Iz godine u godinu svjedočimo kako Kinezi sve više i više ulažu u nogomet – u ovoj sezoni, do sada, uloženo je 222 milijuna eura! Transferi koje su prvoligaši odradili 2016.godine, pretvorilo ih je u novog i velikog igrača svjetskog nogometa. No, kako najviše ulažu u zimskom prijelaznom roku (prvenstvo im počinje u 3.mjesecu a pripeme za isto traju dulje), predpostavlja se da će taj rekord biti srušen. Da bi bilo jasnije o čemu govorimo, navest ćemo jedan primjer. Messi i Ronaldo, najbolji svjetski nogometaši, zarađuju po 365,000 funti tjedno, dok će Oscar, koji uskoro prelazi igrati u Šanghai SIPG, zarađivati 400,000 funti tjedno te time postati najplaćeniji nogometaš na svijetu!

Popularnosti kineskog nogometa općenito će, vjerujemo, doprinijeti  i China cup – počinje danas, održat će se u Nanningu, trajat će do 15. siječnja a ugostit će reprezenatciju Čilea, Islanda i Hrvatske.

Sve je to bio povod da se više raspitamo, ne samo o nogometu danas nego i koju godinu unazad, i to iz prve ruke – na blogu smo ugostili našeg polaznika Brunu Šiklića, hrvatskog nogometaša koji je više godina živio i profesionalno se bavio nogometom u Kini.

U nastavku pročitajte intervju s njim.

Kako je živjeti i profesionalno se baviti nogometom u Kini?

Kina… asocijacija na ovu državu budi samo lijepe uspomene.

Prije nego šta sam uopće došao u Kinu, nisam mogao ni zamisliti da će moja karijera krenuti u tom smjeru. U Hrvatskoj tada, a to je bila 2010.godina, kineski nogomet se nije previsše pratio,u fokusu je uvijek bila Europa i europski nogomet.

Kada sam čuo za mogućnost odlaska u Kinu, počeo sam tražiti informacije na internetu o tamošnjoj kulturi, gradovima, klimi, nogometu…

Malo po malo sam dobio jednu sliku koja je bila potpuno drugačija od one kakvu sam si zamišljao u svojoj glavi. Tek kad sam sletio u Sangaj, to je bio 6.mjesec 2010. godine, tamo sam se odmah sudario sa stvarima na koje mi nismo navikli. Čim sam izasao iz aerodroma zapljusnuo me topao i vlažan zrak, “more” ljudi , drukčija infrastruktura – jedan potpuno različit svijet.

Prvi klub za koji sam nastupao zvao se FC Chongqing Lifan, klub iz grada Chongqinga, grada za koji većina ljudi i danas ne zna da postoji, a jedan je od najvećih gradova na svijetu – zovu ga kineskim Newyork-om, broji 20ak milijuna ljudi.

Drugi klub za koji sam igrao u Kini zvao se FC Wuhan Zhongbo, iz Wuhana.

Kineski igrači žive u kampu, to je zatvoren kompleks koji se sastoji od glavne zgrade i nogometnih terena. U zgradi su uredi, spavaće sobe, teretana, bazen, restoran, svi sadržaji potrebni za funkcioniranje kluba i potrebe igrača.

Igrači stranci žive u stanu po izboru, nismo bili obavezni boraviti u kampu, nego bi nakon jutarnjeg treninga otišli na bazen, masažu i na ručak i bili bi slobodni do popodnevnog ili sutrašnjeg treninga.

Srećom, u oba kluba gdje sam igrao, kamp je bio u gradu, zato nismo gubili vrijeme na  put do grada – u nekim drugim klubovima kamp za trening zna biti izvan grada i to bi oduzimalo svakodnevno dosta vremena.

Svaki vikend je bila prvenstvena utakmica na koju se putovalo najčešće 2 dana ranije i to je uvijek bila avantura jer smo svaki put odlazili u drugi grad koji je skrivao svoje ljepote. Tianjin, Nanjing, Beijing, Shanghai, Guangzhou, Dalian, Qingdao, Shenyang, Shenzhen, Hangzhou, Xi’an… sve su to gradovi koje sam imao priliku posjetiti i uvjeriti se u raznolikost koju svaki skriva. Bar ono malo  sta sam uspio vidjeti u ta 2 – 3 dana, ali i to malo bi me je uvijek očaralo.

Život sportaša u Kini je lijep i zanimljiv – uz svakodnevni pritisak treninga i očekivanja ljudi u klubu, uvijek se našlo vremena za aktivnosti koje nisu vezane za sport.

Imate dosta veliko iskustvo u nogometu, igrali ste i u europskim  i u azijskim klubovima – koja je najveća razlika između nogometa u Europi i nogometa u Kini, kada je u pitanju odnos prema igračima i nogometu kao takvom?

Teško je reći koja je glavna razlika, ima puno sitnica koje stvari čine različitim. Ako uspoređujemo Hrvatsku sa Kinom, kod nas je tema sport u svim segmentima drustva, stalno se o tome priča, pogotovo o nogometu, dok u Kini nogomet nije na prvom mjestu.

Izdvojio bih infrastrukturu kao jednu od većih razlika. Dosta stadiona u Kini je sagrađeno u zadnjih 10 godina, to su sve moderni  i veliki stadionikakvih u Hrvatskoj nema.

Također, u Kini puno očekuju od stranih igraca, ciljano ih biraju po pozicijama, i za stranca nema popusta, uvijek moraju biti najbolji, na svakom treningu i na svakoj utakmici. Upravo to je jedna od razlika danas – za poznate nogometne zvijezde plaćaju ogromne sume novca samo da ih privuku i time klubovi i vlasnici dobivaju na velikoj popularnosti.
 

Kolege su vam bili nogometaši iz mnogih krajeva svijeta. Po čemu su kineski nogometaši kolege bili posebni?

U Chongqing Lifanu, osim mene, igrala su još 3 stranca – jedan je bio iz Brazila, drugi iz Obale Bjelokosti, a treći iz Kostarike. Mi smo se najčešće zajedno družili, izmjenjivali informacije o nasim kulturama, zanimljivostima, hrani… Svaki od njih je bio specijalan na svoj način i super smo se slagali.

U Wuhanu sam imao 2 suigrača stranca – jedan iz Brazila a drugi iz Slovenije. Također je bilo zanimljivo druženje i vrijeme provedeno zajedno.

Moji kineski suigrači u oba kluba su bili jako zanimljivi i posebni. Nama je uvijek bilo zanimljivo kako Kinezi nikad ne propuštaju doručak ili bilo koji drugi obrok tokom dana, kako vole odspavati poslije ručka.

Kada bi bio jutarnji trening npr. u 9h, oni bi svi doruckovali u 6 – 7h i zatim bi se vratili opet u krevet odspavati i ustali bi u 8:45, nabrzaka bi se spremili  i polubudni bi došetali do terena za trening.

Bilo je interesantno kako bi neki trening odradili na “50%”, u raznim igrama nisu bili aktivni, a već drugi dan su na “150%”, “lete” po terenu.

Nakon gostovanja u nekom drugom gradu, vraćali bi se na aerodrom, svaki od kineskih igrača bi nosio neku kutiju sa sobom, jer taj grad ima nesto posebno, kako bi to oni rekli. Naravno, to je bila hrana. Iz Tianjina, mislim da su se uzimale kozice od pačjeg vrata, iz Daliana morske delikatese…

Jednom prilikom, u avionu, dok smo čekali polijetanje, netko  je od mojih kineskih suigrača otvorio vakumiranu sušenu ribu. Jaki miris je ispunio unutrašnjost aviona, ali to nikoga nije smetalo, riba je kružila između igrača dok je nisu pojeli.

Svi ti kineski igrači, moji prijatelji, su vrlo kvalitetni igrači i još bolji ljudi.

 

Kako je igrati za kineski klub, a ne znati kineski jezik i da li bi sad, nakon savladanih 5 stupnjeva kineskog jezika u Haohan skoli kineskog jezika bilo drukačije, lakše?

Definitivno da. Kad sam došao na prvi trening, mislio sam da ću komunicirati sa suigračima na engleskom jeziku. Vrlo brzo sam shvatio da većina mojih kineskih suigrača ne zna engleski jezik i to je bio velik problem. Za vrijeme treninga ili utakmice dešava se velik broj situacija u kojima je pravovremena komunikacija vrlo važna. Prvo je trebalo naučiti imena igrača koji igraju najbliže meni  i malo pomalo sam učio najvažnije riječi vezane za nogomet.

Srećom, svaki klub ima prevodioca koji je stalno bio uz nas i pomagao nam za svaku sitnicu vezanu za klub ali i za život van kluba .

Danas, sa ovim znanjem kineskog jezika, zahvaljujući prof. Vesni, komunikacija bi bila mnogo lakša i mnogo manje živaca i vremena bi potrošio na objašnjenja gdje trebam ići i da li npr. imaju šećer u restoranu.

Danas mogu poslati poruku mojim bivšim suigračima, treneru, prijateljima na kineskom jeziku i njima je drago zbog toga.

Što Vam je ostalo u najljepšem sjećanju kad je život s Kinezima u pitanju, šta vam najviše nedostaje?

Najviše mi nedostaje taj jedan uzbuzdljiv način života, uzurbane ulice, vožnja taxijem, ti detalji svakodnevnog zivota, svaki dan je bio nova avantura.

Ponekad bi sjeo sam na kavu i promatrao ljude kako prolaze, svaki čovjek mi je bio zanimljiv. Kasnije, kad mi se pridružila obitelja, supruga i dijete, uživali smo u svemu tome zajedno.

Na kraju svega, kad sam otišao iz Kine, bilo mi je žao, ali mislim da sam dobio jedan potpuno drukčiji pogled na ljude i život, a boravak u Kini me učinio boljom osobom.