Godina Konja, godina energije i slobode
Kineski horoskop je višestoljetni sustav koji povezuje godine s 12 životinja i pet elemenata. Svaka godina nosi svoje karakteristike i utječe na globalnu energiju, društvene trendove i životne prilike. 2026. godina je godina Vatrenog Konja, koja službeno počinje 17. veljače 2026., na dan Kineske nove godine (春节, Chūnjié) i završava 28. siječnja 2027. Konj je životinja koja simbolizira brzinu, slobodu i pokret. Njegova energija donosi želju za napretkom, inovacijama i promjenama. Tijekom godine Konja povećava se fokus na kreativnost i inovacije, ljudi i društva traže više fleksibilnosti i slobode, a aktivnost i dinamika su u prvom planu, dok stagnacija i pasivnost rijetko donose rezultate. Vatreni element, koji prati 2026., dodatno pojačava strast, hrabrost i odlučnost. To je godina kada su inicijative i akcije nagrađene, ali i kada impulzivnost može dovesti do konflikata ako se energija ne usmjeri mudro. Kineski horoskop često se koristi i za predviđanja globalnih trendova. U društvu i kulturi povećava se želja za slobodom izražavanja, pojavljuje se više kreativnih projekata i društvenih inicijativa. U ekonomiji i poslu očekuje se dinamično tržište, brze promjene u tehnologiji i poslovnim modelima. Godina je pogodna za startupe, inovacije i projekte koji zahtijevaju hrabrost i energiju. U međuljudskim odnosima naglašava se važnost suradnje i prilagodljivosti. Konflikti se mogu brzo pojaviti ako komunikacija nije jasna, ali godine Konja često donose prilike za povezivanje i rast zajednica. Proslave Godine Konja uključuju običaje koji simboliziraju sreću, energiju i prosperitet. Ljudi često koriste ukrase i simbole vezane uz konje, posebno u crvenoj boji koja donosi sreću i zaštitu. Figurice konja smatraju se sretnim predmetima. Posebnu pažnju tijekom proslave posvećuje se dekoraciji vrata, što je jedan od najvažnijih običaja Kineske nove godine. Vrata se ukrašavaju crvenim trakama i svicima s natpisima koji simboliziraju sreću, prosperitet i zaštitu od loše sreće. Ova dekoracija vrata ne samo da unosi svečanost u dom, već i simbolično poziva sreću i pozitivnu energiju u cijelu kuću. Obitelji i zajednice također organiziraju proslave s vatrometom, ukrašenim ulicama i društvenim okupljanjima kako bi privukli sreću i obilje u nadolazećoj godini. Godina Konja 2026., godina energije i slobode, nosi sa sobom prilike za rast, inovacije i aktivan život, kako na individualnoj, tako i na globalnoj razini. Vatreni Konj donosi strast i dinamiku, a oni koji se prilagode i koriste energiju godine mudro, mogu, smatraju Kinezi, ostvariti značajne promjene i uspjehe. 春节快乐，🐎马年大吉!
Žad, najdragocijeniji kineski kamen
U kineskoj kulturi malo koji materijal ima toliko duboko značenje kao žad (玉, yù). Dok je na Zapadu zlato smatrano vrhuncem bogatstva i moći, u Kini je žad stoljećima smatran „kamenom neba“ i simbolom savršenstva. Njegova važnost nadilazila je obični ukras – žad je odražavao moralne vrline, duhovnu povezanost i društveni status. Upotreba žada u Kini datira više od 7.000 godina. U početku se koristio za izradu oruđa i oružja, a ubrzo i za ritualne predmete povezane s religijom i duhovnošću. Tijekom dinastija Shang i Zhou, žad postaje sveta tvar – prisutan u obredima i simbolima carske vlasti. Carski pečati često su izrađivani od žada jer se vjerovalo da osiguravaju vezu između vladara i neba.
Pekinška opera, najprofinjenija operna forma u Kini
Postoji preko 300 različitih formi kineske opere. U pitanju je za Kinu vrlo popularna umjetnička forma koja se zbog svojih karakterističnih elemenata potpuno razlikuje od zapadne opere. Kineske opere nose naziv u skladu s regijom u kojoj su nastale a porijeklo vuku iz pjesama i plesova drevnih naroda s prostora Kine pa se sukladno tome međusobno razlikuju po lokalnom dijalektu i melodijama. Među njima, pekinška opera (京剧 jīngjù) smatra se najpoznatijom. Pored toga, s povijesti dugoj preko 200 godina, pekinška opera je i najutjecajnija i najreprezentativnija od svih kineskih opera. Pekinška opera najdominantniji je oblik kineske opere karakteristična po tome što kao tradicionalna scenska forma objedinjuje više elemenata. Govorni dijalog, operno pjevanje, ples i akrobacije elementi su koji su više simbolični i sugestivni nego što su realistični a koji čine ovu izvedbu i netipičnom i impresivnom. Izvode ju glumci koji moraju biti vrhunski atlete u odličnoj fizičkoj formi; to zahtijeva ovakva vrsta nastupa. Zato ih se u vrlo ranoj životnoj dobi selektira i počinje obučavati i specijalizirati za jednu od četiriju tipskih uloga. Njihova virtuoznost i uspijeh njihove izvedbe ovisi o ljepoti i profinjenosti njihovih pokreta (pokreti ruku, očiju, tijela, gestikulacija te koraci) čije značenje mora biti u skladu s glazbom; melodije uključuju arije, fiksne melodije te uzorke udaraljki. Teme su bazirane na bogatoj kineskoj povijesti i folkloru, ali, u suvremenom dobu, govore i o suvremenom životu. Pogotovo u modernoj povijesti, kako bi se pekinška opera približila i modernoj publici, skraćuju se izvedbe (inače traju po nekoliko sati), izvode se nove predstave. Jedna od vodećih karakteristika pekinške opere dakako je i naglašena šminka i kostimi, maske koje su raznovrsne a koje su inspirirane drevnim običajima i ceremonijama te vjerskim simbolima. Maske su određene u skladu s ulogom koje ovise o starosnoj dobi, spolu i socijalnom statusu. Važno je istaći da boja koja dominira maskom dominira i ulogom jer predstavlja ne samo karakter lika koji je nosi nego i njegovu sudbinu. Tipično je nepostojanje strukture u smislu da nema činova nego se prizori nižu bez paženja na jedinstvo vremena i mjesta. Nema ni podjele na tragediju i komediju nego je u pitanju melodrama sa sretnim završetkom. Pozornica nema scenografiju, prazna je, ali zbog svih karakteristika pekinška opera ima jak i snažan karakter pa ovaj spoj kazališta s ostalim elementima kao što su glazba, ples, književnost, borilačke vještine i likova umjetnost zbilja stvara jedan poseban, drugačiji umjetnički spektakl! Pekinška opera neobična je i po tome što su je prvobitno a godinama izvodili isključivo muškarci. Muškarci su igrli sve četiri kategorije na koje se dijele uloge u pekinškoj operi: gospoda, žene, grubi muškarci i klaunovi. Među svim glumcima, posebno se istakao Mei Langfang (梅兰芳 Méi Lánfāng), prvi umjetnik koji je dobio međunarodno priznanje; živio je od 1894.–1961.godine. Zahvaljujući svom specifičnom, jedinstvenom stilu, nastala je Mei Langfang škola opere. Kao jedna od najvećih legendi kineske opere, svoju je slavu stekao igrajući ženske uloge prije nego što je omogućeno ženama da glume u pekinškoj operi; prve žene glumice pojavile su se na sceni u Šangaju 1870.godine, ali zvanično uklanjanje zabrane da žene igraju u ovoj operi uslijedilo je 1911., nakon osnivanja Republike Kine, nakon što je kazališna umjetnica Yu Zhenting (俞振庭) pokrenula tu peticiju. Inače, iako nosi naziv pekinška opera, njezini korijeni ne potječu iz Pekinga nego s juga i istoka Kine. Naime, prvi počeci djelovanja pekinške opere vežu se uz 1790.godinu, konkretno za operu koju su četiri umjetničke trupe iz Anhui provincije došle u Peking izvoditi u čast rođendan cara Qianlonga (乾隆 Qiánlóng). Kasnije, 1828.godine, pridružila im se poznata trupa iz Hubei provincije pa je kombiniranjem ova dva stila opere postepeno formirana jedinstvena forma koju kasnije znamo kao pekinšku operu a koja je u potpunosti, smatra se, uobličena 1845.godine. Dakle, pekinška opera je kombinacija brojnih starijih formi i stilova koja se u potpunosti razvila sredinom XIX stoljeća, u periodu kada je bila iznimno popularna na carskom dvoru dinastije Qing (1644.–1912.). Od tada se smatra jednim od kulturnih blaga Kine. Glavne izvedbene trupe smještene su u Pekingu, Šangaju i Tianjinu, ali kao oblik umjetnosti popularna je i na Tajvanu te van Kine, u SADu i Japanu. Puno je uspješnih i poznatih pekinških opera, ali kao najbolje predstavnice ove najprofinjenije operne forme u Kini, izdvajaju se Zbogom moja konkubino (霸王别姬), Opijena ljepota (贵妃醉酒), Crveni fenjer (红灯记), Skup heroja (群英会), Siroče Džao (赵氏孤儿), Prazan grad (空城计).
Chongqing, grad beba gigant
Chongqing (重庆, Chóngqìng) je jedan od četiri kineska grada – uz Peking, Shanghai i Tianjin – koji imaju status pokrajine i nalaze se pod izravnom upravom središnje vlade. Sa svojih 82.401 km² ne samo da je najveći među njima, nego je i po površini najveći grad na svijetu. Za usporedbu, oko 100 je puta veći od New Yorka i više od 50 puta veći od Londona, a površinom je usporediv s veličinom Austrije i veći od cijele Hrvatske. Sama gradska jezgra broji između 6 i 7 milijuna stanovnika, dok na širem urbaniziranom području danas živi oko 38 milijuna ljudi. Dvostruko slavlje Ime Chongqing nosi još od 1189. godine, kada mu ga je dodijelio kralj dinastije Song. U prijevodu znači „dvostruko slavlje“, a današnji Chongqing to u potpunosti opravdava. Spoj drevne povijesti, snažnog industrijskog razvoja, futurističke arhitekture, rijeka, mostova i prirodnih ljepota čini ga gradom koji ostavlja dubok i nezaboravan dojam. Na ušću dviju velikih rijeka Grad se smjestio na ušću rijeka Jialing i Jangce, poznate i kao Duga rijeka (长江, Cháng Jiāng). Jangce, duga oko 6.500 km, najduža je rijeka u Aziji i treća po duljini na svijetu. Kroz povijest je bila ključna prometna i trgovačka arterija, povezujući Chongqing s gradovima poput Yichanga, Wuhana, Nanjinga i Shanghaija. Iako je danas udaljen oko 2.500 km od mora, Chongqing je i dalje jedna od najvažnijih kopnenih luka Kine te snažno industrijsko i prometno središte zapadne Kine. Jiefangbei – srce grada U samom središtu grada nalazi se trg Jiefangbei (解放碑, Jiěfàngbēi), s prepoznatljivim spomenikom visokim 27,5 metara, podignutim u čast pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Trg, površine gotovo 25.000 m², okružen je s više od 3.000 trgovina, velikim trgovačkim centrima, bankama i hotelima te se često uspoređuje s njujorškim Times Squareom. Raffles City i The Cristal Raffles City Chongqing (来福士, láifúshì) impozantan je kompleks od osam nebodera smješten na ušću rijeka Jialing i Jangce, prepoznatljiv po arhitektonskom obliku sidra i neboderima koji nalikuju jedrima. Njegov najpoznatiji element, The Cristal, horizontalna je struktura koja povezuje četiri tornja visine oko 250 metara. Građen od približno 3000 staklenih i 5000 aluminijskih ploča, The Cristal drži rekord najvišeg skybridgea te vrste na svijetu. Pogled s ove visine pruža jedinstvenu perspektivu Chongqinga, otkrivajući njegovu veličinu, slojevitu urbanističku strukturu i spoj rijeka, arhitekture i grada. Cyberpunk grad i arhitektonska čuda Chongqing se često opisuje kao pravi cyberpunk grad – labirint višerazinskih zgrada, nadvožnjaka, neona i futurističke arhitekture u kojem se grad razvija i horizontalno i vertikalno. Zbog svoje vertikalne arhitekture i urbanog izgleda Chongqing često nazivaju „istočnim New Yorkom“. S čak 298 nebodera viših od 100 metara i 26 viših od 200 metara, impresivnim kompleksima poput Raffles Cityja, ikonografskim prizorima stanice Liziba, gdje metro prolazi kroz stambenu zgradu, te tisućama mostova koji premošćuju rijeke i doline, Chongqing ostavlja dojam grada iz znanstveno-fantastičnih filmova. Njegovu jedinstvenu urbanu sliku dodatno oblikuje jedinotračna željeznica (单轨, dānguǐ) – jedna od najpoznatijih i najduljih na svijetu – čije dionice doslovno prolaze kroz zgrade, brišući granice između prometa, arhitekture i svakodnevnog života. Istočni New York i grad mostova Procjenjuje se da grad ima oko 16 000 mostova, od kojih se više od 30 nalazi u samom središtu pa je poznat i kao „grad mostova“ – od 2014. godine ima 20 mostova preko Jangcea i 28 preko Jialinga. Među povijesno važnim ističu se most Niujiaotuo (1958.) preko Jialinga i most Shibanpo (1977.) preko Jangcea. Posebno se ističe suvremeni dvostruki mostovni sustav Dongshuimen–Qiansimen, koji povezuje četvrti Jiangbei, Yuzhong i Nan’an. Most Dongshuimen (2014.) ima kablovski raspon od 445 metara i ukupnu dužinu od 954 metra te je najduži djelomično ovješeni most na svijetu. Most Qiansimen (2015.) s rasponom od 312 metara najduži je jednokraki kablovski most na svijetu. Oba mosta imaju dvokatnu konstrukciju – četiri prometne trake na gornjoj razini i dvije tračnice na donjoj. Grad planina, vrućina i magle Smješten među planinama i izgrađen u snažnoj vertikali, Chongqing je grad stepenica, uspona i slojeva, oblikovan prirodom jednako koliko i urbanim razvojem. Ima suptropsku klimu s vrlo visokom vlagom, često iznad 75 %, te spada među kineske „Tri pećnice“ zajedno s Wuhanom i Nanjingom, jer ljetne temperature rijetko padaju ispod 30 °C, a često prelaze 35–36 °C. Zbog česte magle nosi nadimak „grad magle“ (雾都, wùdū), koja je tijekom Drugog kinesko-japanskog rata imala i važnu obrambenu ulogu, čineći tadašnji glavni grad Republike Kine težim za uočavanje iz zraka. Okružen provincijama Hubei, Hunan, Guizhou, Sichuan i Shaanxi, Chongqing i danas zadržava snažan strateški, gospodarski i kulturni značaj. Grad vijugavih ulica Jedna od stvari po kojima je Chongqing poseban je vožnja gradom. Čiste, vijugave i drvećem opasane ulice, nadvožnjaci na više razina, kompleksne prometne petlje u kojima se i lokalci oslanjaju na navigaciju, dugi tuneli i mostovi – sve to čini vožnju jedinstvenim iskustvom. Vožnje s Didi-jem (lokalna taxi aplikacija) vrlo je praktična (taxi dolazi za nekoliko minuta) i pristupačna (vožnje do 60 min koštaju 2–5 eura). Jedna od stvari po kojima je Chongqing poseban je i metro – ne samo zbog brzine i pristupačnosti, već i zbog njegove dubine. Stanica Hongyancun na Liniji 9 jedna je od najdubljih metro stanica na svijetu s peronom 116 metara ispod zemlje, što je otprilike kao 40-ak katova pod zemljom, a do nje se treba spuštati više pokretnih stepenica ili liftom koji ide gotovo minutu duboko u brdoviti teren grada. Osim što je brz, i jjednostavan, vrlo je pristupačan (oko 35 centi po vožnji). Infrastruktura i brze željeznice Infrastruktura je upravo ono što gotovo svi lokalci ističu kao najveći benefit ogromnog razvoja Kine: metroi, novi autoputevi i (nadasve) brze željeznice (高铁, gāotiě). Kina danas ima najdužu mrežu brzih željeznica na svijetu, koja je prešla 50 000 km ukupne dužine i postala je okosnica povezivanja gradova diljem zemlje. U 2025. godini ukupna željeznička mreža premašila je 165 000 km, pri čemu je high-speed segment narastao na više od 50 000 km, što je značajan porast u odnosu na ranije godine i povijesni rekord za svjetsku infrastrukturu tog tipa. Putnički promet također je dosegnuo rekord — kineske željeznice omogućile su više od 4,25 milijardi
Shanghai, čarobni grad 23.stoljeća
Od ribarskog naselja do globalne metropole Shanghai (上海, Shànghǎi) je grad superlativa i snažnih kontrasta. Nekada malo ribarsko naselje, već u 12. stoljeću razvio se u važno trgovačko središte, a nakon Prvog opijumskog rata (1839.–1842.) i otvaranja prema Zapadu postao je jedno od ključnih trgovačkih čvorišta Istočne Azije. Britanci su Nankinškim ugovorom 1842. osigurali pravo trgovine, a ubrzo su uslijedile francuske, američke i japanske koncesije koje su oblikovale tzv. Međunarodno naselje. Te su enklave imale vlastite zakone i policiju, a grad je postao utočište različitih zajednica, uključujući i značajnu židovsku populaciju, ali i poprište nacionalističkih i revolucionarnih ideja. Nakon 1949. Shanghai postaje dio Narodne Republike Kine, a od 1990-ih, potaknut reformama Deng Xiaopinga, ulazi u razdoblje ubrzanog rasta i transformacije. Ekonomsko i prometno središte Kine i svijeta Danas je Shanghai multinacionalni poslovni, financijski i trgovački centar globalne važnosti. Grad ima najprometniju i najveću robnu luku na svijetu, ključnu za povezivanje Istoka i Zapada, te snažnu industrijsku bazu – od metalurgije i kemijske industrije do tekstila, prehrambene industrije i porculana. Zahvaljujući položaju u delti rijeke Yangtze, stoljećima se razvijao kao trgovačko i industrijsko središte. Prema podacima za 2024. godinu, BDP Shanghaija dosegnuo je oko 39 bilijuna juana (otprilike 38–39 bilijuna USD), čime je grad potvrdio status ekonomskog motora Kine. Grad nebodera, tornjeva i futurističke infrastrukture Shanghai je grad tornjeva i vertikale. Na njegovu se horizontu uzdiže gotovo 300 nebodera, što ga svrstava među vodeće svjetske gradove po visinskoj arhitekturi. Simbol suvremenog Shanghaija nalazi se u četvrti Pudong, gdje su smješteni Oriental Pearl Tower, Jin Mao Tower i Shanghai Tower — najviša zgrada u Kini i treća najviša zgrada na svijetu, sa 632 metra visine i 128 katova. Shanghai Tower je iza Burj Khalife u Dubaiju (828 m) i Merdeka 118 u Kuala Lumpuru (≈679 m), što ga stavlja među globalne ikone moderne arhitekture. Nasuprot futurističkom Pudongu nalazi se Bund, povijesna šetnica uz rijeku Huangpu s 24 zgrade različitih europskih arhitektonskih stilova, nekadašnjim bankama i trgovačkim kućama, koje danas čine jednu od najprepoznatljivijih panorama grada. Grad organizacije, kretanja i svakodnevne vreve Unatoč golemoj veličini i više od 26 milijuna stanovnika, Shanghai funkcionira iznimno organizirano. Metro sustav čini danas 21 linija s više od 520 stanica i mrežom duljom od 900 km, što ga čini jednim od najopsežnijih urbanih sustava na svijetu i ključnim načinom kretanja kroz veliki grad. Metro je brz, učinkovit i povoljan, a svakodnevna gradska vreva odvija se bez kaosa – ljudi se kreću sinkronizirano, gotovo instinktivno poštujući nepisana pravila prostora. Shanghai također ima jedan od najduljih shopping distrikata na svijetu, Nanjing Road, dugu oko 5,5 kilometara, koju svakodnevno posjeti više od milijun ljudi. Tradicija unutar futurizma Iza sjaja neona, stakla i čelika, Shanghai čuva i svoje povijesno srce. Yuyuan vrtovi i stara gradska jezgra nude miran kontrapunkt gradskoj dinamici: paviljoni, kameni mostići, vrtovi i tradicionalni krovovi podsjećaju na prošlost grada i klasičnu kinesku estetiku. Uz vrtove se nalazi živopisna tržnica koja nudi autentičan uvid u tradicionalni gradski život. Osim toga, Francuska koncesija i druge povijesne četvrti, s kolonijalnom arhitekturom, drvoredima i elegantnim vilama, zadržale su duh ranog 20. stoljeća, dok uličice starog Shanghaija, poput Old City dijela, čuvaju autentične kineske kuće i lokalnu atmosferu. Ovi dijelovi grada pružaju kontrast modernim neboderima Pudonga i Bundu, čineći Shanghai metropolom u kojoj prošlost i budućnost koegzistiraju u jedinstvenoj, živopisnoj cjelini. Grad kulture i muzeja Shanghai je i grad kulture, umjetnosti i intelektualne povijesti. Smatra se začetnikom kineske kinematografije i kazališta, a nekoć je bio i intelektualno bojište socijalističkih i buržoaskih pisaca. Danas je grad muzeja – od svjetski poznatog Shanghai Museum s izuzetnim zbirkama kineske umjetnosti i povijesti, do suvremenih institucija poput Power Station of Art, prvog javnog muzeja suvremene umjetnosti u Kini, i Yuz Museum Shanghai, čija kolekcija suvremene umjetnosti privlači posjetitelje iz cijelog svijeta. Tu su i Shanghai Natural History Museum, jedan od najvećih prirodoslovnih muzeja u Kini, te privatni Long Museum s impresivnim umjetničkim zbirkama. Posebno impresivan je i China Maritime Museum – najveći nacionalni pomorski muzej u zemlji, smješten uz jezero Dishui, kao i Shanghai History Museum koji čuva priče o dugoj prošlosti grada. Uz to, grad je snažno turističko središte koje godišnje privlači milijune domaćih i stranih posjetitelja. Istočni Pariz – grad koji ima sve Često nazivan Istočnim Parizom, Shanghai spaja zapadni utjecaj i kinesku kulturu u jedinstvenu urbanu cjelinu. U njemu se susreću luksuzni trgovački centri, restorani i noćni život, ali i brojni parkovi, zeleni pojasevi, drvoredi i cvjetne aleje – čak i uz gradske prometne prstenove. Od ribarskog mjesta do najvećeg grada Kine po broju stanovnika, s površinom od 6.341 km², Shanghai predstavlja grad sadašnjosti i budućnosti, metropolu koja očarava svojom energijom, razmjerima i sposobnošću da istodobno bude moderna i duboko ukorijenjena u vlastiti identitet. Nije ga lako opisati u jednoj rečenici, ali ako bismo morali, mogli bismo reći da je Shanghai čarobni grad gdje se budućnost susreće s tradicijom.
Beijing, politički, kulturni i obrazovni centar Kine
Peking (北京 Běijīng), smješten na sjeveroistoku Kine, zauzima površinu od oko 16.800 km² i s oko 23 milijuna stanovnika drugi je kineski grad po veličini. Jedan je od četiri kineska grada pod direktnom kontrolom vlade (uz Shanghai, Chongqing i Tianjin) i podijeljen je na 17 četvrti. Prije 30ak godina Peking je bio više ruralno područje nego moderna metropola, s oko šest milijuna stanovnika, dok danas predstavlja političko, obrazovno i kulturno središte okruženo modernim neboderima, prometnim prstenovima (ima ih 6) i infrastrukturom koja povezuje cijelu regiju. Povijest Pekinga Povijest Pekinga duga je više tisuća godina. Na području grada postojali su manji gradovi još od 723. pr. Kr. U blizini su otkriveni nalazi “Pekinškog čovjeka”, pračovjeka starog između 500.000 i 750.000 godina, te nalazišta iz kamenog doba stara 27.000–10.000 godina. Grad je postao prijestolnica Mongola 1215. godine, a od 1421. do 1911. bio je glavni grad dinastije Ming. Tijekom dinastije Qing, Peking je zadržao svoj status prijestolnice, a nakon osnutka Narodne Republike Kine 1949. godine ponovno postaje glavni grad. Geografija i klima Peking se nalazi na visoravni između planina Xishan i Yanshan, u blizini nekoliko manjih rijeka. Klima je umjerena kontinentalna, s vrućim i vlažnim ljetima te hladnim zimama. Svako godišnje doba nudi svoje posebnosti: proljeće donosi cvjetanje trešanja i jasne vedre dane, ljeto obiluje zelenilom parkova i rekreacijskih zona, jesen je idealna za šetnje po parkovima i starim četvrtima, dok zima ponekad donosi snijeg i miran zimski ugođaj. Projekt Jing-Jin-Ji i urbanizacija Projekt Jing‑Jin‑Ji, pokrenut 2015. godine, predstavlja stratešku kinesku inicijativu koja povezuje Peking, Tianjin i pokrajinu Hebei u jedinstvenu metropolsku regiju s planiranih oko 130 milijuna stanovnika. Cilj projekta je ravnomjernija raspodjela poslova i resursa, rasterećenje Pekinga, očuvanje okoliša te povećanje kvalitete života kroz modernu i održivu infrastrukturu. U okviru projekta gradi se mreža brzih željeznica, novih prometnica i poboljšan javni prijevoz, čime se omogućuje da gradovi regije budu povezani u sat vremena vožnje, dok se razvija i Xiong’an New Area kao novi urbani centar koji preuzima industrijske i tehnološke funkcije Pekinga. Ekonomija regije snažno raste zahvaljujući premještanju industrije u Hebei i Tianjin, razvoju tehnoloških klastera i ulaganjima u inovacije, dok projekt uključuje i mjere za smanjenje zagađenja i unapređenje ekoloških standarda. Do sada je već izgrađen značajan dio prometne infrastrukture, a planovi do 2030. i dalje predviđaju širenje brzih željeznica, prometnica i javnog prijevoza kako bi se stvorila funkcionalna, povezana i održiva mega-regija. Gradski promet Beijing ima vrlo razvijen metro sustav: Beijing Subway trenutno broji oko 27 linija koje povezuju gotovo svaki kutak grada i njegove prigradske dijelove, s ukupno više od 490 stanica. Ovaj sustav čini jedan od najvećih i najopsežnijih metro sustava na svijetu, omogućujući učinkovito i brzo putovanje kroz metropolu. Obrazovanje i jezik Peking je i važno obrazovno središte Kine, dom nekih od najprestižnijih sveučilišta, poput Peking University i Tsinghua University, koje privlače studente iz cijelog svijeta. Za one koji uče mandarinski, grad ima posebnu draž jer se standardni kineski jezik temelji na pekinškom izgovoru. Pekinški mentalitet i suvremeni život Grad se odlikuje specifičnim pekinškim mentalitetom – otvorenošću, toplinom, jednostavnošću i očuvanjem kulturne baštine. Peking je istovremeno moderno i povijesno mjesto, idealno za turističko-edukativna putovanja, upoznavanje kineske kulture i svakodnevnog života milijuna stanovnika. Znamenitosti grada Peking je dom brojnih kulturnih i povijesnih spomenika i moderna metropola koja spaja povijest i suvremenost. Među najpoznatijima su Tiananmen, jedan od najvećih i najpoznatijih trgova na svijetu; Nebeski hram, mjesto obožavanja i ceremonija kineskih careva; Lama Temple, važan budistički hram; popularne četvrti Houhai i Qianhai s jezerima, restoranima i barovima te posebno istaknuti Zabranjeni grad i Ljetna palača. Zabranjeni grad, građen između 1604. i 1620. godine, bio je rezidencija 24 cara dinastija Ming i Qing, uključujući prvog cara Yonglea koji je preselio prijestolnicu iz Nanjinga i posljednjeg cara Puyija. Kompleks veličine 720.000 m² s 800 zgrada i 9.999 prostorija, uključuje Dvoranu Najvišeg sklada, Dvoranu nebeske čistote, Carski put, palače konkubina i carica te vrtove i mostove Zlatne rijeke, simbolizirajući konfucijanske vrline i carevu moć. Eunusi su skrbili za unutarnji dvor i ceremonije, a brončani bunari i višeslojni zidovi štitili su kompleks. Zabranjeni grad postao je muzej 1925., otvoren za javnost od 1949., a UNESCO ga je 1987. uvrstio na popis svjetske kulturne baštine. Ljetna palača, izgrađena 1749. godine za cara Qianlonga, obuhvaća Dugovječno brdo, umjetno jezero Kunming, Dugi hodnik i Kameni brod, a danas pruža miran spoj prirode i arhitekture. Grad je također poznat po modernoj arhitekturi XX i XXI stoljeća, uključujući Olimpijske igre 2008., stadion Ptičje gnijezdo, te naprednu prometnu infrastrukturu s brzim vlakovima i podzemnom željeznicom, koja povezuje milijune stanovnika i turista. Posjetitelji Pekinga tako mogu doživjeti i carsku povijest i suvremeni urbani život u jednom od najdinamičnijih gradova svijeta — političkom, kulturnom i obrazovnom centru Kine.
Kineska nova godina, najvažniji kineski blagdan
Proljetni festival, poznat i kao Kineska nova godina (春节, Chūnjié), jedna je od najstarijih tradicija na svijetu, duga gotovo 5000 godina. Svake godine datum početka varira, ali uvijek pada između 21. siječnja i 20. veljače prema lunarnom kalendaru – 21 do 51 dan nakon gregorijanskog datuma. Sama proslava traje ukupno 16 dana, a tri dana su posebno važna: doček Nove godine, prvi dan Nove godine i Festival lampiona, kada se lampioni okićeni željama puštaju u zrak. Kineska Nova godina prije svega je obiteljski blagdan. Milijuni ljudi putuju u svoja rodna mjesta kako bi se okupili sa svojim bližnjima, što čini najveću godišnju migraciju na svijetu – čak tri milijarde putovanja. Budući da se praznik slavi i u drugim azijskim zemljama poput Vijetnama, Južne i Sjeverne Koreje, Singapura i Malezije, i tamošnji stanovnici imaju slobodne dane, uglavnom tri dana, počevši s danom dočeka. Pripreme za doček počinju i tri tjedna ranije, kako bi dva tjedna trajanja blagdana mogla biti obilježena na tradicionalan način. Jedan od najvažnijih običaja je darivanje crvenih omotnica (红包 hóngbāo) s novcem, simbolom sreće i prosperiteta. Novac se poklanja djeci i mladima, nevjenčanim ili nezaposlenim osobama, ali i poslovnim partnerima i suradnicima. Prijateljima se daruju pažljivo odabrani pokloni – lijepo upakiran čaj, voće (posebice mandarine ili jabuke, koje simboliziraju sigurnost i sreću), alkohol, cigarete ili praktični predmeti za dom, poput seta za čaj ili električnih aparata. Starije generacije razveselit će pokloni za zdravlje, masažu ili umjetnički predmeti poput slika, porculana i čajnika. Najmlađi najviše vole crvene omotnice, slatkiše, igračke ili odjeću – sve što im može izmamiti osmijeh. Postoje i pokloni kojih se treba kloniti. Satovi simboliziraju prolaznost i lošu sreću, broj četiri (四 sì) podsjeća na smrt (死 sǐ), ogledala i ubrano cvijeće povezani su s grobljima, a oštri predmeti poput škara ili noževa simboliziraju prekid prijateljstva. Ne preporučuju se ni crno-bijeli predmeti, novčanici, kišobrani, cipele, kravate ili preintimni pokloni. Za razliku od zapadne prakse darivanja ispod drvca, Kinezi koriste pravo stablo mandarine, zajedno s krizantemama i cvijetom sreće, koje se postavljaju po kući i pred ulazna vrata. Nakon proslave, mandarine se čuvaju tijekom zime prema tradicionalnim receptima, kako bi pružile zaštitu od bolesti. Domove dodatno ukrašavaju lampioni, novogodišnji crteži i papirnati ukrasi, među kojima je najpoznatiji znak 福 (fù) – simbol sreće i blagoslova. Često se stavlja naopako jer se izgovor „福倒了” (fù dǎo le – „vaša sreća je pala“) slično zvuči kao „福到了” (fù dào le – „sreća je stigla”). Blagdanski stol obiluje simboličnim jelima, među kojima su nezaobilazni jiaozi (饺子, jiǎozi), tradicionalni kineski ravioli. Stariji članovi obitelji daruju novac u crvenim omotnicama, a u modernom dobu običaj se prenio i u digitalni oblik – putem aplikacije WeChat mlade generacije razmjenjuju novac kao blagdanski dar. Crvena boja dominira cijelim razdobljem proslave jer simbolizira sreću, bogatstvo i prosperitet. Ulice, trgovi, poslovni prostori i domovi ukrašeni su crvenim lampionima, a ulazi u kuće posebno su obilježeni natpisima koji štite od nesreće i donose sreću. Proslava Kineske Nove godine temelji se na legendi o čudovištu Nianu, biću nalik lavu i zmaju, koje je napadalo ljude, posebno djecu. Ljudi su otkrili da se boji buke i crvene boje, pa su ga tjerali vatrometima i crvenim ukrasima. Ime Nian ujedno znači i „godina” (年, nián). Od tada pa do danas, Kinezi njeguju tradiciju, izbjegavaju čišćenje kuće i pranje kose prvog dana kako ne bi „počistili“ sreću, okupljaju se s obitelji, obilno blaguje i provode običaje koji prizivaju sreću i prosperitet. Svaka kineska nova godina nosi ime jedne životinje iz kineskog horoskopa i povezanih osobina. Legenda kaže da je Buddha pozvao sve životinje na proslavu Nove godine, no odazvalo se samo dvanaest. Po njihovom dolasku odredio je redoslijed godina: Štakor, Bik, Tigar, Zec, Zmaj, Zmija, Konj, Koza, Majmun, Pijetao, Pas i Svinja – ciklus koji se neprekidno ponavlja. Uz životinjski znak, svaka godina povezuje se i s jednim od pet elemenata – metalom, drvom, vodom, vatrom ili zemljom – te tzv. pratiteljem, ovisno o satu rođenja. Kineska astrologija temelji se na 12 znakova koji predstavljaju različite tipove ličnosti. Ciklus traje 60 godina i tradicionalno počinje s Štakorom, a završava sa Svinjom. Sustav kombinira 12 zemaljskih grana – horoskopske znakove – i 10 nebeskih stabala kroz pet elemenata, prikazanih u yin i yang formi. Kineski astrolozi povezuju pet osnovnih planeta s elementima: Venera je metal, Jupiter drvo, Merkur voda, Mars vatra, a Saturn zemlja. Element godine određuje se prema završnoj znamenki broja: 0 – Yang metal, 1 – Yin metal; 2 i 3 – Yang i Yin voda; 4 i 5 – Yang i Yin drvo; 6 i 7 – Yang i Yin vatra; 8 i 9 – Yang i Yin zemlja. Prema tome, 2023. bila je godina Yin vode. Znakovi se dodatno dijele na znakove romantike i znakove snage. Znakovi romantike su Zec, Konj, Koza, Pijetao, Pas i Svinja, dok znakovi snage obuhvaćaju Štakora, Bivola, Tigra, Zmaja, Zmiju i Majmuna. Svaka osoba, prema kineskoj tradiciji, dobiva poseban dar ili talent rođenjem u određenoj godini. Tako je štakor 鼠 (shǔ) (1924., 1936., 1948., 1960., 1972., 1984., 1996., 2008.) poznat po pronicljivosti i intuiciji;Bivol 牛 (niú) (1925., 1937., 1949., 1961., 1973., 1985., 1997., 2009.) po ljubaznosti i podršci okoline;Tigar 虎 (hǔ) (1926., 1938., 1950., 1962., 1974., 1986., 1998., 2010.) po odličnom planiranju i organizaciji;Zec 兔子 (tùzi) (1927., 1939., 1951., 1963., 1975., 1987., 1999., 2011.) po razvitku i pobjedničkom duhu;Zmaj 龙 (lóng) (1928., 1940., 1952., 1964., 1976., 1988., 2000., 2012.) po odgovornosti i autoritetu;Zmija 蛇 (shé) (1929., 1941., 1953., 1965., 1977., 1989., 2001., 2013.) po efikasnosti i šarmu;Konj 马 (mǎ) (1918., 1930., 1942., 1954., 1966., 1978., 1990., 2002., 2014.) je neumoran i odlučan;Koza 羊 (yáng) (1919., 1931., 1943., 1955., 1967., 1979., 1991., 2003., 2015.) po komunikativnosti i elokvenciji;Majmun 猴子 (hóuzi) (1920., 1932., 1944., 1956., 1968., 1980., 1992., 2004., 2016.) po perfekcionizmu i spremnosti za usavršavanje;Pijetao 鸡 (jī) (1921., 1933., 1945., 1957., 1969., 1981., 1993., 2005., 2017.) po kreativnosti i izraženom temperamentu;Pas 狗 (gǒu) (1922., 1934., 1946., 1958., 1970., 1982., 1994., 2006., 2018.) po diplomaciji i prilagodljivosti aSvinja 猪 (zhū) (1923., 1935., 1947., 1959.,
Jiaozi, simbol jedinstva
Postoji mnogo vrsta kineskih raviola, često nazivanih i kineskim knedlama, valjušcima ili okruglicama, ovisno o dijalektu ili romanizaciji. Ipak, dvije glavne kategorije izdvajaju se po obliku: ravioli u obliku polumjeseca i okrugli ravioli. Unutar ovih grupa postoji bezbroj varijacija koje ovise o vrsti tijesta, nadjeva i načinu pripreme. U ovom tekstu fokusiramo se na 饺子 (jiǎozi) – najčešću vrstu kineskih raviola, tradicionalnu hranu s poviješću dugom gotovo 2000 godina. Kao simbol bogatstva i napretka, jiaozi su nezaobilazni na jelovnicima tijekom proslave kineske Nove godine. Prema legendi, postojalo je čudovište Nian (年 nián) koje je svake godine ugrožavalo ljude. Ljudi su otkrili da ga plaše buka, crvena boja i zvuk pripreme raviola. Tako su jiaozi postali simbol zaštite i sreće, a svako domaćinstvo ih je pripremalo u velikim količinama – stotinama, ponekad tisućama komada – kako za praznike, tako i u svakodnevnom životu. Tijesto za jiaozi je jednostavno – brašno i voda, ali omjer je ključan. Najbolji odnos je 2:1 po težini – primjerice, na 500 g brašna ide 250 g vode. Važno je da tijesto bude mekano, ali ne previše, kako bi se omot mogao tanko razvaljati i lako oblikovati, a ravioli se ne bi lijepili. Nadjevi su jednako važni. Idealni ravioli sadrže ravnotežu ugljikohidrata, proteina i povrća, začinjeni solju, šećerom, bijelim paprom, sezamovim uljem, mljevenom paprikom ili sojinim umakom. Nadjev mora biti vlažan, ali ne i mokar, kako bi ostao unutar tijesta. Ravioli se zatvaraju različitim tehnikama, a postoji ogroman broj oblika i savijanja – svaki ima svoj šarm i posebnu estetiku. Priprema raviola može biti različita: Kuhani ravioli (水饺 shuǐjiǎo) – najpopularniji u kineskim kućanstvima. Mekani, ne masni, s blago žvakaćom teksturom. Spremaju se u kipućoj vodi, često s tehnikom dodavanja hladne vode u nekoliko navrata kako bi se postigla idealna tekstura. Prženi ravioli (锅贴 guōtiē) – poznati po zlatnoj, hrskavoj podlozi. Spremaju se postupkom „prži-pari-prži“, gdje se prvo prže na ulju, zatim dodaje voda za parenje, pa se postupak završava kratkim prženjem. Ravioli na pari (蒸饺 zhēngjiǎo) – najjednostavniji način pripreme. Raviole se stavljaju u bambusove košare iznad kipuće vode i kuhaju na pari. Poslužuju se s umacima ili bez njih, posebno popularni u južnoj Kini. Jiaozi nisu samo hrana – oni su simbol obiteljske povezanosti i zajedništva. Tradicionalno se pripremaju kada se ispraća član obitelji ili prijatelj, i to u cijelom procesu – od izrade tijesta do oblikovanja i kuhanja. Svaki komad nosi duh tradicije i ljubavi prema obitelji. Po mišljenju mnogih povjesničara, Marco Polo je u XIV. stoljeću prvi put donio jiaozi u Europu. Danas, bilo na Istoku ili Zapadu, preporučujemo da ih svakako probate – jer svaki raviol, simbol jedinstva, nosi priču dugu tisućama godina.
Crvena boja, jedna od najljepših i najvažnijih boja Kine
Crvena boja, najznačajnija boja Kine, od davnina se smatra simbolom blagostanja, sreće i zdravlja. U staroj Kini bila je boja života i radosti, a to značenje očuvala je sve do danas. Povezuje se sa sretnim događajima i uspjehom, te je postala boja blagdana, prosperiteta i slavlja. Kao i u mnogim drugim kulturama, i u Kini crvena simbolizira jedan od najjačih ljudskih osjećaja – ljubav. Osim toga, povezuje se s emocijama koje se očituju na licu, s vulkanskim erupcijama – snažnim prirodnim pojavama – te s burnim društvenim događajima, poput revolucija i ratova. U kineskoj tradiciji crvena boja također je povezana s elementom vatre. Vatra, po feng šuiju, vlada jugom prostora u kojem živimo. Baš kao što vatra može pružiti toplinu obiteljskog doma, ugodnu romantiku i ljepotu, može biti i izvor požara, razaranja i boli. Stoga je u tradicionalnoj kineskoj praksi poželjno održavati ravnotežu – primjerice, na južnim dijelovima doma pale se svijeće ili koriste ukrasi crvene boje. Crvena je, nadalje, bila boja koja je čuvala duše umrlih i vodila ih na drugi svijet. U mlađem kamenom dobu nosila je epitet najprisutnije boje u Kini, što potvrđuju ritualni predmeti pronađeni pored i na kostima pokojnika. Već tada, crvena je simbolizirala životnu energiju i svjetlost sunca, a kontinuitet njenog značenja kroz povijest jasno pokazuje koliko je važna za kinesku kulturu i civilizaciju. Danas je crvena nacionalna boja – boja zastave, lampiona, čvorova za sreću, reklama, vrata i krovova. Koristi se u omotnicama za darivanje novca prilikom kineske Nove godine, vjenčanja i prvih rođendana, čime se, simbolično, tjeraju zli duhovi i prenose dobre želje. Crvena boja prepoznatljiva je u odjeći, od blagdanskih haljina do svadbenih odijela, gdje izražava slavlje, poštovanje i sreću. Crvena se boja često pojavljuje i u jeziku: Među prekrasnim idiomima ističe se 柳绿花红 (liǔlǜhuāhóng) – „vrba zelena, cvijeće crveno“, koji opisuje predivan proljetni ambijent, puni svih boja proljeća. Suprotno crvenoj, bijela simbolizira smrt, starost i kraj života. Iz toga proizlazi i izraz 红白大事 (hóng bái dàshì – crveno, bijelo, veliki događaj), koji metaforički označava sve sretne i tužne trenutke života – vjenčanja i sahrane. Značaj crvene boje potvrđuje i prvi etimološki rječnik Kine iz II. stoljeća: od 60 riječi koje označavaju boje, 24 su se odnosile upravo na crvenu. U drevnom jeziku postojalo je čak 75 znakova povezanih s crvenom bojom. Među najčešćima su: Znak 红 (hóng), danas sinonim za upečatljivu crvenu, prvi se put pojavio oko 450. godine pr. Kr. u Konfucijevim zapisima, označavajući svilu i proizvode od svile blijedo crvene boje. S vremenom se značenje proširilo na svaki crveni predmet, a od VIII. stoljeća znak dominira lingvističkom scenom. Bogata povijest i simbolika crvene boje čine je nezaobilaznim i snažnim simbolom kineske kulture – od slavljenja i sreće do poštovanja i ljepote, čineći je jednom od najljepših i najvažnijih boja Kine.
Baijiu, najkonzumiranije žestoko piće na svijetu
Ako je vjerovati zapisima pjesnika dinastije Tang (618.–907.), piće koje su slavili u svojim stihovima moglo je biti upravo baijiu (白酒 báijiǔ). Na temelju toga pretpostavlja se da su prvi oblici tzv. proto-baijiua nastali upravo u tom razdoblju. Pravu popularizaciju ovo piće doživljava tijekom dinastije Song (960.–1279.), kada se u većim gradovima otvaraju prve gostionice i barovi (酒馆 jiǔguǎn). Za vrijeme dinastije Yuan (1271.–1368.) usavršeno je destiliranje alkohola višeg postotka – smatra se da je rani baijiu imao oko 15 % alkohola. Tehnologija destilacije nastavila se razvijati kroz stoljeća, a u razdoblju dinastije Ming (1368.–1644.) baijiu poprima oblik koji nalikuje današnjem. Ipak, njegovo usavršavanje traje sve do današnjeg dana. Baijiu se proizvodi fermentacijom kuhanog sirka (ponekad i drugih žitarica) uz dodatak qu-a, ključne komponente u procesu proizvodnje. Qu se dobiva mljevenjem pšenice i ječma, a ponekad i graška. U kontroliranim uvjetima vlage i temperature u njemu se razvijaju mikroorganizmi – kvasci i plijesni – koji, u kontaktu sa sirkovom kašom, proizvode enzime odgovorne za razgradnju makromolekula zrna. Upravo ti procesi daju baijiuu njegov složen i prepoznatljiv profil okusa, dok kvasci istodobno proizvode etanol. U kineskoj kulturi baijiu se tradicionalno poslužuje u malim šalicama, čiji se oblik i veličina razlikuju od regije do regije. Zajedničko im je to da se piće poslužuje toplo ili na sobnoj temperaturi te da se uvijek konzumira uz hranu – ne pije se samo. Baijiu je u pravilu prilagođen lokalnoj kuhinji regije u kojoj se proizvodi, pa njegova aroma i okus odražavaju geografske, klimatske i kulinarske posebnosti tog područja. Zato danas u Kini, zemlji iznimne kulinarske raznolikosti, postoji širok raspon vrlo različitih vrsta ovog jakog alkoholnog pića, koje se na Zapadu najčešće jednostavno naziva kineskim likerom. Čak 99 % baijiua može se svrstati u jednu od četiri glavne aromatske skupine: aroma riže, lagana aroma, teška aroma i aroma umaka. Upravo prema njima razlikuju se i četiri osnovne vrste baijiua. Baijiu arome riže (米香 mǐxiāng) proizvodi se na jugu Kine, osobito u pokrajini Guangxi, gdje prevladavaju blaga i suptilna jela. Ova vrsta baijiua ima najnježniji aromatski profil i, kako i samo ime sugerira, proizvodi se od riže. Jedan od reprezentativnih primjera je Vinn baijiu, koji proizvodi vijetnamska obitelj podrijetlom s juga Kine, danas smještena u saveznoj državi Oregon u SAD-u. Na sjeveru zemlje, gdje hladnija klima i pekinška kuhinja zahtijevaju snažnija pića, konzumira se baijiu s višim udjelom alkohola – ponekad i do 58 %. Unatoč tome, aroma mu je iznenađujuće glatka i suptilna, zbog čega se ubraja u lagane arome (清香 qīngxiāng). Najpoznatiji predstavnik ove skupine je Kinmen Kaoliang, koji se proizvodi na Tajvanu. Jugozapad Kine, s jakim i začinjenim sečuanskim jelima, karakterizira baijiu teške arome (浓香 nóngxiāng). Ovaj baijiu ima slatke i voćne note koje uravnotežuju ljuta ulja i začine karakteristične za regiju. Ovdje se proizvodi i poznati baijiu rijeke Ming, nastao u suradnji s destilerijom koja neprekidno djeluje još od 1573. godine. U susjednoj pokrajini Guizhou razvijena je četvrta aromatska skupina – aroma umaka (酱香 jiàngxiāng). Ovdje prevladava ljutkasto-kisela kuhinja, a baijiu ove vrste nosi note sezama, sojinog umaka i gljiva. Najpoznatiji predstavnik, ne samo ove skupine nego i baijiua općenito, jest Moutai. Boca Moutaija iz 1998. godine procijenjena je na aukciji 2017. između 25.000 i 37.600 američkih dolara. Posebnost ovog pića leži u lokalnoj vodi koja mu daje jedinstvena svojstva, zbog čega je okoliš destilerije zakonski zaštićen – u krugu od nekoliko kilometara zabranjena je izgradnja industrijskih postrojenja. Proizvodni proces je dug, složen i strogo čuvana tajna, što ne sprječava pojavu brojnih kopija. Zanimljiv je i podatak da se od Moutaija, koji ima 53 % alkohola, proizvodi čak i sladoled. Iako gotovo svaka kineska pokrajina ima barem jedan lokalni baijiu, Guizhou i Sichuan prednjače po broju, kvaliteti i prestižu destilerija. Osim po aromama, baijiu se razlikuje i po stilovima proizvodnje te dodatnim sastojcima – od ruže i drugog cvijeća, preko glogovih bobica i bambusova lišća, do zelenog, crnog ili oolong čaja. Postoji i baijiu s čak dvadeset ljekovitih biljaka, prvi put proizveden 1790. godine za carsku obitelj, poznat kao Kraljevski lotus (御莲白酒 Yùlián báijiǔ). Ispijanje baijiua ima i ceremonijalnu dimenziju: domaćin se pozdravlja, mala količina pića simbolično se prolije na tlo kao znak poštovanja prirodi, zatim se otpije gutljaj i razmjenjuju dojmovi. U suvremenoj praksi zadržao se običaj da domaćin inicira zdravicu riječima 为……干杯 (wèi… gānbēi – „nazdravimo za…“), nakon čega gosti ispijaju piće naiskap, često okrećući šalicu kako bi pokazali da je prazna. Baijiu, iako okusom vrlo različit od zapadnih žestokih pića, cijenom može biti usporediv s votkom, viskijem ili džinom slične jačine. Ipak, rijetki i stariji primjerci dosežu iznimno visoke cijene te se često kupuju kao pokloni u posebnim prilikama. S druge strane, postoje i vrlo jeftine verzije, čija je cijena usporediva s cijenom piva. Bez obzira na cijenu, baijiu se u Kini konzumira u golemim količinama. Samo 2018. godine prodano je gotovo 11 milijardi litara, više nego votke, viskija, tekile, ruma i džina zajedno. Među deset najprodavanijih alkoholnih pića na svijetu, čak četiri prva mjesta zauzimaju različiti proizvođači baijiua. U poslovnoj kulturi Kine, osobito na večerama koje prate poslovne pregovore, baijiu – osobito onaj visokog udjela alkohola – često služi kao sredstvo zbližavanja. Upravo zbog toga stekao je i negativnu reputaciju, iako se takva praksa ne primjenjuje jednako u svim dijelovima zemlje. Epitet „tekuća britva“ dobio je 1972. godine, kada je američki novinar opisivao susret Richarda Nixona s kineskim domaćinima. Ujedno, baijiu je i simbol gostoprimstva te se često naziva diplomatskim pićem Kine, osobito kada je riječ o Moutaiju. Smatra se da kineska alkoholna pića imaju jednu od najduljih povijesti na svijetu. Glinene posude stare oko 9.000 godina, za koje se vjeruje da su služile za proizvodnju fermentiranih pića, predstavljaju najranije dokaze o alkoholu u drevnoj Kini. Iako baijiu ima stoljetnu tradiciju, na Zapadu tek posljednjih godina stječe popularnost, ponajviše kroz koktele i sve snažnije marketinške kampanje. Zahvaljujući kanadskom blogeru Jimu Boyceu, koji je nastojao približiti baijiu strancima, uveden je i Svjetski dan baijiua, koji se obilježava 9. kolovoza u više od 30 gradova diljem svijeta. Ipak, važno je