099 58 567 35 info@haohan.hr

Kineska kaligrafija

Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja uz pomoć kista, pera ili nekog drugog pribora za pisanje, ovisi o kojoj vrsti kaligrafije se radi. Riječ „kaligrafija“ potječe od grčke riječi kalost, sto znači lijepo, i riječi graphein, što znači pisati. Prisutna je u gotovo svim kulturama i najčešće se dijeli na zapadnu, koja je prisutna u Europi, potom arapsku, koja je prisutna u islamskim zemljama, hebrejsku, koja se odnosi na pisanje hebrejskih svetih spisa te istočnoazijsku kaligrafiju.Kada govorimo o istočnoazijskoj kaligrafiji, bitno je istaknuti kinesku kaligrafiju, jer je ona osnova onih azijskih kaligrafija koje koriste kinesko pismo. Tu se prije svega misli na Japan i Koreju te djelomično na Vijetnam. Kao što kinesko pismo nije ograničeno na teritorij Kine, tako, dakle, na isti nije ograničena niti kineska kaligrafija.Također, kineska kaligrafija nije ograničena niti u smislu da se njome mogu baviti samo poznavatelji kineskog  pisma. Naravno, ako jednom kaligrafskom djelu pristupimo s aspekta samostalne umjetnosti (što kaligrafija sama po sebi i jest), a pri tome razumijemo riječ koja je kaligrafski napisana, to djelo neosporno dobiva na važnosti i dubini, jer bolje ga razumijemo, ali i više osjećamo. Isto tako, razumijevajući princip ispisivanja kineskog pisma, razumijevajući, dakle, pravila po kojima se pišu kineski znakovi , otvaraju nam se i novi vidici, pa imamo uvid u nastanak kaligrafskog zapisa. To, dakako, upotpunjava cjelokupan dojam. No i bez toga znanja, kaligrafija kao takva plijeni – plijeni svojom spontanošću te estetikom, vizualno. Plijeni, pogotovo ljubitelje znakovnih pisama, dugotrajnošću, nečim prastarim, iskonskim, nečim što odolijeva stoljećima, a što ona donosi i prenosi, kontinuirano, od davnina, jednako nekad kao i danas.

Činjenica da u kaligrafiji nema ispravaka, nema dorađivanja niti mijenjanja ispisa, govori u prilog tome da biti dobar kaligraf znači puno rada, dugogodišnje vježbanje, niz neuspješnih pokušaja koji su stepenice do cilja. To nije „jeftina“ vještina, to je vještina koja se godinama usavršava, dok ne dostigne svoj vrhunac. Ona traži strpljenje, rad i posvećenost. Svoj ćete pečat, koji predstavlja potpis kaligrafa i potvrđuje autentičnost, staviti na dnu kaligrafskog djela tek kad ste u potpunosti zadovoljni onim što ste napisali u jednom dahu, bez pauze i, kako rekoh, bez naknadnih dorada.Zato dobar kaligraf ne može imati samo dobar pribor za kaligrafiju. On, prije svega, naravno, mora imati znanje, ali mora znati i kako teoriju primijeniti u praksi. Mora imati osjećaj za jačinu pritiska koji kist vrši na papiru, budući da od istog ovisi ispravnost poteza te njegova ljepota. Dakako, pribor za kaligrafiju je iznimno bitan. Kineski kist, napravljen od duge, najčešće kozje dlake, ukazuje na, rekla bih, karakterističnost kineske kaligrafije, jednu od razlika u odnosu na, primjerice, europsku kaligrafiju. Tinta, papir (često ga zovu „rižin“ iako nije nužno napravljen od riže), kamena posuda za tintu, držač za papir te daska na koju se stavlja papir također su nužni za bavljenje kaligrafijom. Inače, daska za papir ne služi samo da se njome štiti stol ili radna površina od tinte, nego često sadrži i iscrtana kvadratna polja koja pomažu početnicima da lakše odrede veličinu znakova i da ispisuju po središtu papira, kako je i pravilno. Ispis se, inače, vrši korištenjem samo vrha kista, uz položaj tijela, ruke i prstiju karakterističan za svaki stil.Kaligrafija se vremenom podijelila u nekoliko stilova. Izvajaju se Zhuan (pečatno pismo), Lishu (službeno pismo), Kaishu (regularno pismo), Caoshu (kurzivno rukopisno) i Xingshu (brzopis). Zato što im daje najviše slobode u ispisu, Xingshu je omiljeni stil među kaligrafima. Xingshu je između regularnog i kurzinog stila, pa se zato kaže da majstori kaligrafije predstavljaju ova tri stila kao ljude koji stoje, hodaju i trče. Baveći se ne samo jednim stilom, kaligrafi mogu pratiti znak kroz faze kroz koje je prošao u svojoj povijesti, od nastanka pa sve do oblika u kojem se danas koristi. To dodatno daje poseban pečat ovoj vrsti kaligrafije, jednu posebnu draž kako onima koji se njome bave, tako i svima nama koji u kineskim kaligrafskim ispisima pronalazimo ljepotu i čar.

Koliku važnost ona ima za Kinu, kao jedna od najznačajnijih, ali i najkarakterističnijih oblika umjetnosti u Kini, govori podatak da je kaligrafija dio njihovog školskog sustava. Zbog utjecaja na razvoj drugih umjetnosti u istočnoj Aziji (rezbarenje kineskih pečata, slikovitih predmeta i pisarskog kamena) zaštićena je i kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština.

 

 

Chongqing, istočni New York

Chongqing je jedan od četiri grada u Kini (uz Peking, Shanghai i Tianjin) koji ima status kineske pokrajine i koji je pod direktnom upravom vlade. Sa svojih 82.401 km², ne samo da je najveći u navedenoj grupi gradova, nego je i jedan od najvećih gradova na svijetu –  sam grad broji između 6 i 7 milijuna stanovnika. No, na urbaniziranom prostoru grada živi čak oko 38 milijuna stanovnika!Chiongqing se nalazi na rijeci Jialing i Jangce, mnogima poznatoj i pod nazivom Duga rijeka (长江, Cháng​ Jiāng), dužine oko 6.500 km. Ona je najduža rijeka u Aziji i treća rijeka po dužini na svijetu. Povezuje gradove Yichang, Wuhan, Nanjing i Shanghai s Chongqingom, što je bilo veoma važno, posebice u ranijoj povijesti kada je riječni promet bio najvažniji. Danas, iako je od mora udaljen 2.500 km, Chongqing je jedna od najvažnijih luka u Kini, onih kopnenih. Iako se nalazi u slabije nastanjenom i slabije razvijenom zapadnom dijelu Kine, kojeg se nastoji oživiti, razviti i poboljšati, ovaj grad danas predstavlja prometno čvorište, ali i industrijski centar ovog dijela Kine, što njegov značaj čini ogromnim i neupitanim. Cilj je jasan – zbog Chongqinga zapadni dio zemlje postaje aktivnijim, uspješnijim i bitnijim pa je to trend koji vladina politika razvoja zapadnih dijelova Kine želi održati. Mislim da neću pretjerati ako kažem da je izgradnja brane Tri klanca (2012.) najjasniji primjer namjere da se u industrijalizaciji i razvoju ovog područja uspije. Brana Tri klanca najveća je električna centrala na svijetu, koja osim proizvodnje električne energije igra i veliku ulogu u povećanju brodskog prometa na rijeci Jangce. Time osigurava veći, bolji i lakši protok robe i usluga, i to ne samo u smislu turizma, nego i industrije (i obratno). Brana također predstavlja i zaštitu od poplava, smanjujući mogućnost da se one dogode, kako na samoj lokaciji brane tako i u gradovima oko nje. Jednako tako, nekoliko milijuna ljudi naselilo je Chongqing nakon njezine izgradnje, pa je to danas grad s 350 stanovnika po km² što govori u prilog razvoja ovog kineskog megalopolisa koji broji 19 distrikta, 17 okruga i 4 autonomna okruga.Zbog specifičnog stila izgradnje Chongqing nosi naziv i istočni New York. Od 2014., zahvaljujući činjenici da je 20 mostova izgrađeno na rijeci Jangce i 28 mostova na rijeci Jialing, a u centralnom dijelu grada, poznat je i kao muzej mostova ili, kako ga također često zovu, glavni grad mostova u Kini. Posebno se ističe most Niujiaotuo, koji je na rijeci Jialing izgrađen još 1958., kao i most Shibanpo, koji je na rijeci Jance izgrađen 1977. Osim po mostovima, Chongqing je poznat i po svojoj duljini pruge jednotračnog vlaka (单轨, dān​guǐ), ne samo u Kini, nego na cijelom svijetu!

Grad je to koji, prema podacima iz 2017., ima 98 zgrada viših od 150m, 33 zgrade više od 200m, 2 zgrade više od 300m te jednu zgradu – Chongqing International Trade and Commerce Center –  koja će biti visoka 468m i čiji je završetak gradnje najavljen za 2019.

U gradskoj jezgri smješten je Jiefangbei (解放碑,  Jiě​fàngbēi), spomenik visok 27.5m, napravljen u čast pobjedi u II. svjetskom ratu. Okružen je s preko 3000 dućana, s više velikih trgovačkih centara, inostranim i domaćim bankama i hotelima te drugim modernim zgradama. Zbog toga se kaže da trg na kojem se nalazi, a koji zauzima teritorij od skoro 25 000 m², podsjeća na Times Square. Izgradnja trga dovršena je 1997.Na našem trećem turističko-edukativnom putovanju u 2019. posjetit ćemo ovaj, za Chongqing, vrlo važan trg, ali i simbol grada: The Great Hall of Chongqing (重庆市人民大礼堂, Chóng​qìng​shì​ rén​mín dà lǐ​táng), mjesto kulturnih događanja za koje kažu da je uvećana verzija Hrama Neba iz Pekinga, mjesto gdje, zahvaljujući bini na otvorenom, tisuće Kineza navečer plešu pod svijetlima grada,  onako kako Kinezi to inače navečer vole raditi…

Posjetit ćemo Tianxing, ali i Ciqikou (磁器口, Cí​qìkǒu), stari grad čiji naziv znači „Porculansko pristanište“. Dobio je ime zahvaljujući tome što se nekada porculan baš tu proizvodio i odatle prevozio dalje, posebice rijekom Jialing. U Ciqikou neke ulice nisu podlegle promjenama koje su od Chongqinga učinile moderan i ogroman grad, nego su ostale upravo onakvima kakvima su nekad bile: okružene malim dućanima koji turistima nude suvenire, obiteljskim kućama te pokojim hramom. Tamo život teče baš kao nekad davno.

Na našem putu nećemo zaobići niti the Golden Buddha Mountain, tj. planinu Jinfo (Jīnfóshān, 金佛山), spektakularnu planinu za koju kažu da pod suncem izgleda kao veliki Buddha. Između ostalog, na njoj raste čak 4768 vrsta biljaka. Možda se tamo baš dobro i nadišemo! 🙂Naime, u Chongqingu vlada suptropska klima. Karakteristično je da je vlažnost zraka vrlo visoka, i to preko 75 %, neovisno o mjesecu. Zato ne čudi da Chongqing nosi naziv jedne od „Tri pećnice“ na rijeci Jangce, uz Wuhan i Nanjing. Grad je ovo čija su ljeta među najvrelijima i najvlažnijima u Kini. Temperatura rijetko kada padne ispod 30°C te je redovito iznad 35°C.

Zahvaljujući magli koja je prisutna više od 100 dana u godini (kao i u San Franciscu), Chongqing je poznat i kao grad magle (wùdū, 雾都). Svojedobno, za vrijeme drugog kinesko-japanskog rata (1937. – 1946.) kada je Chongqing bio glavni grad Republike Kine, magla ga je štitila od napada, kao i planine kojima je okružen. Grad, inače, graniči s provincijama Hubei (na istoku), Hunan (na istoku), Guizhou (na jugu), Sichuan (na zapadu) i Shaanxi (na sjeveru).

Chongqing ponosno nosi svoj naziv još od 1189. kad mu je kralj dinastije Song, opisujući svoju krunidbu, dao ime koje u prijevodu znači  „dvostruko slavlje“. Ne sumnjam da će opravdati svoj naziv te da ćemo se s putovanja vratiti puni dojmova, jednako kao što ne sumnjam da ćemo svi imati štošta novoga dodati, iz prve ruke…

Han dinastija, jedna od najdugotrajnijih kineskih carskih dinastija

Kina je, uz Indiju i Iran, zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom za koju povjesničari smatraju da kontinuirano traje od oko 5000 godina pr. Kr., od perioda kada su prvi preci kineskog naroda napravili trajne nastambe na području koje danas zovemo Kinom.

U svojoj dugoj i bogatoj povijesti, Kinom su vladale mnogobrojne dinastije, njih 17. Iako među stručnjacima postoje oprečna mišljenja, neke se dinastije smatraju mitskim dinastijama zato jer ne postoje zapisi niti dokazi njihovog postojanja. Tako o prvoj kineskoj, Xia dinastiji za koju se smatra da je vladala od XXI. do XVI. stoljeća pr. Kr. a za koju se vjeruje da je imala sedamnaest kraljeva u četrnaest generacija, sama dinastija Xia nije ostavila pisane tragove koji su nužni da bi se potvrdilo njeno i postojanje njezinih vladara. Naravno, postoje priče koje se prenose s generacije na generaciju, ali, s njima, uvijek postoji i rizik dodavanja ili oduzimanja sadržaja što kompromitira ono što je moguća istina.

S druge strane, neke su dinastije bile strane no Kina se i pod njihovom vlašću mijenjala, imala svoje uspone i padove, ali najvažnije, išla je dalje – kontinuitet postojanja kulture se nije prekinuo. Dapače.

Konačno, većinu dinastija vodili su Kinezi, trudeći se uvijek ostaviti dovoljno veliki trag, toliko velik da i danas, nakon toliko tisuća godina, i dalje pričamo o njima, uspoređujemo ih jednu s drugom ali, uspoređujemo ih i sa suvremenom, današnjom Kinom. Uspoređujući ih nailazimo na puno sličnosti u kontekstu stremljenja vladara, potrebe da ostanu zapamćeni kroz velike projekte koji njihovu vladavinu neosporno čuvaju od zaborava. Jako važno je i što više upoznajemo drevnu Kinu, tim bolje razumijemo modernu Kinu.

Han dinastija, zlatno doba kineske kulture

O svakoj dinastiji posebno, mogli bismo navesti puno toga što je čini specifičnom u odnosu na prethodne ili one koje su joj slijedile, puno toga jedinstvenog, što je, dakako, svima i bio interes, cilj.

Jednu među mnogobrojnima krase razni superlativi. Jedna se izdvaja. Smatra se kako predstavlja zlatno doba u kineskoj kulturi, posebice kad su u pitanju filozofija, umjetnost, književnost, politika i tehnologija. Predstavlja, dakle, doba brojnih i značajnih, kako intelektualnih, tako i tehnoloških otkrića i novina. Među spomenutima, ističe se uspon taoizma te dolazak budizma i izum papira. Nadalje, u njezino vrijeme Konfucijevi principi dobivaju na značaju jer su postali službena ideologija carstva, ali i religija. Osim toga, predstavlja doba procvata poljoprivrede i porasta stanovništva. Sve u svemu, njezin trag u kineskoj civilizaciji (p)ostaje velik, neizbrisiv i neupitan.

Jedna od na najdugotrajnijih kineskih dinastija, postavila je temelj dinastijama koje su uslijedile

Radi se o Han dinastiji (漢朝, Hàn Cháo). Vladala je Kinom od 206. pr. Kr. – 220. godine, točnije 426 godina. Njezina dugovječnost, carska vladavina u trajanju od više od četiri stoljeća, je svakako još jedna od njezinih velikih značajki. Kao jedna od najdugotrajnijih kineskih dinastija, po moći i utjecaju koji je imala na istoku Azije, mjeri se s Rimskim carstvom, njezinim približnim suvremenikom.

Carstvo Han dinastije obuhvaćalo je Mandžuriju i Koreju, a što je jako važno, počela je komunikacija s Mediteranom, Perzijom, Indijom. Budući da su državne granice proširene posebno na sjevozapadu gdje je vojska dinastije Han krčila put trgovini na danas svima poznatom Putu svile, dinastija Han zauvijek je ostala upamćena i po njemu. Dug više od 7000 km, bio je aktivan preko 1000 godina, a prostirao se od Chang’an (što u prijevodu znači Dugi mir), grada koji je bio prijestolnica Han dinastije, pa sve do Samarkanda i Merva. Inače, Put svile je dobio ime po tome što su Grci nazivali Kinu zemljom svile.

Vrlo upečatljivo za Han dinastiju je i da je baš tada prekinuta tradicija po kojoj su se Kinezi nazivali po aktualnoj dinastiji. Od Han dinastije, bez obzira što su je slijedile mnoge druge dinastije, Kinezi nose naziv Han Kinezi. Hanren (汉人, Hàn​rén), dakle, označava naziv za kineski narod koji danas u Kini čini oko 93% stanovništva, ostalih oko 7% čini 56 etničkih skupina, nacionalnih manjina.

Od vođe male grupe vojnika do prvog cara, osnivača jedne od najznačajnijih kineskih, carskih dinastija

Prvi car ove velike dinastije dao je naziv dinastiji po nazivu rijeke Han. Bio je prvi koji je sjeo na prijestolje “Nebeskog sina”. To je podrazumijevalo da predstavlja kariku koja je povezivala nebeski svijet s ovozemaljskim. Inače, stara su kineska vjerovanja da sve dok takav car, onaj koji povezuje nebo, ljude i zemlju, obavlja svoje dužnosti kako treba, i narod će živjeti u blagostanju, a moći će obavljati svoje dužnosti kako treba. Prirodne katastrofe bile su rezultat lošeg upravljanja cara. Suše, potresi, poplave, sve što je ometalo normalan tijek života bilo je upozorenje da car ne obnaša svoju dužnost pravilno. Prvi car Han dinastije je u ime naroda predvodio svečanosti, odlazio je na hodočašća, prinosio je žrtve – smatrao je da je svrha vlasti služiti narodu, obnašao je svoju dužnost kako to dolikuje opisu Nebeskog sina.

Kina je bila podijeljena na provincije, ali su njima vladali ili članovi careve obitelji ili odani zapovjednici da bi kasnije, nakon njegove smrti, i njegovi nasljednici nastavili istu politiku, politiku u kojoj su uz pomoć savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravajući svakog upravitelja i provinciju pojedinačno, uspijevali održati sustav vladanja kakav je prvobitno zamišljen. No, smatrajući kako car treba pružiti primjer, pozitivan primjer, iako je vlast ostala centralizirana, osnivač Han dinastije nije bio pristaša pokornosti u kojoj su mnogi njegovi prethodnici držali narod.

On je ujedinio Kinu. Omogućio je kontinuiranu vlast. Svim budućim dinastijama navedeno je postalo cilj. A na vlast nije došao preko noći. Prvo je postao vođa male grupe vojnika koje je predvodio i s kojima je osvajao područja. Kasnije, kad je ta mala grupa vojnika prerasla u vojsku, slijedili su još veći uspjesi zaključno s 206. god. pr. Kr.  kada se proglasio kraljem. Iako se tadašnje carstvo sastojalo tek od polovine teritorija današnje Kine, ostala je čuvena njegova izjava: „Cijeli svijet je moj!“.  Zvao se Liu, no danas je svijetu poznat pod imenom Gaodi (高帝, Gāodì) što znači Uzvišeni car (titula koju si je naknadno dao), kao i pod nazivom Gaozu (高祖, Gāo​zǔ​) što se prevodi kao uzvišeni predak.

Prijestolnica dinastije koju je osnovao, zajedno s drugih 13 dinastija, bila je također blizu Xi’ana. To je dodatan razlog zašto je Xi’an jedna od najznačajnijih točaka programa našeg trećeg, turističko-edukativnog programa na koje krećemo 1.07.2019.

 

 

 

 

Shaanxi, jedna od kolijevki kineske civilizacije

Shaanxi (陕西, Shǎnxī ), jedna od 22 pokrajine u NR Kini smještena na sjeverozapadnom dijelu središnjeg dijela zemlje, smatra se jednom od kolijevki kineske civilizacije što ne čudi ako uzmete u obzir činjenicu da je upravo na njezinom teritoriju trinaest kineskih dinastija imalo svoje sjedište tijekom više od 1.100 godina – od dinastije Chou (1027. pr. Kr. – 256. pr. Kr.) do dinastije Tang (618. – 907.)

Okružena s osam kineskih provincija, prostire se na području od 205,800 km² na kojem, po popisu iz 2010., živi skoro 38 milijuna ljudi. Zbog velikog raspona u pravcu sjever-jug u, u kojem se nalazi provincija, Shaanxi ima različitu klimu – od suhih zima i vrućih ljeta na sjeveru do subtropske klime na jugu gdje preovladavaju umjerene zime te topla, duga i vlažna ljeta.

Xi’an – grad duge i bogate povijesti

Njen glavni grad Xi’an (西安, Xī’ān), što u prijevodu znači Zapadni mir, s 12 milijuna stanovnika, najveći je grad pokrajine. Također, jedan je od najstarijih gradova u kineskoj povijesti, star je više od 3100 godina! Zahvaljujući tome što je pod različitim imenima bio glavni grad nekih od najvažnijih kineskih dinastija tijekom duge kineske povijesti kao što su dinastije Zhou, Qin, Sui, Tang, danas nosi epitet jednog od četiri glavna grada Kine. No, nije samo ostao poznat zbog uloge koju je odigrao nekad davno. Danas je to grad koji se smatra jednim od tri najpopularnija grada Zapadne Kine (koja podrazumijeva grad Chongqing, 6 pokrajina i tri autonomne oblasti)  isto kao što je jedan od 13 najbrže rastućih kineskih megalopolisa današnjice.Budući da je Xi’an bio početna točka Puta Svile, puta koji je iz Xi’ana vodio preko Arapskog poluotoka u Europu i Afriku i zahvaljujući Han dinastiji koja ga je gradila te je omogućio Kini komunikaciju s Zapadom, što ga svakako čini posebno važnim i prepoznatljivim u svijetu. Mnogi trgovci i studenti iz arapskih zemalja, zbog posla ili studija, došli su u ovaj grad te sa sobom donijeli svoju kulturu, običaje i hranu i smjestili se u danas poznatu tzv. Muslimansku četvrt gdje ih trenutno živi oko 20 000. Smještena u samom centru grada, koji se, inače, nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od 400 m, upravo zbog specifične atmosfere i egzotične hrane, muslimanska četvrt ili Muslimanska ulica (Huimin street) vrlo je popularna turistička atrakcija. No, nije jedina. Xi’an ima i druge brojne znamenitosti.Ističu se gradske zidine pod zaštitom UNESCO-a koje su poznate kao jedne od najočuvanijih gradskih zidina. Neizostavno, na listi važnih mjesta Xi’ana je i Shaanxi povijesni muzej čija je izgradnja u stilu Tang dinastije započeta 1983. a završena 1991., što je, smatra se, označilo svojevrstan početak novog razdoblja u povijesti muzeja u Kini. Na prostoru od 55 600 m² izloženo je oko 370 000 eksponata, kako onih od keramike tako i onih od bronce, srebra i zlata što svakako objašnjava razlog zašto ga je do 2017. posjetilo skoro 3 milijuna ljudi a što je, s druge strane, i razlog zbog kojeg nosi epitet jednog od najvećih muzeja u Kini.Dakako, tu je i Bell tower, visok 36 metara, što ga čini najvećim i najbolje očuvanim drvenim tornjem u Kini. Ova tradicionalna građevina je bila geografski centar starog glavnog grada – okruživale su je glavne ulice grada, iz sva četiri pravca. koje su za vrijeme Ming dinastije bile povezane s istočnim, zapadnim, južnim i sjevernim vratima gradskih zidina. Iako je napravljen 1384., 1582. je pomaknut 1000 m istočno – promijenjena je samo baza, svi ostali djelovi su sačuvani u originalu što je svakako ogromni pomak i uspjeh u kineskoj arhitekturi. Razlog izmještanja tornja leži u činjenici da je grad u međuvremenu narastao, promijenio se, a želja je bila da zvonik ostane njegov centar.

Sjevero-zapadno od njega nalazi se Drum Tower. Izgrađen 1380., napravljen je bez ijednog čavla a kroz povijest je dva puta renoviran – 1699. i 1740. Visok je 34 m, širok skoro 53 m a prostire se u pravcu sjever – jug. U njemu su smještena 24 bubnja koja su se odnosila na 24 solarna perioda. Iako su se u drevna vremena bubnjevi koristili za objavljivanje vremena kao i za upozorenje na opasnost, danas se Drum Tower više ne koristi kao sat, ali je i dalje velika atrakcija i mjesto koje većina turista ne propusti posjetiti, posebice od 1996. od kad je u njemu izložen najveći bubanj u Kini.Poznate kao „sestrinske zgrade“, ne čudi što i Bell i Drum Tower predstavljaju vrlo važne točke i drevnog i modernog Xi’ana.

Prvi kineski, nikad zaboravljeni, car

No, ono što ovu pokrajinu izdvaja nije samo specifičnost Xi’ana, njegova specifična mjesta, građevine. Osobe su te po kojima je mnogi znaju, mnogi prepoznaju kao povijesno jako važnu. Mi ćemo spomenuti jednu osobu. Ni manje ni više nego prvog kineskog cara, Qin Shi Huanga (秦始皇, Qín​ Shǐ​huáng​). Što ga čini iznimnim, velikim, specifičnim, čak okrutnim? Zbog čega ga se smatra jednom od najpoznatijih ličnosti svjetske povijesti? Što ga to odvaja od ostalih careva prije i poslije njegovove vladavne? Pisali smo o spomenutom u zadnjem postu a uživo ćemo u 7.mjesecu, kad vodimo polaznike na naše 3. po redu, turističko-edukativno putovanje, svjedočiti o moći tog vremena iako su ne godine nego stoljeća prošla – posjetit ćemo, što nas iznimno veseli, prijestolnicu njegove dinastije kao i neka od mjesta koja je izgradio.

Putuoshan − budistička zemlja između mora i neba

Producentica i umjetnica Antonija Putić u Kini je provela tri godine. Očarana dalekoistočnom kulturom i načinom življenja, piše o svojim doživljajima i neobičnim mjestima koja je posjetila, okusima koje je isprobala i receptima koje je na Dalekom istoku prikupila te pripremila. Završetkom Akademije dramske umjetnosti te studija komunikologije u Zagrebu, Antonija je krenula na putovanja − zbog posla, znatiželje, umjetničkog duha. Proputovala je, kako sama ističe, više zemalja nego što je planirala, a sada o njima rado piše i govori. Uz objave u tiskanim izdanjima ili pak portalima, Antonija vodi svoju Facebook stranicu Antonija Putic na kojoj možete saznati mnogobrojne zanimljivosti o nepojmljivom životu Kine, njihovim običajima, ali i znamenitostima. Priprema i svoju prvu zbirku putopisa za koju se nada da će ugledati svjetlo dana u godini psa.

Antonija je nedavno održala predavanje u našoj školi. Bilo je jako zanimljivo, jako insiprativno i jako duhovito. Polaznike i goste je zaintrigirala i infomracijama i načinom na koji ih je prenosila, uživali smo!

Ovo je njezin blog post na temu o kojoj smo (između ostalog:)) govorili na predavanju – njezino omiljeno mjesto u Kini, otok Putuoshan.

****************************************************

Kineske poslovice prepune su izreka koje se vežu uz planine i moći koje planine imaju. Jedna od meni najdražih jest ona koja kaže da ako želite doživjeti sto godina, morate se popeti na neku od svetih planina.

Kinezi imaju poseban odnos prema prirodi, a tu svoje najvažnije mjesto zauzimaju planine i voda. Ako kineski vrt nema planinu (stijenu, komad planine) i vodu ‒ ne smatra se cjelovitim. Planina i voda uvijek se pojavljuju zajedno jer simbo­liziraju savršenu harmoniju prirode izraženu kroz princip yin-yang. Kineski zid napravljen je na planini, Shaolin hram je na planini, na planinu se ide moliti, tražiti mir i inspiraciju.

Ako planine nema, ona se uvijek lako izgradi gdje nedostaje.

Taoizam ima pet velikih planina (kin. 五岳 五嶽 Wǔ yuè): Sjeverni Hengshan, Južni Hengshan, Huashan, Songshan i Taishan.

Svetih budističkih planina u Kini ima četiri. Danas, više nego ikad, na njih dolaze mnogobrojni vjernici i turisti. Baš kao i u pradavna vremena. Planine, kao i rijeke, iznimno su važne u Kini i simbolički i doslovno. U drevnoj su Kini smatrane mjestom gdje se susreću nebo i zemlja. Uspinjanje na planinu bilo je jedan od načina da se stigne u raj. Filozofi, pisci, carevi – svi su redovito odlazili u planine, tražeći odgovore na pitanja o razlozima postojanja. Planine su oduvijek bile inspiracija umjetnicima, a jedan od najpoznatijih motiva u slikarstvu su planine u magli.

 Planina Wutai (kineski 五台山, pinyin: Wǔtái Shān, što znači “planina pet ploča”), poznata i kao Qingliang Shan, ime je dobila po svojih pet neobičnih plošnih vrhova (sjeverni, južni, istočni, zapadni i središnji). Najviši vrh je sjeverni (Beitai Ding ili Yedou Feng), s 3058 metara visine. Neki izvori navode i visinu od 3061 metara. Bez obzira na to koja je brojka točna, pouzdano se zna da je to najviši vrh sjeverne Kine, a nalazi se u pokrajini Shanxi. Pet planina povezanih mostovima s velikom nizinom i jezerom u sredini od 2009. godine nalazi se i na listi svjetske baštine UNESCO-a.

Za snalaženje po planini vrlo je koristan i besplatan Wi-Fi, mrežni sustav za pružanje usluga po cijeloj planini, inteligentni glasovni vodič. Na planini se nalazi više od pedesetak budističkih hramova izgrađenih između 1. i ranoga 20. stoljeća, a to su neki od najljepših i najstarijih očuvanih hramova Kine. Prema zapisima Zhenchenga, budističkoga meštra za dinastije Ming, prvi hram na planini Wutai izgrađen je 68. godine po naredbi cara dinastije Han. Devet je kineskih careva u ukupno 18 hodočašća posjetilo planinu.

Turisti danas mogu vidjeti više od 500 skulptura, posjetiti niz restorana, odmoriti se u stanicama za odmor. Do vrha se može i žičarom. Ulaznica za odlazak na planinu stoji 135 kuna. Žičara pak 50 kuna.

Na zapadu zemlje nalazi se Emeishan čiji najviši vrh, od ukupno devet, seže na impozantnih 3099 metara. Planina Emei (kineski 峨嵋山, pinyin: Éméi Shān, što znači „Uzvišeno čelo”) planina je u južnom dijelu kineske pokrajine Sečuan. U nastavku prema zapadu planine se protežu sve do Tibeta. Planinu nazivaju i savršenim ljetnim odredištem zbog odlične klime. Dok ostatak Kine u srpnju i kolovozu kuha na temperaturama iznad trideset Celzijevih stupnjeva, na vrhu Emei planine prosječna je temperatura 11,8 Celzijevih stupnjeva. Sjajno za odmor, pronalazak duhovnoga mira i meditaciju. Sa svojih 3099 metara visine, planina Emei najviša je od četiri budističke svete planine Kine. Na planini Emei nalazi se ukupno 76 budističkih samostana, većinom izgrađenih u blizini vrha za vladavine kineskih dinastija Ming i Qing. Odlazak na Emei planinu prava je prilika za upoznavanje bogate povijesti Kine i budizma. Zbog bogate vegetacije cijelo područje upisano je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1996. godine, kao jedinstven primjer svjetske baštine u kojoj se “opipljivo” (tj. prirodne ljepote) sjedinjuju s “nevidljivim” (kulturnim blagom).

U središtu, ili kako Kinezi kažu – na jugu, nalazi se Jiuhuashan planina čiji najviši vrh Shiwang iznosi 1342 metra. Planina Jiuhua (kineski 九 华山; tradicionalni kineski: 九 華山; pinyin: Jǐuhuá Shān; doslovno: “Devet slavnih planina”) ističe se bogatim budističkim naslijeđem. Omiljeno mjesto budističkih hodočasnika, 120 četvornih kilometara dug planinski lanac nakićen je hramovima i neprestano umotan u miris mirisnih štapića koje svi pale. Legenda kaže da je veliki pjesnik Li Bai iz vremena Tang dinastije putovao onamo i zapisao: 妙 有分 二 气, 灵山 开 九华.Sveta planina Putuo (kineski 普陀山, pinyin: Pǔtúo shān, doslovno: (sanskrtski) brdo Potalaka) nalazi se na predivnom otočju Zhoushan i zapravo je svojevrsni planinski otok. Putuoshan (Mount Putuo) za mnoge je vjernike najvažnije duhovno središte Kine, a posvećeno je Guan Yin – Gospi milosrđa.  Legenda kaže da je davne 916. godine japanski redovnik (budistički svećenik) pokušao uzeti kip Guan Yin iz Kine u Japan. Nedaleko od otoka Putuo posadu je ulovila strašna oluja, a Guan Yin rekla je redovniku da će mu ona, ostavi li kip na otoku, osigurati siguran povratak kući u Japan. Otada je Putuo njezin dom, a u znak zahvalnosti japanskom redovniku na otoku se nalazi i hram izgrađen u japanskom stilu. Japanci u velikom broju danas dolaze na otok i fotografiraju sve redom, nerijetko i Canon kamerama. Upravo je ime popularnih kamera proizašlo iz imena Guan Yin koje se u Japanu izgovara Kannon (観 音). Prema neslužbenim podatcima, Putuoshan je u 2017. posjetilo više od 40 milijuna ljudi. Nama strancima otok pruža i jedinstveni pogled u staru Kinu, njezinu nevjerojatnu arhitekturu, jedan životni ritam koji nigdje više ne postoji. Ja sam otok posjetila nekoliko puta i zapravo mi se činilo da nikad tamo nije prevelika gužva. Možda se tako čini svima nama koji na otok dođemo iz gradova u kojima živi više od dvadeset milijuna ljudi, kao što je to slučaj u Šangaju.

Cijeli arhipelag Zhoushan koji se sastoji od 1390 otoka i 3306 grebena, a kojemu pripada i Putuoshan, nije pretjerano naseljen. Ukupan broj stanovnika nije preciziran, ali 103 otoka je naseljeno tijekom cijele godine, 12 otoka ima više od 10 000 stanovnika.

Arhipelag ima tisućljetnu tradiciju ribarstva i svi ponosno ističu da su upravo oni ribarnica Kine. Danas uz ribarstvo ljudi rade i u brodogradilištima, a nedavno je otvoren i novi proizvodni centar Boeinga. Očuvana priroda, zrak koji nije zagađen kao na kopnu i budizam glavni su razlozi dolaska velikog broja ljudi na ovaj maleni otok.Budistička božica Guanyin – Gospa milosrđa, jedno od utjelovljenja Bude, iznimno je popularna diljem Azije, a ovisno o jeziku i narječju, postoji dvadesetak različitih imena kojima je svima osnova Guanyin. Na Putuoshanu se štuje od pradavnih vremena, a prvi zapisi datiraju u 9. stoljeće. Otokom danas dominira velika pozlaćena statua Guanyin visoka čak 33 metra, koja se za sunčanih dana vidi i sa susjednih otoka. Na otoku živi oko 4000 redovnika u više od 120 vjerskih prostora i osamdesetak hramova. Tri su glavna, velika hrama koja obvezno obiđu svi vjernici. Hramovi i povijesna mjesta na ovoj planini izgrađeni su u nekoliko dinastija, uključujući dinastiju Song, dinastiju Yuan, dinastiju Ming i dinastiju Qing.

Najpopularniji hram na otoku definitivno je Puji. On je ujedno i prvi na 12 kilometara dugoj šetnici koja prolazi cijelom dužinom otoka.

Puji Temple izgrađen je 916., a ispred njega nalazi se i jezero prepuno zlatnih ribica, kao i mostovi, pagoda i šetnice koje obgrljuju cijeli kompleks. Predivno dekoriran hram ima devet velikih dvorana koje obiluju skulpturama, crtežima, ukrasima svih vrsta. Posjetitelji mogu ovdje za manje od desetak kuna pojesti najukusniji vegetarijanski ručak i večeru koje možete zamisliti. I najtoplije preporučujem jesti ovdje! Jesti se može i u još nekoliko hramova na otoku. Cijene su često stvar pregovora. Isto vrijedi i za smještaj. U neposrednoj blizini Puji hrama nalazi se i muzej, prvi je to budistički muzej u Kini, imaju 1700 eksponata unutar sedam izložbenih prostora.

Kao i kad dođete kod nas na Jadran, i ovdje će vas dočekati nekoliko lokalnih ljudi na samom ulazu na otok, nudeći svoje sobe i kuće po povoljnim cijenama. Cijene se kreću od sto do tristo kuna po noćenju, a kuće se nalaze u skrivenom dijelu otoka u koji je pomalo počela prodirati moderna Kina. Na otoku se danas nalazi i pedesetak hotela od kojih se mnogi mogu rezervirati i na Bookingu. Stoje od tristotinjak do tisuću kuna po noćenju. Izbjegavajte dolazak vikendom – tad svi idu, gužve znaju biti velike, smještaja gotovo da i nema.

Za one koji prespavaju na otoku, u 4.30 počinje ranojutarnja molitva, a za istražiti otok definitivno nije dovoljan jedan dan. Ako volite šetati, sa svojih 12 kilometara kvadratnih otok je idealna lokacija jer nudi predivne šetnice, šumske proplanke, vidikovce na sve strane Istočnoga kineskoga mora. Za one s velikim koferima, tu su električni autobusi koji ovisno o udaljenosti stoje od tri do deset kuna.

Cijeli otok bogat je raznom vegetacijom, a na njemu se nalazi i predivan botanički vrt, kao i šuma posebne vrste bambusa koji ima tamnu stabljiku. Inače je bambus obično posve zelen, identičan onome što vidite na snimkama uz pande. Panda nije nacionalna životinja Kine, ali uz zmaja je svakako najprepoznatljiviji simbol te zemlje. Na otoku nema ni pandi ni zmajeva, ali zato ako trebate malo mira i tišine – na pravom ste mjestu. Cvrkut ptica, žuborenje vode, molitve, koraci vjernika miješaju se u predivnu melodiju otoka.

Na vrhu planine Putuo nalazi se Huiji Temple do kojega vodi 1060 stuba, a za one koji nemaju snage ili volje pješice do vrha tu je i žičara. Iz nje puca predivan pogled na sve strane ‒ savršena platforma za gledanje zalaska i izlaska sunca. Na vrh žičarom, dolje pješice. Prvo, lakše je spuštati se, drugo – put vodi u Faye hram.

Sam hram nije dopušteno fotografirati, ali pogled koji imate ionako vam se ureže u pamćenje za sva vremena. Huiji hram treći je najveći hram na otoku, ima četiri velike dvorane, sedam soba, pet potkrovlja, pregršt prostora i mnoge dodatne zgrade u koje možete sjesti i razgovarati sa svećenicima. Tu mnogi vjernici traže duhovnu i fizičku utjehu. Hram nudi i tri obroka dnevno, a možda najbolji je doručak. Glavne zgrade uključuju Nebesku kraljevsku dvoranu, Veliku Buddhinu dvoranu, Dvoranu velikog milosrđa, knjižnicu budističkih tekstova.

Ono što Putuoshan čini idealnom lokacijom za molitvu su i izvrsni klimatski uvjeti. Prosječna temperatura cijele godine iznosi oko 20 ° C. Uzduž linije gdje se planina spaja s morem nalaze se predivne pješčane plaže koje u najtoplijim ljetnim danima pružaju turistima priliku da smoče noge, zaplivaju i predahnu. Nema mnogo kupača. Dvije najpoznatije plaže su Plaža stotinu koraka i Plaža tisuću koraka koja je dugačka 1750 metara. Na plaži se nalazi i predivna pagoda s koje puca pogled prema otvorenom moru, a svega 200 metara dalje nalazi se Fayu hram.

Fayu hram prostire se na 33 000 m2, a potrebni su sati da se cijeli obiđe i vidi. Vjerojatno bi trebao cijeli život da se shvati što sve predstavljaju njegovi mnogobrojni kipovi, uređenje, arhitektura. Sastoji se od 294 dvorana i soba. Nebeska kraljevska dvorana i Žad budistička dvorana samo su neke od posebnosti ovoga predivnoga hrama. Hram je stradao za vrijeme kulturne revolucije. Danas je obnovljen, a sadržava nevjerojatno blago Kine – ostakljeni dio krovišta s pločicama koje dolaze iz vremena dinastije Ming. Hram je otvoren od 6 do 17.30 svakoga dana, a rano ujutro, u 4.30, posebna je molitva koju nikako ne bi trebalo propustiti neovisno o tome jeste li budist ili ne. Molitva traje oko dva sata.

Iako visok tek mrvicu manje od 300 metara, otok obiluje i špiljama. Najpoznatija špilja je Chaoyang. Prijevod imena jasno daje do znanja kada je najbolje vrijeme za posjet – rano ujutro. Volite li izlaske sunca, onda je ovo lokacija na kojoj trebate biti rano ujutro. Popularne su i Chaoyang, Fanyin i Chaoyin špilja. U neke se plaća ulazak, neke su mjesto molitve, a sve su pravo čudo prirode i isplati se zaviriti u njih. U ovim špiljama nema medvjeda. Općenito, otok ima samo pitome životinje – mnoštvo ptica, raznih kukaca. Zbog budizma su gotovo svi na otoku vegetarijanci. Putuoshan je unatoč mnogobrojnim turistima zadržao svoju osnovnu funkciju – mjesto je molitve, mjesto gdje tražite milost od Boga u kojega vjerujete, mjesto u kojem ćete se napuniti energijom za suvremeni život u kojem često svakodnevne obveze ne ostavljaju dovoljno vremena za odmor, meditaciju, razgovor sa samim sobom ili s Bogom. Jedno ne isključuje drugo. Za razliku od ostalih svetih mjesta diljem Kine, ovdje je iznimno velik broj mladih vjernika jer upravo Guanyin pomaže onima koji traže partnera i žele dobiti bebu. Čula sam ovu priču nekoliko puta i uvijek pomalo odmahivala rukom – sve dok nisam osobno upoznala Kineskinju koja mi je ispričala kako je došla iz susjednoga grada Ningboa na molitvu te je iste večeri u lokalnom kafiću upoznala budućeg supruga, a danas i oca njihovoga trogodišnjega sina. Moja prijateljica Maggie također štuje Guanyin i prilikom mog odlaska ili dolaska u Kinu uvijek ide na molitvu kako bi zamolila božicu za moj siguran let i skori dolazak u Kinu.

SAVJETI:

Iz Šangaja se do otoka Zhoushan može doći autobusom, karta stoji oko 130 kuna, vožnja traje četiri do pet sati. Otok Zhoushan povezan je s kopnom s 26,5 kilometara dugim mostom. Na otoku postoje tri stanice. Izlazite na zadnjoj. To je novi autobusni kolodvor koji je zasad još uvijek malo izvan grada. Grad se gradi. Od tu do trajektne luke u mjestu Shenjiamen u kojoj uzimate brodicu za Putuoshan možete lokalnim autobusom ili taksijem. Možete uzeti i Didi, stoji svega nekoliko kuna, okvirno 30. Shenjiamen je staro ribarsko mjesto i još uvijek ima vizuru stare Kine. Tu se nalazi i katolička crkvica gdje će vas rado dočekati, pogotovo ako ste i sami katolici.

Do otoka Putuo može se doći samo malenom brodicom koja ide s otoka Zhoushan ili Zhuijajian svakih desetak minuta. Cijena karte u jednom smjeru stoji 30 kuna. Ako idete iz luke na Zhuijajian otoku imate priliku voziti se preko velikog mosta s kojega puca pogled na panoramu Zhoushana. Zhuijajian je predivan otok, ako imate vremena svakako ga istražite. Tu možete vidjeti budističku akademiju u kojoj je oko 250 polaznika, zanimljive skulpture, predivne plaže. Ljeti se tu održava veliki glazbeni festival.

Ovisno o godišnjem dobu, ulaznica za otok Putuoshan iznosi od 160 do 200 kuna, dok se ulaz u glavne hramove plaća od pet kuna nadalje. Za lokalno stanovništvo arhipelaga Zhoushan godišnja karta za neograničen broj posjeta Putuoshanu stoji pedesetak kuna.

Zrakoplovna linija Šangaj – Zhuijajian vozi dvaput dnevno. Let traje manje od jednoga sata. Cijena je oko 800 kuna. Zračna je luka malena, ne bi trebalo biti gužvi.

Brodska noćna linija Šangaj – Zhoushan vozi dvaput dnevno, vožnja traje 12 sati, cijena karte u jednom smjeru iznosi od 90 do 350 kuna. Zhoushan ima i brodsku liniju s gradom Ningbo, svakako prije puta provjerite raspored jer je on podložan promjenama s obzirom na godišnje doba.

Bilo bi izvrsno kada biste znali barem osnove kineskoga jezika jer osim ploča koje imaju oznake i na engleskom jeziku, nemojte očekivati previše pomoći od lokalnoga stanovništva. Ljudi ovdje govore otočki dijalekt koji je često teško razumljiv i drugim Kinezima koji dolaze na otok na molitvu.

Rano ujutro možete krenuti prvim autobusom iz Šangaja, Ningboa ili Hangzhoua do Zhoushana. Otamo brodicom do Putuoshana. U podne biste već mogli ručati u nekom od hramova. Prespavajte na otoku, naredni dan zadnjom brodicom i zadnjim autobusom sa Zhoushana vratite se u Šangaj. Obvezno provjerite kada točno imate zadnju brodicu s Putuoshana i kada polazi zadnji autobus za odredište na koje idete.Odlučite li se na odlazak, predlažem da se javite i gospođici Maggie koja živi na Zhoushanu, izvrstan je poznavatelj povijesti i kulture, sjajan vodič i beskrajno draga prijateljica svim zalutalim strancima. Maggie izvrsno govori engleski jezik, sam Putuoshan prošla je stotine puta, zasigurno ima odgovore na mnogobrojna pitanja koja svi mi stranci imamo kad se susretnemo sa svetom planinom Putuoshan. Sretan put svima uz Budin blagoslov.

 

Prvi kineski, nikad zaboravljeni, car

Qin Shi Huang (秦始皇, Qín​ Shǐ​huáng​), poznat kao prvi kineski car, jedna je to od najznačajnijih povijesnih ličnosti ne samo Kine nego, možemo reći, i svijeta. Njegova važnost u kontekstu onoga što je promijenio i napravio u politici svoje zemlje mjeri se najvećim vojskovođama iz svjetske povijesti kao što su Aleksandar Makedonski ili, primjerice, Džingis kan. Car je dinastije Qin, dinastije koja je po njemu i dobila naziv a koja je vladala Kinom od 221. do 206. pr.Kr. a od vremena koje, nadalje, vrlo je važno napomenuti i znati, Kina nosi svoj današnji naziv.

Ima više stvari koje ga čine neobičnim, velikim, moćnim, važnim ali, ne možemo zanemariti, i okrutnim vladarom.

Mogli bismo reći da je jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja ujedinjenje cijele današnje Kine. U tijeku njegove vladavine koja je trajala od 220. do 210. pr. Kr., Kina se protezala između Žutog mora do planina na Tibetu, od nizina preko rijeke Yangtze do pustinje Gobi no, carstvo tada nije samo doživjelo procvat teritorijalno, carstvo je doživjelo procvat i u trgovini i u privredi.

Nadalje, vrlo značajno, ukinuo je svaki oblik feudalizma a da je pri tome prisilio dotadašnje feudalce da se presele u njegov glavni grad, Xiangyang (smješten u blizini današnjeg Xi’ana) te ih je, držeći ih bliže sebi, mogao lakše i bolje kontrolirati.

Iza sebe je ostavio i mnoge građevine ali je, bit ćemo slobodni reći, postavio i visoki kriterij koji je svaki sljedeći veliki kineski vladar pokušao barem slijediti ako ne i nadmašiti. Podigao je ljestvicu visoko – ostati zapamćen, ne stotinama, nego stoljećima godina. Uspjelo mu je.

Izgradio je čak 700 palača. Naravno, nije veličina bila samo u broju, veličina je bila u činjenici što je svaka palača napravljena prema modelu rezidencija jedne od zemalja koju je porazio i osvojio!

Osim toga, prostranom mrežom puteva za prolaz vojnih četa povezao je prijestolnicu i sve kineske provincije – drvoredi su bili široki 15 m, ukupno dugi 7 500 km!

Sagradio je Qin Shi Huang i kanal koji se i danas koristi, poznat kao Čarobni kanal. Prvi je to hipsometrijski kanal – slijedio je obrise terena kako bi se izbjegle visinske razlike. Omogućavao je, povezujući različite tokove voda, neprestanu plovidbu malih lađa za prijevoz na udaljenosti većoj od 2000 km, što je, logično, učvrstilo natapanje zemljišta i zaštitu od poplava i, neosporno, još jednom stavilo pečat na pozitivan učinak koji je njegova vladavana donijela Kini.

Bio je pristaša Legalizma, jedne od struja misli izraženih u kasnom razdoblju dinastije Zhou (od 11. stoljeća pr. Kr.- 770. god. pr. Kr.), a koja se zalagala za stroge zakone i okrutne kazne. Odrubljivanje glava bila je uobičajena smrtna kazna. Manji prijestupi kažnjavali su se sakaćenjem ili prisilnim radom. Ali ne bilo kojim prisilnim radom. Često je završavao smrću. Budući da je zakon dosljedno provođen a upletao se u najsitnije dijelove života, došlo je do otvora, stvorena je opozicija koja se pozivala na konfucijansku i taoističku školu. Kao odgovor na njihova zalaganja i rad, Qin Shi Huang je spalio sve spise oprečnih ideologija. Kažu da je samo jednu kopiju sačuvao za carsku biblioteku. Zaslijepljen bijesom, otišao je čak i korak više pa je 460 konfucijanskih učenika zakopao žive, primjenjujući legalističku misao “U državi u kojoj vlada inteligentan vladar nema književnosti, nego samo zakona koji služi za poučavanje”. Da, bio je velik, ali istovremeno i okrutan. A to, logično, nije lako, to nitko ne želi. Narod je zato počeo bježati. Kako bi spriječio odljev stanovništva i održao svoje golemo carstvo, Qin Shi Huang započeo je gradnju Kineskog zida. Mnogi će reći da je zid postao “najduže groblje na svijetu” i neće nažalost imati krivo. Inače, u tom početnom razdoblju dinastije Qin, kada je započeta njegova gradnja, Zid je bio dug 5 000 km, imao je 25 000 utvrda i stražarskih kula međusobno udaljenih po par stotina metara. Tijekom dana, kule su komunicirale uz pomoć zastava u boji, a tijekom noći uz pomoć signalnih vatri. Na taj način, poruke su prelazile kilometre za samo nekoliko sati. Fascinantno, zar ne? No, iako zamišljen da brani Kinu od sjevernih plemena, vidimo da je imao i druge svrhe, vidimo da iza njegove gradnje stoji i jedan drugi, ne tako sjajan povod.

Čim je došao na vlast, Qin Shi Huang je naredio izgradnju svog mauzoleja na polovici puta između planine Li i rijeke Wei. Na njemu je radilo više od pola milijuna radnika. Točnije, na 57 km², u periodu od skoro 40 godina, carski mauzolej gradilo je 700 000 radnika, seljaka, robova. U središtu mauzoleja se nalazio tzv. “Zabranjeni grad”, tj. humak, dostupan samo caru. Taj humak koji skriva njegovu grobnicu a koji je danas visok samo trećinu originalane veličine, 50ak metara, zaštićen je dvostrukom zidanom ogradom, ostao je netaknut – službeno iz tehničkih razloga ali moguće da je razlog poštovanje mrtvih. Kult predaka, duboko ukorijenjen u kineskom narodu, zabranjuje oskrvnuće pokojnika jer se smatra da bi se isti mogao vratiti na zemlju preobražen u okrutnog duha. Kult predaka, nadalje, predstavlja vjerovanje da njihovi dobrostivi duhovi mogu tražiti usluge od bogova da pozitivno djeluju na slijed događaja.

A sve je krenulo još puno ranije. U drevnoj Kini se vjerovalo da se poslije smrti postojanje nastavlja u izvanzemaljskom životu i da pokojnik ima iste materijalne potrebe kao za vrijeme života. Zbog toga su svoje mrtve, u skladu sa svojim mogućnostima, pokopavali s prijeko potrebnim predmetima za svakodnevnu uporabu, ali, često, kad su imućne obitelji bile u pitanju, i s dragocjenostima velike umjetničke vrijednosti. U skladu sa spomenutim običajem, još za vrijeme Shang dinastije (prva kineska dinastija, vladala je od 16. do 11.stoljeća pr.Kr.) žrtvovanje članova obitelji (žene, priležnice), činovnika, ministara, sluga, robova i svih ostalih koji bi caru bili od pomoći, nije bio rijedak slučaj. Vjerovalo se kako je neprihvatljivo da se car u zagrobnom životu brine sam o sebi. Upravo takvu ulogu je imala i ima širom svijeta poznata Vojska od terakote, vojska cara Qin Shi Huanga, vojska čija je svrha u vječnosti štititi njegov mauzolej.

Vojska od terakote – stari ratnici koji nisu nikad umrli

Radi boljeg razumijevanja okolnosti izgradnje Vojske od terakote, važno je reći da je Qin Shi Huang bio opsjednut idejom o besmrtnosti. Mnogi su njegovi savjetnici proputovali Kinu tražeći eliksir mladosti. Goruća želja za vječnim životom, također govori sama po sebi puno o njemu. Budući da nisu uspijevali pronaći lijek za besmrtnost, kažu da je čak zapovjedio svojim vojnicima da budu zakopani zajedno s njim  – mogao je postrojiti više od milijun vojnika, kažu zapisi. Srećom, uspjeli su ga od toga odgovoriti. Na kraju, kad se ipak morao pomiriti s činjenicom da je kao i  svi ostali smrtan, prihvatio je da se u blizini njegovog mauzoleja, napravi Besmrtna vojska, tzv. “Vojska sjena” koja je, u biti, bila kopija dijela njegove vojske a koja je imala zadatak da ga čuva i nakon smrti, da bude uz njega kako bi on imao kome zapovijedati. Postignut je, recimo to tako, kompromis.A pronađena je sasvim slučajno! Seljaci na planini Li su kopajli bunar – tražeći izvor vode, pronašli su glavu od terakote u prirodnoj veličini. No, desilo se i 60ak godina ranije da je jedan seljak, također tražeći vodu, iskopao cijelu skulpturu od terakote ali kako mu je bunar odmah presušio, praznovjeran, vratio ju je nazad. Greška se nije ponovila dvaput. U suprotnom, danas ne bismo znali ništa o onome što nam je otkriće vojske od terakote donijelo. A donijelo je puno. Saznali smo o životu vojske tog vremena, preko nje smo saznali jako puno o jednoj čitavoj epohi. Vjerujemo da ćemo saznati i još više, iskopavanja nisu gotova, traju i danas.Nalaze se 36 km sjeveroistočno od Xi’ana i obuhvaćaju teritorij veličine 20 000 km². Prva jama, od ukupno njih 4, pronađena je 1975., četvrta, prazna, otkrivena je 1995. Zajedno predstavljaju jednu od najvećih grobnica na svijetu. No, kako predstavljaju i jedno su od najvećih otkrića XX stoljeća, ljudi iz svih dijelova svijeta dolaze posjetiti Shaanxi provinciju, Xi’an i terakota vojnike pa kroz njih, na određen način, i dalje živi Qin Shi Huang, car o kojem netko zna manje, netko zna više ali na spomen čijih “Starih ratnika koji nisu nikad umrli” a kako ih Kinezi zovu, ratnika Qin Shi Huanga, većina ljudi na svijetu ne ostaje ravnodušna. Možda većina ne zna u kojem su točno gradu ali većina zna da su otkriveni, zna da su njihove proporcije ogromne. Još nije niti poznat konačan broj – za sad je otkriveno oko 8000 glinenih kipova ratnika, oko 600 konja i preko 100 ratnih kola.Ono što najviše oduševljava nije samo njihova brojnost. Fascinantno je da je dosad na njima otkriveno 85 imena poznatih umjetnika koji su svakog ratnika napravili jedinstvenim! Svaki se vojnik iz sve tri jame razlikuje od ostalih. Tako svako lice ime individualni izraz, čak je uočeno 24 načina na koji su oblikovali dlake na licu – brkove, bradu, zaliske. Izdvaja se veći broj različitih tipova pletenica, punđi a imaju i različite cipele i pojaseve. I sve su skulture izvorno bile u boji a svaki se ratnik odlikuje crtama karakterističnim za različite etničke skupine i to uvijek u skladu s položajem koji je imao u vojsci. Sukladno tome, skulpture se razlikuju po pokrivalima za glavu, odijelima i oružju. Zanimljivo je da su nosili marame koje su sprečavale da na rubu oklopa i vrata nastane ogrebotina, ali nisu nosili kacige, samo rijetki su imali štitove. To također potvrđuje mišljenje povjesničara koji tvrde da je izostanak kaciga bila u stvari odlika vojnika, povezana s njihovom hrabrošću jer su se s neprijateljima sukobljavali bez zaštite.Napravljeni su na način da je torzo vojnika šupalj i naslanja se na temelj od punih nogu dok su ruke i dlanovi uobličeni prema uzoru na geste koje je ratnik morao izražavati i u stvarnosti. Tijela su pečena na visokim temperaturama, rađena od gline, nakon čega su bila pričvršćena na bazu a onda su se glinenim trakama, posebno izrađivali ostali dijelovi tijela (ruke, glave i dlanovi), lijepili. Svečani i ratnički nastrojeni, što i dolikuje vojsci cara, ratnici su prikazani višima – dosežu i do 2 m. Njihova težina je u prosjeku 150kg. Djeluju nestvarno živo.Raspored ratnika u jamama, smatraju arheolozi, slijedi principe vojne taktike kraja dinastije Zhou. Tako je u prvoj liniji veliki broj pješadije raspoređenih za borbu (jama 1), s lijevog boka je konjaništvo i bojna kola (jama 2) dok glavni stožer (jama 3) nije razvrstan – smatra se da je služio za obranu a ne napad, kao prostor predviđen za žrtvovanje baš kao i u stvarnosti u kojoj je uobičajeno bilo posavjetovati se s proročanstvima i ponuditi žrtve božanstvima prije ratnog pothvata. Stari preko 2000 godina, dokaz su kako je kineski narod puno prije primjerice europskog naroda koristio određene vojne taktike. Primjerice, kola su korištena kao pomoć pješadiji i na otvorenom su terenu bila na čelu skupine, njihova se snaga koristila pri udaru. K tome, za oružje koje iskopani vojnici više ne drže u svojim rukama (sklonjeno je kako bi se i tijela vojnika i samo oružje bolje sačuvalo), povjesničari i arheolozi drže da su od iznimne kvalitete, ali i od iznimnog značaja upravo zato jer nam govore o tome kako je prvi kineski car uspio u svom naumu – ujediniti Kinu, osvojiti toliko veliki broj država, ukupno sedam. Imao je ogromnu vojsku. Imao je napredno oružje. Imao je jaku vojnu taktiku. A ni volje mu oćito nije falilo.

Danas ovi vojnici predstavljaju pravo remek djelo kineske civilizacije, jedne od najstarijih i najtrajnijih poznatih civilizacija na svijetu.

Kako ćemo ih mi doživjeti, koliko su uistinu veličanstveni, znat ćemo nakon što se vratimo s našeg trećeg turističko-edukativnog putovanja 2019. – provincija Shaanxi kao i njena Vojska od terakote su neizostavan i jedan od najvažnijih povijesnih dijelova našeg programa putovanja.

Follow us
error: Content is protected !!

Naše web-stranice koriste kolačiće kako bi Vam omogućili bolje korisničko iskustvo, za analizu prometa, posjećenosti i korištenje društvenih mreža. Neophodni kolačići su neophodni za rad naše web-stranice i korištenje njenih značajki i/ili usluga. Ostali kolačići obuhvaćaju kolačiće za dijeljenje sadržaja na društvene mreže te za praćenje posjetitelja web-stranice u svrhu statistika i poboljšanja naših usluga. Više informacija

Neki sadržaji ili funkcionalnosti ovdje nisu dostupni zbog vaših postavki kolačića!

To se događa zato što funkcionalnost / sadržaj označen kao “%SERVICE_NAME%” upotrebljava kolačiće koje ste onemogućili. Da biste pogledali ovaj sadržaj ili upotrebljavali ovu funkciju, molimo Vas omogućite kolačiće: kliknite ovdje da biste otvorili postavke kolačića.