Qin Shi Huang (秦始皇, Qín Shǐhuáng), poznat kao prvi kineski car, jedna je to od najznačajnijih povijesnih ličnosti ne samo Kine nego, možemo reći, i svijeta. Njegova važnost u kontekstu onoga što je promijenio i napravio u politici svoje zemlje mjeri se najvećim vojskovođama iz svjetske povijesti kao što su Aleksandar Makedonski ili, primjerice, Džingis kan. Car je dinastije Qin, dinastije koja je po njemu dobila naziv, koja je vladala Kinom od 221. do 206. pr.Kr. a od vremena koje Kina nosi svoj današnji naziv.
Ima više stvari koje ga čine neobičnim, velikim, moćnim, važnim ali, ne možemo zanemariti, i okrutnim vladarom.
Mogli bismo reći da je jedno od njegovih najvažnijih ostvarenja ujedinjenje Kine. U tijeku njegove vladavine koja je trajala od 220. do 210. pr. Kr., Kina se protezala između Žutog mora do planina na Tibetu, od nizina preko rijeke Yangtze do pustinje Gobi no, carstvo tada nije samo doživjelo procvat teritorijalno, carstvo je doživjelo procvat i u trgovini i u privredi.
Nadalje, vrlo značajno, ukinuo je svaki oblik feudalizma a da je pri tome prisilio dotadašnje feudalce da se presele u njegov glavni grad, Xiangyang (smješten u blizini današnjeg Xi’ana) te ih je, držeći ih bliže sebi, mogao lakše i bolje kontrolirati.
Iza sebe je ostavio i mnoge građevine ali je, bit ćemo slobodni reći, postavio i visoki kriterij koji je svaki sljedeći veliki kineski vladar pokušao barem slijediti ako ne i nadmašiti. Podigao je ljestvicu visoko – ostati zapamćen, ne stotinama, nego stoljećima godina. Uspjelo mu je.
Izgradio je čak 700 palača. Naravno, nije veličina bila samo u broju, veličina je bila u činjenici što je svaka palača napravljena prema modelu rezidencija jedne od zemalja koju je porazio i osvojio!
Osim toga, prostranom mrežom puteva za prolaz vojnih četa povezao je prijestolnicu i sve kineske provincije – drvoredi su bili široki 15 m, ukupno dugi 7 500 km!
Sagradio je Qin Shi Huang i kanal koji se i danas koristi, poznat kao Čarobni kanal. Prvi je to hipsometrijski kanal – slijedio je obrise terena kako bi se izbjegle visinske razlike. Omogućavao je, povezujući različite tokove voda, neprestanu plovidbu malih lađa za prijevoz na udaljenosti većoj od 2000 km, što je, logično, učvrstilo natapanje zemljišta i zaštitu od poplava i, neosporno, još jednom stavilo pečat na pozitivan učinak koji je njegova vladavana donijela Kini.
Bio je pristaša Legalizma, jedne od struja misli izraženih u kasnom razdoblju dinastije Zhou (od 11. stoljeća pr. Kr.- 770. god. pr. Kr.), a koja se zalagala za stroge zakone i okrutne kazne. Odrubljivanje glava bila je uobičajena smrtna kazna. Manji prijestupi kažnjavali su se sakaćenjem ili prisilnim radom. Ali ne bilo kojim prisilnim radom. Često je završavao smrću. Budući da je zakon dosljedno provođen a upletao se u najsitnije dijelove života, došlo je do otvora, stvorena je opozicija koja se pozivala na konfucijansku i taoističku školu. Kao odgovor na njihova zalaganja i rad, Qin Shi Huang je spalio sve spise oprečnih ideologija. Kažu da je samo jednu kopiju sačuvao za carsku biblioteku. Zaslijepljen bijesom, otišao je čak i korak više pa je 460 konfucijanskih učenika zakopao žive, primjenjujući legalističku misao “U državi u kojoj vlada inteligentan vladar nema književnosti, nego samo zakona koji služi za poučavanje”. Da, bio je velik, ali istovremeno i okrutan. A to, logično, nije lako, to nitko ne želi. Narod je zato počeo bježati. Kako bi spriječio odljev stanovništva i održao svoje golemo carstvo, Qin Shi Huang započeo je gradnju Kineskog zida. Iako je zamišljen da brani Kinu od sjevernih plemena, može se diskutirati je li imao i neke druge svrhe. Mnogi će reći da je zid postao “najduže groblje na svijetu” i neće, na žalost, biti u krivu. Inače, u tom početnom razdoblju dinastije Qin, kada je započeta njegova gradnja, Zid je bio dug 5 000 km, imao je 25 000 utvrda i stražarskih kula međusobno udaljenih po par stotina metara. Tijekom dana kule su komunicirale uz pomoć zastava u boji, a tijekom noći uz pomoć signalnih vatri. Na taj način poruke su prelazile kilometre za samo nekoliko sati.
Čim je došao na vlast, Qin Shi Huang je naredio izgradnju svog mauzoleja na polovici puta između planine Li i rijeke Wei. Na njemu je radilo više od pola milijuna radnika. Točnije, na 57 km², u periodu od skoro 40 godina, carski mauzolej gradilo je 700 000 radnika, seljaka, robova. U središtu mauzoleja se nalazio tzv. “Zabranjeni grad”, tj. humak, dostupan samo caru. Taj humak koji skriva njegovu grobnicu a koji je danas visok samo trećinu originalane veličine, 50ak metara, zaštićen je dvostrukom zidanom ogradom, ostao je netaknut – službeno iz tehničkih razloga ali moguće da je razlog poštovanje mrtvih. Kult predaka, duboko ukorijenjen u kineskom narodu, zabranjuje oskrvnuće pokojnika jer se smatra da bi se isti mogao vratiti na zemlju preobražen u okrutnog duha. Kult predaka, nadalje, predstavlja vjerovanje da njihovi dobrostivi duhovi mogu tražiti usluge od bogova da pozitivno djeluju na slijed događaja.
A sve je krenulo još puno ranije. U drevnoj Kini se vjerovalo da se poslije smrti postojanje nastavlja u izvanzemaljskom životu i da pokojnik ima iste materijalne potrebe kao za vrijeme života. Zbog toga su svoje mrtve, u skladu sa svojim mogućnostima, pokopavali s prijeko potrebnim predmetima za svakodnevnu uporabu, ali, često, kad su imućne obitelji bile u pitanju, i s dragocjenostima velike umjetničke vrijednosti. U skladu sa spomenutim običajem, još za vrijeme Shang dinastije (prva kineska dinastija, vladala je od 16. do 11.stoljeća pr.Kr.) žrtvovanje članova obitelji (žene, priležnice), činovnika, ministara, sluga, robova i svih ostalih koji bi caru bili od pomoći, nije bio rijedak slučaj. Vjerovalo se kako je neprihvatljivo da se car u zagrobnom životu brine sam o sebi. Upravo takvu ulogu je imala i ima širom svijeta poznata Vojska od terakote, vojska cara Qin Shi Huanga, vojska čija je svrha u vječnosti štititi njegov mauzolej.