina Putuo (kineski 普陀山, pinyin: Pǔtúo shān, doslovno: (sanskrtski) brdo Potalaka) nalazi se na predivnom otočju Zhoushan i zapravo je svojevrsni planinski otok. Putuoshan (Mount Putuo) za mnoge je vjernike najvažnije duhovno središte Kine, a posvećeno je Guan Yin – Gospi milosrđa.  Legenda kaže da je davne 916. godine japanski redovnik (budistički svećenik) pokušao uzeti kip Guan Yin iz Kine u Japan. Nedaleko od otoka Putuo posadu je ulovila strašna oluja, a Guan Yin rekla je redovniku da će mu ona, ostavi li kip na otoku, osigurati siguran povratak kući u Japan. Otada je Putuo njezin dom, a u znak zahvalnosti japanskom redovniku na otoku se nalazi i hram izgrađen u japanskom stilu. Japanci u velikom broju danas dolaze na otok i fotografiraju sve redom, nerijetko i Canon kamerama. Upravo je ime popularnih kamera proizašlo iz imena Guan Yin koje se u Japanu izgovara Kannon (観 音). Prema neslužbenim podatcima, Putuoshan je u 2017. posjetilo više od 40 milijuna ljudi. Nama strancima otok pruža i jedinstveni pogled u staru Kinu, njezinu nevjerojatnu arhitekturu, jedan životni ritam koji nigdje više ne postoji. Ja sam otok posjetila nekoliko puta i zapravo mi se činilo da nikad tamo nije prevelika gužva. Možda se tako čini svima nama koji na otok dođemo iz gradova u kojima živi više od dvadeset milijuna ljudi, kao što je to slučaj u Šangaju.

Cijeli arhipelag Zhoushan koji se sastoji od 1390 otoka i 3306 grebena, a kojemu pripada i Putuoshan, nije pretjerano naseljen. Ukupan broj stanovnika nije preciziran, ali 103 otoka je naseljeno tijekom cijele godine, 12 otoka ima više od 10 000 stanovnika.

Arhipelag ima tisućljetnu tradiciju ribarstva i svi ponosno ističu da su upravo oni ribarnica Kine. Danas uz ribarstvo ljudi rade i u brodogradilištima, a nedavno je otvoren i novi proizvodni centar Boeinga. Očuvana priroda, zrak koji nije zagađen kao na kopnu i budizam glavni su razlozi dolaska velikog broja ljudi na ovaj maleni otok.Budistička božica Guanyin – Gospa milosrđa, jedno od utjelovljenja Bude, iznimno je popularna diljem Azije, a ovisno o jeziku i narječju, postoji dvadesetak različitih imena kojima je svima osnova Guanyin. Na Putuoshanu se štuje od pradavnih vremena, a prvi zapisi datiraju u 9. stoljeće. Otokom danas dominira velika pozlaćena statua Guanyin visoka čak 33 metra, koja se za sunčanih dana vidi i sa susjednih otoka. Na otoku živi oko 4000 redovnika u više od 120 vjerskih prostora i osamdesetak hramova. Tri su glavna, velika hrama koja obvezno obiđu svi vjernici. Hramovi i povijesna mjesta na ovoj planini izgrađeni su u nekoliko dinastija, uključujući dinastiju Song, dinastiju Yuan, dinastiju Ming i dinastiju Qing.

Najpopularniji hram na otoku definitivno je Puji. On je ujedno i prvi na 12 kilometara dugoj šetnici koja prolazi cijelom dužinom otoka.

Puji Temple izgrađen je 916., a ispred njega nalazi se i jezero prepuno zlatnih ribica, kao i mostovi, pagoda i šetnice koje obgrljuju cijeli kompleks. Predivno dekoriran hram ima devet velikih dvorana koje obiluju skulpturama, crtežima, ukrasima svih vrsta. Posjetitelji mogu ovdje za manje od desetak kuna pojesti najukusniji vegetarijanski ručak i večeru koje možete zamisliti. I najtoplije preporučujem jesti ovdje! Jesti se može i u još nekoliko hramova na otoku. Cijene su često stvar pregovora. Isto vrijedi i za smještaj. U neposrednoj blizini Puji hrama nalazi se i muzej, prvi je to budistički muzej u Kini, imaju 1700 eksponata unutar sedam izložbenih prostora.

Kao i kad dođete kod nas na Jadran, i ovdje će vas dočekati nekoliko lokalnih ljudi na samom ulazu na otok, nudeći svoje sobe i kuće po povoljnim cijenama. Cijene se kreću od sto do tristo kuna po noćenju, a kuće se nalaze u skrivenom dijelu otoka u koji je pomalo počela prodirati moderna Kina. Na otoku se danas nalazi i pedesetak hotela od kojih se mnogi mogu rezervirati i na Bookingu. Stoje od tristotinjak do tisuću kuna po noćenju. Izbjegavajte dolazak vikendom – tad svi idu, gužve znaju biti velike, smještaja gotovo da i nema.

Za one koji prespavaju na otoku, u 4.30 počinje ranojutarnja molitva, a za istražiti otok definitivno nije dovoljan jedan dan. Ako volite šetati, sa svojih 12 kilometara kvadratnih otok je idealna lokacija jer nudi predivne šetnice, šumske proplanke, vidikovce na sve strane Istočnoga kineskoga mora. Za one s velikim koferima, tu su električni autobusi koji ovisno o udaljenosti stoje od tri do deset kuna.

Cijeli otok bogat je raznom vegetacijom, a na njemu se nalazi i predivan botanički vrt, kao i šuma posebne vrste bambusa koji ima tamnu stabljiku. Inače je bambus obično posve zelen, identičan onome što vidite na snimkama uz pande. Panda nije nacionalna životinja Kine, ali uz zmaja je svakako najprepoznatljiviji simbol te zemlje. Na otoku nema ni pandi ni zmajeva, ali zato ako trebate malo mira i tišine – na pravom ste mjestu. Cvrkut ptica, žuborenje vode, molitve, koraci vjernika miješaju se u predivnu melodiju otoka.

Na vrhu planine Putuo nalazi se Huiji Temple do kojega vodi 1060 stuba, a za one koji nemaju snage ili volje pješice do vrha tu je i žičara. Iz nje puca predivan pogled na sve strane ‒ savršena platforma za gledanje zalaska i izlaska sunca. Na vrh žičarom, dolje pješice. Prvo, lakše je spuštati se, drugo – put vodi u Faye hram.

Sam hram nije dopušteno fotografirati, ali pogled koji imate ionako vam se ureže u pamćenje za sva vremena. Huiji hram treći je najveći hram na otoku, ima četiri velike dvorane, sedam soba, pet potkrovlja, pregršt prostora i mnoge dodatne zgrade u koje možete sjesti i razgovarati sa svećenicima. Tu mnogi vjernici traže duhovnu i fizičku utjehu. Hram nudi i tri obroka dnevno, a možda najbolji je doručak. Glavne zgrade uključuju Nebesku kraljevsku dvoranu, Veliku Buddhinu dvoranu, Dvoranu velikog milosrđa, knjižnicu budističkih tekstova.

Ono što Putuoshan čini idealnom lokacijom za molitvu su i izvrsni klimatski uvjeti. Prosječna temperatura cijele godine iznosi oko 20 ° C. Uzduž linije gdje se planina spaja s morem nalaze se predivne pješčane plaže koje u najtoplijim ljetnim danima pružaju turistima priliku da smoče noge, zaplivaju i predahnu. Nema mnogo kupača. Dvije najpoznatije plaže su Plaža stotinu koraka i Plaža tisuću koraka koja je dugačka 1750 metara. Na plaži se nalazi i predivna pagoda s koje puca pogled prema otvorenom moru, a svega 200 metara dalje nalazi se Fayu hram.

Fayu hram prostire se na 33 000 m2, a potrebni su sati da se cijeli obiđe i vidi. Vjerojatno bi trebao cijeli život da se shvati što sve predstavljaju njegovi mnogobrojni kipovi, uređenje, arhitektura. Sastoji se od 294 dvorana i soba. Nebeska kraljevska dvorana i Žad budistička dvorana samo su neke od posebnosti ovoga predivnoga hrama. Hram je stradao za vrijeme kulturne revolucije. Danas je obnovljen, a sadržava nevjerojatno blago Kine – ostakljeni dio krovišta s pločicama koje dolaze iz vremena dinastije Ming. Hram je otvoren od 6 do 17.30 svakoga dana, a rano ujutro, u 4.30, posebna je molitva koju nikako ne bi trebalo propustiti neovisno o tome jeste li budist ili ne. Molitva traje oko dva sata.

Iako visok tek mrvicu manje od 300 metara, otok obiluje i špiljama. Najpoznatija špilja je Chaoyang. Prijevod imena jasno daje do znanja kada je najbolje vrijeme za posjet – rano ujutro. Volite li izlaske sunca, onda je ovo lokacija na kojoj trebate biti rano ujutro. Popularne su i Chaoyang, Fanyin i Chaoyin špilja. U neke se plaća ulazak, neke su mjesto molitve, a sve su pravo čudo prirode i isplati se zaviriti u njih. U ovim špiljama nema medvjeda. Općenito, otok ima samo pitome životinje – mnoštvo ptica, raznih kukaca. Zbog budizma su gotovo svi na otoku vegetarijanci. Putuoshan je unatoč mnogobrojnim turistima zadržao svoju osnovnu funkciju – mjesto je molitve, mjesto gdje tražite milost od Boga u kojega vjerujete, mjesto u kojem ćete se napuniti energijom za suvremeni život u kojem često svakodnevne obveze ne ostavljaju dovoljno vremena za odmor, meditaciju, razgovor sa samim sobom ili s Bogom. Jedno ne isključuje drugo. Za razliku od ostalih svetih mjesta diljem Kine, ovdje je iznimno velik broj mladih vjernika jer upravo Guanyin pomaže onima koji traže partnera i žele dobiti bebu. Čula sam ovu priču nekoliko puta i uvijek pomalo odmahivala rukom – sve dok nisam osobno upoznala Kineskinju koja mi je ispričala kako je došla iz susjednoga grada Ningboa na molitvu te je iste večeri u lokalnom kafiću upoznala budućeg supruga, a danas i oca njihovoga trogodišnjega sina. Moja prijateljica Maggie također štuje Guanyin i prilikom mog odlaska ili dolaska u Kinu uvijek ide na molitvu kako bi zamolila božicu za moj siguran let i skori dolazak u Kinu.

SAVJETI:

Iz Šangaja se do otoka Zhoushan može doći autobusom, karta stoji oko 130 kuna, vožnja traje četiri do pet sati. Otok Zhoushan povezan je s kopnom s 26,5 kilometara dugim mostom. Na otoku postoje tri stanice. Izlazite na zadnjoj. To je novi autobusni kolodvor koji je zasad još uvijek malo izvan grada. Grad se gradi. Od tu do trajektne luke u mjestu Shenjiamen u kojoj uzimate brodicu za Putuoshan možete lokalnim autobusom ili taksijem. Možete uzeti i Didi, stoji svega nekoliko kuna, okvirno 30. Shenjiamen je staro ribarsko mjesto i još uvijek ima vizuru stare Kine. Tu se nalazi i katolička crkvica gdje će vas rado dočekati, pogotovo ako ste i sami katolici.

Do otoka Putuo može se doći samo malenom brodicom koja ide s otoka Zhoushan ili Zhuijajian svakih desetak minuta. Cijena karte u jednom smjeru stoji 30 kuna. Ako idete iz luke na Zhuijajian otoku imate priliku voziti se preko velikog mosta s kojega puca pogled na panoramu Zhoushana. Zhuijajian je predivan otok, ako imate vremena svakako ga istražite. Tu možete vidjeti budističku akademiju u kojoj je oko 250 polaznika, zanimljive skulpture, predivne plaže. Ljeti se tu održava veliki glazbeni festival.

Ovisno o godišnjem dobu, ulaznica za otok Putuoshan iznosi od 160 do 200 kuna, dok se ulaz u glavne hramove plaća od pet kuna nadalje. Za lokalno stanovništvo arhipelaga Zhoushan godišnja karta za neograničen broj posjeta Putuoshanu stoji pedesetak kuna.

Zrakoplovna linija Šangaj – Zhuijajian vozi dvaput dnevno. Let traje manje od jednoga sata. Cijena je oko 800 kuna. Zračna je luka malena, ne bi trebalo biti gužvi.

Brodska noćna linija Šangaj – Zhoushan vozi dvaput dnevno, vožnja traje 12 sati, cijena karte u jednom smjeru iznosi od 90 do 350 kuna. Zhoushan ima i brodsku liniju s gradom Ningbo, svakako prije puta provjerite raspored jer je on podložan promjenama s obzirom na godišnje doba.

Bilo bi izvrsno kada biste znali barem osnove kineskoga jezika jer osim ploča koje imaju oznake i na engleskom jeziku, nemojte očekivati previše pomoći od lokalnoga stanovništva. Ljudi ovdje govore otočki dijalekt koji je često teško razumljiv i drugim Kinezima koji dolaze na otok na molitvu.

Rano ujutro možete krenuti prvim autobusom iz Šangaja, Ningboa ili Hangzhoua do Zhoushana. Otamo brodicom do Putuoshana. U podne biste već mogli ručati u nekom od hramova. Prespavajte na otoku, naredni dan zadnjom brodicom i zadnjim autobusom sa Zhoushana vratite se u Šangaj. Obvezno provjerite kada točno imate zadnju brodicu s Putuoshana i kada polazi zadnji autobus za odredište na koje idete.Odlučite li se na odlazak, predlažem da se javite i gospođici Maggie koja živi na Zhoushanu, izvrstan je poznavatelj povijesti i kulture, sjajan vodič i beskrajno draga prijateljica svim zalutalim strancima. Maggie izvrsno govori engleski jezik, sam Putuoshan prošla je stotine puta, zasigurno ima odgovore na mnogobrojna pitanja koja svi mi stranci imamo kad se susretnemo sa svetom planinom Putuoshan. Sretan put svima uz Budin blagoslov.

 

Prvi kineski, nikad zaboravljeni, car

Qin Shi Huang (秦始皇, Qín​ Shǐ​huáng​), poznat kao prvi kineski car, jedna je to od najznačajnijih povijesnih ličnosti ne samo Kine nego, možemo reći, i svijeta. Njegova važnost u kontekstu onoga što je promijenio i napravio u politici svoje zemlje mjeri se najvećim vojskovođama iz svjetske povijesti kao što su Aleksandar Makedonski ili, primjerice, Džingis kan. Car je dinastije Qin, dinastije koja je po njemu i dobila naziv a koja je vladala Kinom od 221. do 206. pr.Kr. a od vremena koje, nadalje, vrlo je važno napomenuti i znati, Kina nosi svoj današnji naziv.

Ima više stvari koje ga čine neobičnim, velikim, moćnim, važnim ali, ne možemo zanemariti, i okrutnim vladarom.

Mogli bismo reći da je jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja ujedinjenje cijele današnje Kine. U tijeku njegove vladavine koja je trajala od 220. do 210. pr. Kr., Kina se protezala između Žutog mora do planina na Tibetu, od nizina preko rijeke Yangtze do pustinje Gobi no, carstvo tada nije samo doživjelo procvat teritorijalno, carstvo je doživjelo procvat i u trgovini i u privredi.

Nadalje, vrlo značajno, ukinuo je svaki oblik feudalizma a da je pri tome prisilio dotadašnje feudalce da se presele u njegov glavni grad, Xiangyang (smješten u blizini današnjeg Xi’ana) te ih je, držeći ih bliže sebi, mogao lakše i bolje kontrolirati.

Iza sebe je ostavio i mnoge građevine ali je, bit ćemo slobodni reći, postavio i visoki kriterij koji je svaki sljedeći veliki kineski vladar pokušao barem slijediti ako ne i nadmašiti. Podigao je ljestvicu visoko – ostati zapamćen, ne stotinama, nego stoljećima godina. Uspjelo mu je.

Izgradio je čak 700 palača. Naravno, nije veličina bila samo u broju, veličina je bila u činjenici što je svaka palača napravljena prema modelu rezidencija jedne od zemalja koju je porazio i osvojio!

Osim toga, prostranom mrežom puteva za prolaz vojnih četa povezao je prijestolnicu i sve kineske provincije – drvoredi su bili široki 15 m, ukupno dugi 7 500 km!

Sagradio je Qin Shi Huang i kanal koji se i danas koristi, poznat kao Čarobni kanal. Prvi je to hipsometrijski kanal – slijedio je obrise terena kako bi se izbjegle visinske razlike. Omogućavao je, povezujući različite tokove voda, neprestanu plovidbu malih lađa za prijevoz na udaljenosti većoj od 2000 km, što je, logično, učvrstilo natapanje zemljišta i zaštitu od poplava i, neosporno, još jednom stavilo pečat na pozitivan učinak koji je njegova vladavana donijela Kini.

Bio je pristaša Legalizma, jedne od struja misli izraženih u kasnom razdoblju dinastije Zhou (od 11. stoljeća pr. Kr.- 770. god. pr. Kr.), a koja se zalagala za stroge zakone i okrutne kazne. Odrubljivanje glava bila je uobičajena smrtna kazna. Manji prijestupi kažnjavali su se sakaćenjem ili prisilnim radom. Ali ne bilo kojim prisilnim radom. Često je završavao smrću. Budući da je zakon dosljedno provođen a upletao se u najsitnije dijelove života, došlo je do otvora, stvorena je opozicija koja se pozivala na konfucijansku i taoističku školu. Kao odgovor na njihova zalaganja i rad, Qin Shi Huang je spalio sve spise oprečnih ideologija. Kažu da je samo jednu kopiju sačuvao za carsku biblioteku. Zaslijepljen bijesom, otišao je čak i korak više pa je 460 konfucijanskih učenika zakopao žive, primjenjujući legalističku misao “U državi u kojoj vlada inteligentan vladar nema književnosti, nego samo zakona koji služi za poučavanje”. Da, bio je velik, ali istovremeno i okrutan. A to, logično, nije lako, to nitko ne želi. Narod je zato počeo bježati. Kako bi spriječio odljev stanovništva i održao svoje golemo carstvo, Qin Shi Huang započeo je gradnju Kineskog zida. Mnogi će reći da je zid postao “najduže groblje na svijetu” i neće nažalost imati krivo. Inače, u tom početnom razdoblju dinastije Qin, kada je započeta njegova gradnja, Zid je bio dug 5 000 km, imao je 25 000 utvrda i stražarskih kula međusobno udaljenih po par stotina metara. Tijekom dana, kule su komunicirale uz pomoć zastava u boji, a tijekom noći uz pomoć signalnih vatri. Na taj način, poruke su prelazile kilometre za samo nekoliko sati. Fascinantno, zar ne? No, iako zamišljen da brani Kinu od sjevernih plemena, vidimo da je imao i druge svrhe, vidimo da iza njegove gradnje stoji i jedan drugi, ne tako sjajan povod.

Čim je došao na vlast, Qin Shi Huang je naredio izgradnju svog mauzoleja na polovici puta između planine Li i rijeke Wei. Na njemu je radilo više od pola milijuna radnika. Točnije, na 57 km², u periodu od skoro 40 godina, carski mauzolej gradilo je 700 000 radnika, seljaka, robova. U središtu mauzoleja se nalazio tzv. “Zabranjeni grad”, tj. humak, dostupan samo caru. Taj humak koji skriva njegovu grobnicu a koji je danas visok samo trećinu originalane veličine, 50ak metara, zaštićen je dvostrukom zidanom ogradom, ostao je netaknut – službeno iz tehničkih razloga ali moguće da je razlog poštovanje mrtvih. Kult predaka, duboko ukorijenjen u kineskom narodu, zabranjuje oskrvnuće pokojnika jer se smatra da bi se isti mogao vratiti na zemlju preobražen u okrutnog duha. Kult predaka, nadalje, predstavlja vjerovanje da njihovi dobrostivi duhovi mogu tražiti usluge od bogova da pozitivno djeluju na slijed događaja.

A sve je krenulo još puno ranije. U drevnoj Kini se vjerovalo da se poslije smrti postojanje nastavlja u izvanzemaljskom životu i da pokojnik ima iste materijalne potrebe kao za vrijeme života. Zbog toga su svoje mrtve, u skladu sa svojim mogućnostima, pokopavali s prijeko potrebnim predmetima za svakodnevnu uporabu, ali, često, kad su imućne obitelji bile u pitanju, i s dragocjenostima velike umjetničke vrijednosti. U skladu sa spomenutim običajem, još za vrijeme Shang dinastije (prva kineska dinastija, vladala je od 16. do 11.stoljeća pr.Kr.) žrtvovanje članova obitelji (žene, priležnice), činovnika, ministara, sluga, robova i svih ostalih koji bi caru bili od pomoći, nije bio rijedak slučaj. Vjerovalo se kako je neprihvatljivo da se car u zagrobnom životu brine sam o sebi. Upravo takvu ulogu je imala i ima širom svijeta poznata Vojska od terakote, vojska cara Qin Shi Huanga, vojska čija je svrha u vječnosti štititi njegov mauzolej.

Vojska od terakote – stari ratnici koji nisu nikad umrli

Radi boljeg razumijevanja okolnosti izgradnje Vojske od terakote, važno je reći da je Qin Shi Huang bio opsjednut idejom o besmrtnosti. Mnogi su njegovi savjetnici proputovali Kinu tražeći eliksir mladosti. Goruća želja za vječnim životom, također govori sama po sebi puno o njemu. Budući da nisu uspijevali pronaći lijek za besmrtnost, kažu da je čak zapovjedio svojim vojnicima da budu zakopani zajedno s njim  – mogao je postrojiti više od milijun vojnika, kažu zapisi. Srećom, uspjeli su ga od toga odgovoriti. Na kraju, kad se ipak morao pomiriti s činjenicom da je kao i  svi ostali smrtan, prihvatio je da se u blizini njegovog mauzoleja, napravi Besmrtna vojska, tzv. “Vojska sjena” koja je, u biti, bila kopija dijela njegove vojske a koja je imala zadatak da ga čuva i nakon smrti, da bude uz njega kako bi on imao kome zapovijedati. Postignut je, recimo to tako, kompromis.A pronađena je sasvim slučajno! Seljaci na planini Li su kopajli bunar – tražeći izvor vode, pronašli su glavu od terakote u prirodnoj veličini. No, desilo se i 60ak godina ranije da je jedan seljak, također tražeći vodu, iskopao cijelu skulpturu od terakote ali kako mu je bunar odmah presušio, praznovjeran, vratio ju je nazad. Greška se nije ponovila dvaput. U suprotnom, danas ne bismo znali ništa o onome što nam je otkriće vojske od terakote donijelo. A donijelo je puno. Saznali smo o životu vojske tog vremena, preko nje smo saznali jako puno o jednoj čitavoj epohi. Vjerujemo da ćemo saznati i još više, iskopavanja nisu gotova, traju i danas.Nalaze se 36 km sjeveroistočno od Xi’ana i obuhvaćaju teritorij veličine 20 000 km². Prva jama, od ukupno njih 4, pronađena je 1975., četvrta, prazna, otkrivena je 1995. Zajedno predstavljaju jednu od najvećih grobnica na svijetu. No, kako predstavljaju i jedno su od najvećih otkrića XX stoljeća, ljudi iz svih dijelova svijeta dolaze posjetiti Shaanxi provinciju, Xi’an i terakota vojnike pa kroz njih, na određen način, i dalje živi Qin Shi Huang, car o kojem netko zna manje, netko zna više ali na spomen čijih “Starih ratnika koji nisu nikad umrli” a kako ih Kinezi zovu, ratnika Qin Shi Huanga, većina ljudi na svijetu ne ostaje ravnodušna. Možda većina ne zna u kojem su točno gradu ali većina zna da su otkriveni, zna da su njihove proporcije ogromne. Još nije niti poznat konačan broj – za sad je otkriveno oko 8000 glinenih kipova ratnika, oko 600 konja i preko 100 ratnih kola.Ono što najviše oduševljava nije samo njihova brojnost. Fascinantno je da je dosad na njima otkriveno 85 imena poznatih umjetnika koji su svakog ratnika napravili jedinstvenim! Svaki se vojnik iz sve tri jame razlikuje od ostalih. Tako svako lice ime individualni izraz, čak je uočeno 24 načina na koji su oblikovali dlake na licu – brkove, bradu, zaliske. Izdvaja se veći broj različitih tipova pletenica, punđi a imaju i različite cipele i pojaseve. I sve su skulture izvorno bile u boji a svaki se ratnik odlikuje crtama karakterističnim za različite etničke skupine i to uvijek u skladu s položajem koji je imao u vojsci. Sukladno tome, skulpture se razlikuju po pokrivalima za glavu, odijelima i oružju. Zanimljivo je da su nosili marame koje su sprečavale da na rubu oklopa i vrata nastane ogrebotina, ali nisu nosili kacige, samo rijetki su imali štitove. To također potvrđuje mišljenje povjesničara koji tvrde da je izostanak kaciga bila u stvari odlika vojnika, povezana s njihovom hrabrošću jer su se s neprijateljima sukobljavali bez zaštite.Napravljeni su na način da je torzo vojnika šupalj i naslanja se na temelj od punih nogu dok su ruke i dlanovi uobličeni prema uzoru na geste koje je ratnik morao izražavati i u stvarnosti. Tijela su pečena na visokim temperaturama, rađena od gline, nakon čega su bila pričvršćena na bazu a onda su se glinenim trakama, posebno izrađivali ostali dijelovi tijela (ruke, glave i dlanovi), lijepili. Svečani i ratnički nastrojeni, što i dolikuje vojsci cara, ratnici su prikazani višima – dosežu i do 2 m. Njihova težina je u prosjeku 150kg. Djeluju nestvarno živo.Raspored ratnika u jamama, smatraju arheolozi, slijedi principe vojne taktike kraja dinastije Zhou. Tako je u prvoj liniji veliki broj pješadije raspoređenih za borbu (jama 1), s lijevog boka je konjaništvo i bojna kola (jama 2) dok glavni stožer (jama 3) nije razvrstan – smatra se da je služio za obranu a ne napad, kao prostor predviđen za žrtvovanje baš kao i u stvarnosti u kojoj je uobičajeno bilo posavjetovati se s proročanstvima i ponuditi žrtve božanstvima prije ratnog pothvata. Stari preko 2000 godina, dokaz su kako je kineski narod puno prije primjerice europskog naroda koristio određene vojne taktike. Primjerice, kola su korištena kao pomoć pješadiji i na otvorenom su terenu bila na čelu skupine, njihova se snaga koristila pri udaru. K tome, za oružje koje iskopani vojnici više ne drže u svojim rukama (sklonjeno je kako bi se i tijela vojnika i samo oružje bolje sačuvalo), povjesničari i arheolozi drže da su od iznimne kvalitete, ali i od iznimnog značaja upravo zato jer nam govore o tome kako je prvi kineski car uspio u svom naumu – ujediniti Kinu, osvojiti toliko veliki broj država, ukupno sedam. Imao je ogromnu vojsku. Imao je napredno oružje. Imao je jaku vojnu taktiku. A ni volje mu oćito nije falilo.

Danas ovi vojnici predstavljaju pravo remek djelo kineske civilizacije, jedne od najstarijih i najtrajnijih poznatih civilizacija na svijetu.

Kako ćemo ih mi doživjeti, koliko su uistinu veličanstveni, znat ćemo nakon što se vratimo s našeg trećeg turističko-edukativnog putovanja 2019. – provincija Shaanxi kao i njena Vojska od terakote su neizostavan i jedan od najvažnijih povijesnih dijelova našeg programa putovanja.

Sichuan, pokrajina obilja

Pokrajina je ovo koja je povijesno poznata kao Pokrajina obilja, danas jedna od glavnih poljoprivrednih regija Kine – vodeća je u Kini po proizvodnji pšenice i riže. Zahvaljujući bogatoj i raznolikoj prirodi te povijesnoj baštini, razvijen je i turizam a brojna područja su obuhvaćena najvećim stupnjem zaštite.

Njen naziv doslovno znači „četiri rijeke“ a koristi se još od vremena dinastije Song – iako je Duga rijeka (长江, Cháng​ Jiāng) najveća i najduža rijeka u Sečuanu, ima četiri pritoke koje kroz nju prolaze pa je pokrajina po njima i dobila ime.

Sa svojih 485,000 kvadratnih metara, 5. je pokrajina po veličini u Kini dok je po broju stanovnika, s 80 418 200, na 4.mjestu – 165 stanovnika je na kvadratnom metru. Han Kinezi čine 95% – Yi 2,6%, Tibetanci 1,5% te Qiang 0,4%. Govori se sechuanski mandarinski.

Jedan od 5.011 gradova a ujedno i najveći grad Sichuana je njegov glavni grad – Chengdu (成都, Chéngdū). Poznat je po ljutoj kuhinji zbog koje je od UNESCO-a 2010. proglašen prvim azijskim gradom koji je nazvan gradom gastronomije. Inače, nastao je na današnjem prostoru prije više od 4000 godina a danas je jedan od najvažnijih središta gospodarstva, prometa i komunikacijskih centara u jugozapadnoj Kini ali i jedan od deset najboljih gradova za ulaganje od ukupno 280 gradskih središta u Kini – ima oko 15 milijuna stanovnika.

Plodne ravnice na kojima se Chengdu nalazi, Tianfuzhiguo (天府之国, Tiān​fǔ​zhī​guó), što doslovno znači “zemlja s neba” a što se prijevodi kao „zemlja obilja”, blaga klima i dobra kvalitete zraka, vjerujemo da su utjecale da ga kineske dnevne novine China Daily proglase 4. najboljim velikim kineskim gradom za život u Kini!Izvorno ime grada potječe od vremena kada je osnovan i nikada se nije mijenjano, no grad ima i dva dodatna nadimka. Prvi je Službeni brokatni grad (锦官城, Jǐnguānchéng) zahvaljujući tome što je za vrijeme Han dinastije (206. Pr. Kr. do 203. posl. Kr.) bio vrlo popularan među kraljevskom i elitnom klasom u Kini ali je i uživao povjerenje kineskog cara koji je u njemu otvorio ured čija je zadaća bila nadgledanje proizvodnje dok je drugi naziv Grad hibiskusa (蓉城, Róngchéng), nadimak koji se koristi još iz perioda Pet dinastija i Deset kraljevstva (907. – 969.) kada je tadašnji kralj naredio da se na zidu tvrđave koja ga okružuje posadi hibiskus. Među mnogim mjestima, krasi ga Jinli street, ulica poznata kao Prva ulica kraljevstva Shu, što o njenom značaju samo po sebi govori, poznata i po tradicionalnim grickalicama kao i Kuanzhai Alley, tri tradicionalne, stare a paralelne ulice iz perioda Qing dinastije. Tu je i most Anshun (安顺桥, Ān​shùnqiáo) koji se nalazi na Jin rijeci – djeluje baš kao i prijevod na engleskom: “Peaceful and Fluent”. Inače, originalno, most je izgrađen još 1746. – jedan je od mostova (njegova, naravno, najranija verzija) o kojima je pisao Marco Polo na svojim proputovanjima Kinom u XIII. stoljeću. Obnovljen je 2003., nakon što je tijekom XX. stoljeća nekoliko puta razoren usljed poplava.Među top pet mjesta u Sichuanu, osim, dakle, Chendua kao takvog, dakako je rezervat Velikog pande (四川大熊貓棲息地, Sìchuān Dàxióngmāo Qīxīdì). Skupina je to od sedam rezervata prirode i devet parkova prirode koji se prostiru na 9245 km² a koji se nalaze na planini Qionglai i Jiajin – u njima živi i razmnožava se više od 30% svjetske populacije Velikih pandi, životinja koje pripadaju obitelji medvjeda a koje žive u planinskim regijama Sichuana i Tibeta.

Tijekom ljeta borave na visinama između 2.700 i 4.000 m nadmorske visine, dok se zimi spuštaju na područja s oko 800 m nadmorske visine, tamo gdje je klima vlažna, s puno padavina, gdje su ljeta svježa a zime hladne, što će reći da tijekom zime ne spavaju zimskim snom. Inače, veliki panda je jedna od najugroženijih životinja na Zemlji – otprilike 1.600 panda živi u divljini dok je, prema podacima iz 2004., njih oko 160 smješteno u zološkim vrtovima.

Dosegnu veličinu od 120 do 150 cm, težinu od 75 do 160 kg.

Za razliku od ostalih medvjeda, imaju “lažni palac” koji je zapravo neka promjenjena kost, izraslina kojom pridržavaju bambus dok ga jedu. A dnevno pojedu 10 do 20 kg bambusa – od svih medvjeda najizraženiji su biljojedi. Također, za razliku od ostalih medvjeda, ne mogu se uspraviti na stražnje noge – jedu uglavnom sjedeći kako bi im prednje šape ostale slobodne za hranjenje.Također, tu je i Veliki Buda u Leshanu (乐山大佛, Lè​shān DàFó) koji sa svojih 71 metara visine predstavlja najveću predmodernu skulpturu na svijetu, na čijoj izradi se, na liticama rijeke Min (岷 Mín), u južnom dijelu Sechuan provincije, radilo tijekom vladavine dinastije Tang (618. – 907. godina) od 719. do 803.Legenda kaže da je kamenje koje je u velikoj količini bilo uklonjeno sa stijene da bi se napravio Buddha na kraju promijenilo tokove triju rijeka – naposlijetku su iste postale sigurnije za plovidvu, što i je bio cilj kineskog monaha Haitonga koji je započeo projekt. Naime, on se nadao da će mirni Buddha nadgledajući rijeke biti u mogućnosti smiriti njihove nemirne vode koje su ugrožavale plovidbu i činile ju nesigurnom. Koliko je važan najbolje govori lokalna poslovica: “Planina je Buddha i Buddha je planina“. Ovaj, inače u Kini najveći reljef izrezbaren u stijeni, i dalje prkosi vremenu – stoljeće je odavno prošlo. Kad smo bili na fakultetu, u knjižnici smo redovito na pauzi prelistavali enciklopedije iz Kine. Fotografija Leshan Buddhe je jedna od onih koja se ureže u pamćenje! Možda se odmah ne zapamti u kojoj je pokrajini i na kojoj rijeci napravljen, ali podatak da na Buddhinoj nozi, širokoj čak 8.5 m, može stati 100 ljudi se ne zaboravlja tako lako! To da je samo njegova glava visoka skoro 15m također fascinira jednako kao što ne ostavlja ravnodušnim niti podatak da su mu ramena široka 28 m a da na samo jednom njegovom prstu od noge može sjesti i udobno se smjesti čovjek!Slikovito područje Velikog Buddhe u Leshanu je zajedno s planinom Emei, na čijoj litici je i isklesan, 1996. upisano u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Spomenuta, Emei planina (峨嵋山, Éméi Shān), što u prijevodu znači “Uzvišeno čelo”, još je od XVI. i XVII. stoljeća poznata i kao mjesto gdje su se prakticirale i učile borilčke vještine – danas se, pored samostala Shaolin na planini Wudang, smastra najstarijim mjestom takve vrste u Kini.

Ujedno, jedna je to od 4 svete budističke planine, najvisočija među navedenim – nalazi se na 3099 m nadmorske visine. Na njenom prostoru je u I. stoljeću izgrađen prvi budistički hram u Kini a danas tu postoji njih čak 76 – izgrađeni su uglavnom za vrijeme Ming i Qing dinastije.

Golden Summit temple se ipak izdvaja kao najpopularniji hram na Emei planini! Nalazi se na 3077 m nadmorske visine a u svijetu je jako poznat iz dva razloga. Naime, krasi ga 48 m visoka statua Buddhe (na kineskom poznata pod nazivom Pu xian (普賢菩薩, Pǔxián Púsà)) koji ima 10 glava (“to catch winds from 10 directions”) a koji se nalazi na tri slona i teži 66 tona. Statua je to koja je izrađena 2006. a koja je danas 22. po veličini statua Buddhe na svijetu ali i najveća zlatna statua Buddhe na svijetu. No, nije to jedino što ovo mjesto izdvaja i čini posebnim! Svi ljubitelji priorode dolaze vidjeti jedan od najljepših izlazaka Sunca – onaj iznad oblaka koji, simbolično, nosi naziv “More oblaka”. Pored svete budističke planine, u Sechuanu se nalazi i Qingcheng planina (青城山, Qīngchéng Shān), planina koja se smatra kolijevkom daoizma ali i jednim od najvažnijih daoističkih centara u Kini – proteže se na području od oko 120 km, ima 36 vrhova.

2010. godine je upisana u UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao “mjesto gdje je daoizam nastao, a što se slavi u njegovim brojnim hramovima” – njih jedanaest je od posebnog značaja za taoističku arhitekturu jer koriste tradicijsku arhitekturu zapadnog Sechuana.

Zajedno sa svim navedenim mjestima obići ćemo je na našem trećem, turističko-edukativnom putovanju. Treba li reći koliko jedva čekamo? 🙂

Qingdao, grad za odmor

Na našem drugom turističko-edukativnom putovanju 2018., uz Peking i Šangaj, posjetili smo i pokrajinu Shandong (山东, Shāndōng) koja se nalazi na istoku zemlje.

Po popisu iz 2008., pokrajina broji 94 milijuna stanovnika, obuhvaća  156 700 kvadratnih kilometara, a nalazi se na krajnjem istoku Velike kineske nizine za razliku od njenog donjeg dijela koji se nalazi u dolini Žute rijeke. Ipak, najveći dio pokrajine prostire se po poluotoku Shandong čija je obala duga 3 000 m, stjenovita, bogata hridima, zaljevima i otocima koji se nalaze u Žutom i Bohajskom moru te koji ju, inače, okružuju.

Provincija Shandong je, dakle, uglavnom ravničarska – jedino je njeno središte brdovito te posebno poznato po istaknutoj planini Taishan (泰山, Tàishān) koja se povezuje s mitologijom zore, rođenja i obnove, a koja je sveto mjesto i ceremonijalno središte Kineskog carstva oko 2 000 godina zbog čega je 1987. godine upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji.

„Mirna planina“, što u prijevodu znači Taishan, jedna je od tzv. Pet svetih planina i od velikog je povijesno-kulturnog značaja za Kinu. Njen najviši vrh, poznat pod nazivom „Vrh Žadskog cara”, visok je 1 545 m.Pored Taishana, kao još jedna svjetska baština Shandonga, je grad Qufu (曲阜, Qūfù) koji se nalazi oko 130 km južno od glavnog grada Jinana, a koji je legendarno rodno mjesto Konfucija, (孔夫子, Kǒng​fū​zǐ, što doslovno znači Učitelj Kung), jednog od prvih privatnih učitelja u kineskoj povijesti (551. – 479. pr. Kr.). Bio je, prije svega, vrsni filozof, ali i socijalni reformator čija su učenja bila, ali i ostala vrlo značajna osobito širom Istočne Azije, a koja su, neosporno je, ostavila ogroman pečat na cijelu Kinu, njenu kulturu, prije svega. Grad je za vrijeme Razdoblja proljeća i jeseni (722. – 481. pr. Kr.) služio kao glavni grad države Lu, danas je poznat po tzv. „Tri sveta mjesta Konfucija”: Konfucijevom hramu, Konfucijevom groblju i Posjedu obitelji Kong. Ta su tri mjesta 1994. također upisana na UNESCO-v popis Svjetske baštine u Aziji predstavljajući kompleks spomenika velike umjetničke i povijesne vrijednosti koju su imali, ali koju su i očuvali zahvaljujući kontinuiranoj podršci i štovanju kineskih careva ni manje ni više nego u trajanju oko 2 000 godina.

Kao što se može zaključiti, provincija Shandong poznata je po velikom i daoističkom i konfucijanskom nasljeđu. Ujedno, bila je posljednja kraljevina koju je osvojio čuveni Shi huangdi – 219. pr. Kr. se proglasio prvim kineskim carom baš na planini Taishan.

Inače, Shandong, što u prijevodu znači „Istočno od Taishan“, je provincija duge povijesti, preko 5 000 godina. Podijeljena je na 140 županija, 49 distrikta, 31 gradskih okruga i 60 okruga koji su nadalje podijeljeni na 1 941 općinu, 1 223 grada, 293 naselja, dva etnička naselja i 423 poddistrikta. Njen glavni grad je Jinan.

Qingdao – grad koji osvaja svježinom, mirom i jednostavnošću

Mi smo se uputili u Qingdao (青岛, Qīngdǎo), grad za koji kažu da je biser Žutog mora. Grad je to koji se nalazi na južnoj obali poluotoka Shandong, po mnogim Kinezima najljepši i najčišći grad Kine što nagovještava i objašnjava i prijevod njegovog imena – „Zeleni otok“. Ujedno, najveći je to grad Shandong provincije koji, nekad samo malo ribarsko mjesto, danas  predstavlja grad s oko 9 milijuna stanovnika. Lijepa obala, ugodna klima, ali i neobičan spoj mora i planina (prije svega Laoshan planine, koja ima i naziv „Prva planina na moru”, a koja je čuveno svetište Daoizma u Kini te koju se često smatra i domom besmrtnika – na njoj smo proveli skoro cijeli jedan dan i vratili se s puno dojmova) čine ga jednim od najpopularnijih turističkih odredišta diljem zemlje i svijeta – poznat je turistički grad za ljetovanje, ali i turistički grad za odmor.

Naš susret s Qingdaom započeo je u 6:30 ujutro. Iz vlaka, sjeli smo u autobus, vozili se pored obale, s jednom mirnom, kulturnom i nadasve pristupačnom vodičicom. Svi smo odmah komentirali kako je nešto čudno. Skužili smo i što. Nema gužve na putu, promet funkcionira, nema sirena i buke, pješaka koji pretrčavaju ulicu, auta koji upadaju u traku…nema, dakle, svega onog što smo odlaskom iz Pekinga ostavili iza sebe. Paše. Paše svima.

No, nastavljam osluškivati, i dalje mi je jako neobično, nešto je što nisam nikad doživjela u Kini. Trebalo je vremena dok sam definirala riječima, trebao je skoro cijeli dan…

Zhanqiao – mol koji se pamti

Na samom početku obilaska grada, doživjela sam bajkovite trenutke, na Zhanqiaou, molu koji su Nijemci izgradili kad su došli, a kad je Qingdao bio samo ribarsko, malo naselje. Naime, nakon vrućine koja nas je pratila u Pekingu, doživjeti vjetar, a pri tom disati osjetno čišći zrak koji je, k tome, donosio kapljice s mora i dodatno hladio, bilo je potpuno novo i potpuno predivno iskustvo. Ako tome dodamo zvuk valova koji su, imala sam dojam, dodatnom jačinom uzrokovanom tajfunom od prethodnog dana udarali od stijene i zid koji okružuju paviljon na kraju mola dugačkog, inače, 440 m, onda je, vjerujem, jasno zašto. Da, slušala sam valove i ranije, ali ne na Žutom moru. I ne uz pjesmu koju je jedan polaznik pjevao nama za gušt… Osim toga, dojam je uljepšala i ogromna količina jarko zelene trave koju je more izbacilo, a koju su od rane zore radnici skupljali na obali. Svjedočila sam po prvi puta i tome da ogroman broj ljudi preskače s kamenčića na kamen, sa stijene na stijenu užurbano, a detaljno tražeći, skupljajući školjke. Tog jutra sam prvi put vidjela i maglu na moru. Jako volim maglu, ali magla na moru…to je posebno draga magla. Nimalo nebitno, saznala sam da Žuto more nije žuto. 🙂

Iskreno, obožavam more, ali ne bez Sunca. Jedva sam iščekivala vidjeti pučinu Žutog mora pod Suncem. No, potpuno neočekivano, jako me se dojmilo ono što mi je Qingdao dao, bez Sunca…

Te prve večeri sam otišla u šetnju. Plaža je bila nepunih 10 min od hotela koji se nalazio u novom dijelu grada. Sa svih strana hotela bilo je more nebodera, samo je ispod hotela bilo more, pravo more. Šetala sam branom, slušala i gledala bijele valove. Bilo je ljudi koji su šetali, sami ili u društvu. Bilo je onih koji su trčali. Ali nitko nije puno pričao. Pitala sam tri bakice je li sigurno biti sam (bio je pao mrak), od magle nisam mogla niti vidjeti do kud seže šetnica i ima li ljudi. Rekle su da je sigurno, ali da im nije problem otpratiti me, da mogu s njima. I išla sam, koji korak iza, ispred ili s njima, kako mi je kad pasalo – ovisi jesmo li bile za priču ili za slušanje i promatranje valova. Tek kad smo došle do kraja šetnice, shvatila sam da će me i vratiti nazad. Tada sam shvatila. Qingdao je mir koji ulazi i osvaja svaku poru bića. Qingdao je mir jer su u Qingdaou ljudi mir.

Svaki slobodan trenutak sam provodila na toj plaži. Lijevo je bila (prethodno spomenuta) šetnica na brani, a desno, napravljene drvene staze koje su vijugale do obale, do paviljona koji je bio vidikovac ili do mjesta gdje su Kinezi navečer uz glazbu izvodili svoje rekreacijske koreografije, dok je u sredini bio drveni dok koji je, u stvari, krov neke zgrade, vjerojatno hotela; ispod se pružala plaža, na njoj tek poneki kupač i od ranog jutra vrijedni čistači obale.

Išla sam svaki dan, uvijek jedva čekajući da dođem i prepustim se pogledu i zvuku. Ujutro bih samo sjedila i promatrala – ogromnu silinu mora i valova te nadasve neobičan spoj zelene trave i smeđih stijena koje je naizmjenično skrivala i otkrivala magla, a koji je bio nevjerojatan. Nekad bih se priključila lokalcima i s njima vježbala, istezala tijelo u tišini. Navečer sam promatrala mjesečinu, žuti (takav je u Kini) Mjesec. A to je samo segment slike. Teško ju je bilo uhvatiti fotoaparatom. Kažu, jedan od razloga kad nam um stane je kad nas nešto u prirodi oduševi i ureže se u sjećanje. Ono najvažnije, u oba slučaja sam neopisivo uživala. Samo jedan u dugom nizu vrlo neobičnih trenutaka koje nosim sa sobom dogodio se zadnju večer. Po prvi put, skrivene među ovalnim stijenama, ugledala sam njih 5-6 kako sjede, razgovaraju i onda jedu. Jedna bakica je tražila lepezu, netko ju je donio, počela se hladiti. Nisam vidjela kućicu, ali nešto je bilo među tim stijenama odakle su iznosili jela, odakle su bakici donijeli lepezu. Stala sam i gledala. Nisu blještali telefoni, odvijao se stvarni život. Kineski, tipični život.

Pomislila sam kako kao da su ljudi iz Qingdao zadržali ono svoje, ono što je bilo prije nego je nastao grad. Oni žive od mora, uz more. Zgrade koje su nikle prihvaćaju, ali one nisu njihov život, one ne čine Qingdao onim što on jest – mjesto jednostavnosti, tišine, zraka, mora i, nadasve, mira. Zgrade su lijepe, moderne, nove, ali ne vladaju gradom. Grad su ljudi koji ne daju ničemu da naruši prirodu s kojom u tako lijepoj harmoniji žive. Grad je odmor.

A to mi je bio cilj kad sam radila na programu za putovanje – imati par dana odmora između Pekinga i Šangaja. Dobila sam puno više od toga. Putovanje kao takvo mi je jače osvijetlilo činjenicu koliko je Peking težak zbog svoje povijesti, tradicije, politike, kulture, obrazovanja (koliko god ga ja voljela), a koliko je Šangaj opušten zbog svoje modernosti, ležernosti, samopouzdanja, važnosti. Peking je uvijek užurban, Šangaj je uvijek opušten, a Qingdao, on je uvijek miran.

Je li Qingdao opravdao sve epitete koje nosi?

Osobno, bio mi je luka u kojoj ne samo da sam odmorila, nego i luka koja mi je pomogla da dijametralno suprotne Peking i Šangaj bolje razumijem, da saberem dojmove o gradu iz kojeg smo došli i da se bolje pripremim za grad u koji idemo. Također, nimalo nebitno, postalo mi je jasno zašto Kinezi tu dolaze na odmor. Postalo mi je jasno i što je za njih odmor. Čišći zrak. Manje sunca. Manje gužve na ulici. Manje gužve na šetnici. Puno zelenih površina i divnog drveća. Iznimna, prirodna ljubaznost mještana. Osjećaj sigurnosti. Sve u službi jednostavnog, nekompliciranog života. Grad je to koji nosi epitet Švicarske na Orijentu – s tim se nakon ovakvog iskustva od sveg srca mogu složiti. Znam da nisam jedina…

Što Qingdao predstavlja Kini?

Inače, Qingdao nije nebitan za Kinu, vrlo je važna luka, ali i pomorska baza kao i industrijsko središte Kine zbog čega sigurno nije slučajno 2012. dobio titulu najboljeg grada za život u Kini!

No, ono što ne smijem propustiti reći je da nije on niti danas niti kroz povijest bio zanimljiv samo Kinezima! Mnogi su ga htjeli osvojiti, mnogi su ga osvajali. Primjerice, Njemačka koncesija započela je 1899., Japanci su ga okupirali u I. svjetskom ratu u periodu od 1914. do 1922. te u II. svjetskom ratu od 1937. do 1945., ali i Amerikanci su imali svoje interese od 1945. do 1949., što je bila presudna godina – tada ga je Komunistička partija uspjela vratiti Kini.

Njihov utjecaj, rekli bismo posebice njemački, ostavio je tragove na arhitekturi grada, što je vidljivo i danas, a što daje poseban pečat samom gradu.

Mjesta koja je lijepo obići

Od mnogih mjesta koja su turistička atrakcija, izdvajaju se Signal Hill, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad; Crkva  Sv. Emila, sagrađena od strane njemačkih misionara; Zgrada njemačke vijećnice, još jedan pečat njemačkog utjecaja; Pichai Yuan, stari dio grada sagrađen početkom XX. stoljeća, mjesto gastronomskih užitaka i dobre zabave.Tu je i Muzej Piva, dom Tsingtao (Qingdao) piva, prvi muzej ovakvog tipa u Kini te svojevrsni ponos lokalnog stanovništva.  Naime, Qingdao nije u svijetu samo poznat po pivu Qingdao čiji početak proizvodnje se, inače, veže za 1903., poznat je i po međunarodnom festivalu piva Qingdao koji se održava u 8. mjesecu i to na prostoru veličine ni manje ni više nego 100 nogometnih igrališta, a koji je, kažu, jedan od najčarobnijih proslava u Kini. Svojevrsna je kineska verzija najpoznatijeg pivskog festivala Oktoberfesta. U pivovari, koju su osnovali doseljenici iz Njemačke, proizvodi se, dakle, najpoznatije kinesko pivo koje je, tvrdi se, drugo najpopularnije pivo na cijelom svijetu, a koje je za vrijeme festivala dostupno s ostalih više od 300 vrsta piva od kojih su neke strane, ali najveći je broj kineskih – kažu, teško ćete ih moći probati igdje drugdje. Ono što ga razlikuje od ostalih sličnih festivala je to što se u večernjim satima održavaju razni događaji kao što su karaoke, koncerti uživo, kazališne predstave, performansi i sl. Osim navedenog, u gradu se održava i Qingdao morski festival, Kulturni festival na plaži, Festival trešanja te ostale raznovrsne proslave koje zajedno sa svim nabrojanim osobnostima Qingdaou daju posebnu crtu, privlačeći ne samo domaće turiste iz Kine, nego, kao što vidite, iako ne tako često, i nas, putnike namjernike iz Europe, iz dalekog im inozemstva.

Posebnosti grada, dakako, doprinose i crveni krovovi, ali i puno kuća, onih koje si bogati Kinezi mogu priuštiti. Nisam u Kini imala priliku vidjeti vile. Ovo je bio prvi put. Raspitala sam se znači li to da ljudi u Qingdaou dobro žive, da je grad socijalno stabilan. Saznala sam da je prosječna plaća 5.000,00 yuana (toliko je otprilike i u kunama) te da je najniža oko 2.000,00. Nisam saznala koliko je najveća plaća.

I sve što Qingdao nudi je zanimljivo na svoj način, ali u konačnici, ako se mene pita, a ako ga se treba opisati jednom riječju, onda je to svakako mir – mir i s ljudima i među ljudima i u ljudima. To je ono zbog čega bih mu se opet rado vratila. Opet na tu istu plažu…

Bio je ne samo grad na turističko-edukativnom putovanju naših polaznika, bio je moje prvo kinesko ljetovanje, moj godišnji odmor na poslovnom putovanju.

 

Follow us
error: Content is protected !!

Naše web-stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, za analizu prometa, posjećenosti i korištenje društvenih mreža. Neophodni kolačići su neophodni za rad naše web-stranice i korištenje njenih značajki i/ili usluga. Ostali kolačići obuhvaćaju kolačiće za dijeljenje sadržaja na društvene mreže te za praćenje posjetitelja web-stranice u svrhu statistika i poboljšanja naših usluga. Više informacija