Kina je uz Indiju i Iran zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom – kontinuirano traje više od 4000 godina. Njena povijest dijeli se na drevnu Kinu (2100. – 221. pr. Kr.) i carsku Kinu (221. pr. Kr. – 1912.)Drevna Kina počinje s polumitskom dinastijom Xia o čijem postojanju se priča prenosi s koljena na koljeno iako arheološki dokazi o istom nikada nisu pronađeni, a nastavlja se na dinastiju Shang (1600. – 1046. pr. Kr.) poznatu po tome što je u tom periodu otkriveno pismo. Naime, kineski jezik ne nosi uzalud epitet jednog od najstarijeg pisma na svijetu, koje, pri tom, što je jako važno, ima i odliku najstarijeg pisma čije trajanje bilježi preko 3000 godina aktivnog, kontinuiranog korištenja – smatra se da su prvi znakovni natpisi pronađeni na oklopima kornjača upravo u ovom periodu. Glinene pločice, bambus, papirus i kamen smatraju se najranijim pisanim površinama dok je prototip današnjeg papira nastao kasnije, izumio ga je Cai Lun 105. pr. Kr. Navedenoj dinastiji slijedi dinastija Zhou (1046. – 772. pr. Kr.) koju je, između ostalog, obilježila obrada željeza i nastanak ideje Nebeskog mandata, tj. Bogom danog prava carske dinastije da upravlja Kinom, jednoj od velikih karakteristika načina vladanja u Kini. U drevnoj Kini je bio poznat stav da sve dok car obavlja svoje dužnosti kako treba, narod će živjeti u blagostanju. Nasuprot tome, poplave, potresi, suše i sve ostalo što bi utjecalo da sjetva ne bude dobra pa što je, samim tim, stanovništvu prijetilo glađu bili su pokazatelji da se priroda buni jer car nešto ne radi u skladu s mandatom koji mu je dan. Bili su to ujedno razlozi koji su narod vodili u pobunu. Ovim trima dinastijama drevne Kine slijede razdoblja razjedinjenja i ratova poznatih kao Razdoblje proljeća i jeseni (772. – 476. pr. Kr.) i Razdoblje zaraćenih država (476. – 221. pr. Kr.).

Ujedinjenjem čitave Kine pod dinastijom Qin (221. pr. Kr. – 1912.) počinje Carska Kina, dijeli se na tri razdoblja.

  • Rana carska Kina (221. pr. Kr. – 589.) obuhvaća ujedinjenje i stvaranje prve centralizirane uprave pod kratkovječnom dinastijom Qin (221. pr. Kr. – 207 pr. Kr.) poznate i po tome što je, kako kaže najveći broj teorija, riječ „Kina“ izvedena od njenog naziva. Nadalje, do stabilizacije i velikog gospodarskog razvoja dolazi pod dinastijom Han (206. pr. Kr. – 220. po. Kr.) otkad Kinezi nose naziv Han Kinezi – bez obzira na dinastije koje su dolazile, spomenuto se nije mijenjalo iako je prethodila tendencija prihvaćanja naziva dinastije koja je bila aktualna. Nakon Dinastije Han slijedilo je razdoblje krvavih građanskih ratova poznato kao Tri kraljevstva (220. – 280.), ponovno ujedinjenje pod dinastijom Jin (265. – 420.) te ponovna podjela – Razdoblje Sjeverne i Južne Kine (420. – 589.).

 

  • Srednja carska Kina (589. – 1271.) počinje dinastijom Sui (589. – 618.) kada je uvedena jedinstvena valuta, uspostavljena osnova svih budućih upravnih sustava i uveden budizam kao službena religija. Nastavlja se dinastijom Tang (618. – 907.), okarakteriziranom kao zlatnim dobom umjetnosti. Njeno slabljenje dovelo je do razdoblja Pet dinastija i deset kraljevstava (907. – 960.) kada je Kina izgubila znatan dio teritorija. Nakon ponovnog ujedinjenja pod dinastijom Song (960. – 1279.) nastupilo je zlatno doba tehnologije (izum tiska, papirnatog novca, vatrenog oružja).

 

  • Kasna carska Kina (1271. – 1912.) započinje mongolskim osvajanjem i uspostavom dinastije Yuan (1271. – 1368.). Vrijeme je to kada se Kina počinje otvarati Europi. Zapad ga specijalno pamti po posjeti Marka Pola (1254. do 1324.), venecijanskog trgovca, Hrvata porijeklom s Korčule koji je među rijetkim strancima koji su otputovali u Kinu, tamo i živio punih 17 godina i donio jako puno informacija ne samo o mongolskom carstvu nego, što je bilo jako važno, općenito o Istoku, o Kini. Ostao je upamćen u svjetskoj povijesti i po tome što je 1270., a to su samo rijetki doživjeli, imao priliku upoznati Kublaj-kana (1215. – 1294.), unuka Džingis- kana (1162.- 1227.), osnivača Mongolskog carstva, najveće kopnene države ikad na svijetu.

Mongolsku dinastiju su naslijedile dinastije Ming (1368. – 1644.), poznata po izradi keramike i rastućoj izolaciji i autokraciji te dinastija Qing (1644. – 1911.), dinastija koju su osnovali Mandžurci sa sjevera. Bila je to posljednja carska dinastija zapamćena i po tome što je u njeno doba Kina udvostručila svoj teritorij i obuhvatila trećinu svjetskog stanovništva, ali za čije vladavine je već koncem XVII. stoljeća došlo do pada gospodarstva uzrokovanog brzim rastom stanovništva (oko 400 milijuna) i zastarjelom proizvodnjom. Kriza se pogoršavala kako sve većom neučinkovitošću uprave tako i zapadnom ekonomskom intervencijom.

Poseban osvrt na detalje koju su obilježili posljednju dinastiju Qing

U XVIII. stoljeću su se iz Kine u europske zemlje najviše izvozili svila i čaj. No, britanska istočno indijska kompanija počela je 1781. u Kinu uvoziti opijum čija je potrošnja porasla do te mjere da je poremetila trgovačku bilancu Kine što je rezultiralo time da vlast u Kini zabrani pušenje pa samim tim i uvoz opijuma. Slijedom toga, u luci Guangzhou (poznatom i kao Kanton) 1839. uništeno je 20 000 sanduka prokrijumčarenog opijuma. Bio je to ogroman udarac za Veliku Britaniju. Samim tim, po njima, bio je to povod da započnu I. opijumski rat (1840. – 1842.) protiv Kine, rat u kojem je Kina bila poražena. Potpisanim mirom u Nanjingu, Kina je morala pristati platiti golemu odštetu Velikoj Britaniji, ali i prepustiti Hong Kong. Nakon 100 godina kineski narod je otkucavanjem sata na glavnom trgu dočekao povrat svog teritorija – nikad nisu zaboravili. Naime, uspostava mira je podrazumijevala i otvaranje pet svojih luka europskoj trgovini – u svakoj je za Europljane uveden režim eksteritorijalnosti. No, nažalost, tu nije bio kraj. Već 1844. i SAD i Francuska su iznudile slične trgovačke ugovore. Ono što je uslijedilo je da je Velika Britanija željela još, željela je više pa je, kako bi ishodila pravo trgovanja po cijeloj Kini, povela i II. opijumski rat (1856. – 1860.). Pridružila joj se i Francuska pa su njihove vojne snage već potkraj 1857. zauzele Guangzhou i Kina je kapitulirala – 1858. u Tianjinu i 1860. u Pekingu potpisali su mirovne ugovore.Tako su trgovini zapadnih zemalja bile otvorene nove luke, strancima je bilo dopušteno kretanje po cijeloj zemlji a opijum, koji je koštao ne samo kinesku ekonomiju nego i kinesku obitelj, je legaliziran.

Prodor zapadnih sila na kinesko tržište utjecao je na pogoršanje položaja seljaka, pa je kao odgovor na sve što se u zemlji dešavalo pod stranim utjecajem i stranom dinastijom, 1851. izbio veliki Taipinški ustanak. Od 1850. do 1864. ustanici su osvojili veliko područje s Nanjingom kao središtem gdje su proveli niz revolucionarnih mjera. Konfiskacija veleposjeda, podjela zemlje seljacima, ukidanje ropstva bile su samo neke. A sve je počelo tako što se seljak po imenu Hong Xiuquan proglasio za drugog spasitelja i sina Božjeg. Njegov program, kombinacija kršćanskog morala i tradicionalnih kineskih ideala, imao je za cilj maknuti i mandžursku dinastiju s vlasti, ali i ukinuti privilegije stranaca. Borio se za jednakost svih stanovnika, naroda i spolova pa su ga imenovali „nebeskim kraljem“, proglasili su novu dinastiju „Nebeska zemlja najvišeg mira“. Veliki broj sljedbenika Hong Xiuquana uglavnom su bili seljaci i radnici. Njihova borba je do jednog trenutka bila uspješna – 1853. su uspjeli osvojiti Nanjing, ali vlast je bila kratkoročna. Već 1864. mandžurska dinastija je, uz pomoć Velike Britanije i Francuske ugasila pobunu, iako su ustanci u središnjoj Kini trajali sve do 1877.

S jedne strane, Qing dinastija se, kao što vidite, borila s domaćim pobunjenicima, s druge strane s Velikom Britanijom i Francuskom. No, na žalost, tu nije bio kraj nevoljama – rat s Japanom je započeo 1894. U spomenutom je ratu Kina izgubila Tajvan i otoke Pescadores (Penghu), morala se odreći svih interesa u Koreji te ju priznati. Dodatno, morali su Japanu otvoriti još neka druga pristaništa.

Ipak, kinesko građanstvo i napredniji dvorski krugovi nisu se prestali truditi – željeli su reformirati feudalni sustav Kine, uspostaviti ustavnu monarhiju s planom da kroz razvoj domaće industrije vrate Kini prijašnju neovisnost. Tako su pod utjecajem Kang Youwei, inicijatora reformatorskog pokreta, započete »reforme sto dana« no, njihovu provedbu su spriječili konzervativni krugovi oko carice udovice Cixi (1835. – 1908.).Kad govorimo o carici Cixi, valja spomenuti da je bila jedna od najznačajnijih figura ne samo novije kineske povijesti nego i kineske povijesti općenito. Sa samo 17 godina je iz mandžurske obitelji došla u Zabranjeni grad – prvo je bila konkubina petog reda cara Xianfenga, a nakon njegove smrti je, kao namjesnica svog sina, vladala Kinom 47 godina – od  1961. do 15.11.1908. Umrla je 3 godine prije nego  što je Kina postala republikom. Važno je znati da niti ona niti dinastija Qing nisu imale lak zadatak – politička i društvena previranja nastala, dakle, ne samo pritiskom zapadnih nego i azijskih sila te problemima unutar same Kine bili su ili stvarnost ili ozbiljna prijetnja. Povjesničari je okrivljuju za poraz u ratu s Japanom, za pad dinastije Qing. U to doba mnogi su je ocrnili kao manipulativnu i željnu vlasti, sebičnu i nehajnu. Primjerice, neki izvori tvrde da je umjesto za flotu potrebnu u obrani od Francuza i Engleza u Opijumskom ratu, izgradila Kameni brod – za svoj odmor, za ispijanje čaja. Taj brod je i dan danas u Ljetnoj palači u Pekingu (nije od kamena nego od drveta koje izgleda kao kamen) a sagrađen je za njen 60.rođendan – bio je poklon od njenog sina, smatraju drugi. Ipak, mnogi je danas doživljavaju kao karizmatičnu, jaku i snalažljivu ženu, kao humanu caricu koja se do samog kraja lavovski borila za opstanak dinastije, za dobrobit svog naroda – Kineze nije doživljavala kao narod kojim vlada nego kao svoj narod.

Anchee Min je u knjigama “Posljednja kineska carica” i “Carica orhideje” pisala njenu biografiju – po mnogima jednu od najvjerodostojnije napisanih dosad. Oživila je Zabranjeni grad opisavši najsitnije detalje tadašnjeg života i vladanja, prikazavši mnoge, često teške, borbe koje je kineska carica prolazila kao žena, kao majka, ali i kao vladarica.

Iz gore navedenog vidimo kako je politička scena u Kini u tom periodu sve samo ne jednostavna i laka. Tajnih organizacija koje su potkraj XIX. stoljeća djelovale u Kini protiv dvostrukoga tereta, kako protiv feudalnog ugnjetavanja tako protiv strane dominacije, bilo je više. Ipak, osobito su se isticali boksači. Oni su podignuli Boksački ustanak (1899. –1901.) i već 1900. zauzeli Peking te blokirali četvrt stranih poslanika. Tako su izazvali oružanu intervenciju 8 stranih država čije su postrojbe zaposjele Peking i ugušile ustanak. 1091. poražena Kina je potpisal »Završni protokol« – obvezala se isplatiti odštetu od 450 milijuna taela i dopustiti stacioniranje stranih trupa u zemlji. Tako se početkom XX. stoljeća Kina našla u polu kolonijalnom položaju pod nadzorom imperijalističkih država.

Problemi su se, vidimo, redali jedan za drugim ali, vremenom su došle i određene promjene – Sun Yatsen, izabrani predsjednik nove privremene vlade u Nanjingu, proglasio je 1911. Republiku Kinu. Sve što je nakon toga uslijedilo jedna je posebna priča, priča moderne povijesti Kine XX stoljeća. Doći će i ona na red…

Follow us
error: Content is protected !!