Nakon što smo u prethodnom postu govorili o kineskim drevnim izumima, u ovom ćemo se osvrnuti na biser među biserima – porculan (瓷 cí), izum koji je ostavio dubok i trajan trag u gotovo svim dijelovima svijeta. Kao trajna inspiracija pjesnicima, koji su ga opisivali kao „zelene boje tisuća planinskih vrhova“, porculan je od samih početaka bio predmet divljenja. Zračeći elegancijom i profinjenošću, nije ostavljao ravnodušnima ni suvremenike ni naraštaje koji su dolazili stoljećima poslije.
Godine 1298. Marko Polo u svojim memoarima prvi put bilježi naziv porculan. Vjeruje se da ime potječe od talijanske riječi porcella, vrste morske školjke čija je sjajna i glatka površina podsjećala na bijele, poluprozirne stijenke porculanskog posuđa. U Europi se kasnije uvriježio i naziv china, koji je nastao kada su prvi porculanski predmeti, između XI. i XII. stoljeća, stigli na europske dvorove. Egzotičnost, prozirnost i sjaj tih predmeta izazivali su divljenje, ali i čežnju. Iako su prošla stoljeća, taj se osjećaj nije promijenio – porculan se i danas cijeni jednako kao nekoć. Dokaz tomu su i vrtoglave cijene koje dosežu najrjeđi primjerci: jedan drevni porculanski predmet prodan je na aukciji u Londonu za čak 30 milijuna eura, čime se još jednom potvrđuje njegova trajna povezanost s luksuzom i prestižem.
Važno je naglasiti da proizvodnja keramike nije bila kineski izum – gotovo sve drevne civilizacije koristile su keramiku za izradu uporabnih i dekorativnih predmeta. Međutim, jedino je u Kini keramička proizvodnja dovela do stvaranja porculana. Iako je porculan tehnički vrsta keramike, razlikuje se od nje po sastavu i procesu izrade. Osnovni materijali su kaolin – bijela glina koja zahvaljujući visokom udjelu kaolinita zadržava boju na visokim temperaturama – i petuntse, posebna vrsta kamena koja se prirodno nalazi isključivo u Kini. Upravo ta kombinacija omogućuje pečenje na temperaturama višim od 1300 °C, što rezultira karakterističnom prozirnošću i iznimnom tvrdoćom, ponekad većom i od tvrdoće žada. Dok je porculan bijel, čvrst i neporozan, klasična keramika ostaje lomljivija, neprozirna i, ako nije glazirana, porozna.
Putem Puta svile porculan je najprije stigao u arapski svijet, a potom i u Europu. U zapisu jednog arapskog trgovca iz 851. godine nalazi se fascinantan opis: Kinezi, navodi, imaju glinu od koje izrađuju posude fine poput stakla, tako prozirne da se kroz njih vidi tekućina koju sadrže. Stoljećima su se europski obrtnici trudili otkriti tajnu takve izrade, no bezuspješno. Tek 1709. godine njemački alkemičar Johann Friedrich Böttger pronalazi način proizvodnje porculana, nakon čega je u istočnoj Njemačkoj otvorena prva europska tvornica. Od tada se proizvodnja postupno širila ostatkom kontinenta.
Nije točno poznato kada i kako su Kinezi otkrili porculan; smatra se da je njegov nastanak bio postupan proces. Već tijekom dinastije Shang (XVI.–XI. st. pr. Kr.) pojavljuje se tzv. „proto-porculan“, bijela keramika izrađivana od kaolina i pečena na oko 1200 °C, koja je u mnogočemu najavila buduće karakteristike porculana. U razdoblju dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.) razvija se i celadon – porculan sa zelenkastom glazurom – dok se u razdoblju Tri kraljevstva (220.–581.) utvrđuju optimalna temperatura i trajanje pečenja.
Postoje i teorije prema kojima se pravi porculan pojavljuje tek u vrijeme dinastije Tang (618.–907.), razdoblja koje se često naziva zlatnim dobom kineske civilizacije. No prava prekretnica nastupa u doba dinastije Yuan (1271.–1368.), kada se definira novi omjer sastojaka i dodatno povećava temperatura pečenja. Time se omogućuje proizvodnja plavo-bijelog porculana, oslikanog ispod glazure, koji postupno zamjenjuje ranije tehnike urezivanja i ucrtavanja motiva. Od tog trenutka izrada porculana sve se više isprepliće s tradicionalnim kineskim slikarstvom. Uvode se i nove boje, uključujući crvenu ispod glazure, premda plavo-bijeli primjerci ostaju najpopularniji, osobito tijekom dinastija Ming (1368.–1644.) i Qing (1644.–1911.), kada dosežu svoj vrhunac.
Jedna od posljednjih velikih faza u razvoju porculana bila je višebojna dekoracija, koja je zahtijevala dva pečenja. Nakon prvog, kao kod plavo-bijelog porculana, na posudu su se nanosile žute, zelene, ljubičaste ili crvene boje, a zatim se predmet ponovno pekao na nižim temperaturama. U XV. stoljeću razvijena je tehnika doucai (斗彩), odnosno „kontrastne boje“, u kojoj su se konture prvo ocrtavale plavom bojom ispod glazure, a zatim se dizajn dopunjavao bojama iznad nje. Zbog složenosti postupka takvi su predmeti bili mali, rijetki i iznimno cijenjeni.
Za vrijeme dinastije Qing kvaliteta izrade dodatno se unapređuje, a majstori uspijevaju razviti više od stotinu različitih boja glazure. Otkrivena je i plava emajlna boja pogodna za nanošenje iznad glazure, kao i neprozirni emajli, što dovodi do nastanka tehnike fencai (粉彩), u prijevodu „boje bez sjaja“.
S rastom potražnje rasla je i proizvodnja. Početkom XVIII. stoljeća upravitelj jedne radionice zapisuje da pod njegovim nadzorom radi dvjesto do tristo peći, dok je broj majstora i radnika koji održavaju vatru dosezao nekoliko stotina tisuća. Jedan jedini porculanski predmet prolazio je kroz ruke i do sedamdeset radnika, što svjedoči o iznimno razvijenoj podjeli rada. U pokrajini Jiangxi, prirodno bogatoj kvalitetnom glinom, grad Jingdezhen (景德镇 Jǐngdézhèn) tijekom dinastije Ming dobiva naziv „kineska prijestolnica porculana“, koji nosi i danas.
Suvremena Kina suočava se s velikim brojem jeftinih replika, no državna je ambicija da Jingdezhen do 2035. godine postane nacionalni centar keramičke kulturne baštine i inovacija u proizvodnji porculana. Danas u gradu djeluje oko 30.000 umjetnika, među kojima je i oko 5.000 stranih majstora na usavršavanju, a s više od 6.700 radionica i trgovina Jingdezhen ima sve preduvjete da postane svjetsko središte trgovine porculanom.
Bez obzira na razdoblje, podrazumijevalo se da najbolji primjerci završavaju na carskom dvoru. Iako su postojale radionice koje su proizvodile isključivo za dvor, najljepši primjerci iz ostalih tvornica također su nalazili svoje mjesto među carskim zbirkama. Carski se porculan od „običnog“ razlikovao prvenstveno po dekoraciji – motivima dugovječnosti, sreće, blagostanja i moći, često utjelovljenima u likovima zmajeva i feniksa. Za njega se govorilo da je „tanak poput papira, bijel poput žada, sjajan poput ogledala i zvonak poput zvona“. Predmeti namijenjeni tržištu češće su bili ukrašeni pticama, cvijećem, ljudskim likovima i prizorima iz svakodnevnog života.
Najkraće rečeno, izrada porculana bila je – i ostala – savršeno sjedinjenje umjetnosti i funkcionalnosti.
