Nastao u antičko doba (2.stoljeće prije nove ere za vrijeme Han dinastije u Kini), Put svile je jedan od najvažnijih trgovačkih puteva koji je povezivao Istok i Zapad, tj. Kinu i rimsko carstvo. U 19.stoljeću Put svile se pojavio kao vjerojatno najpoznatija pripovijest o globalnom povijesnom kozmopolitizmu. Keramičke deve, svila, rukopisi, porculanske zdjele, tepisi, džamije, crkve i olupine broda su među brojnim oblicima materijalne kulture koji se i danas razmjenjuju, i prezentiraju kako bi ispričali priču o prelasku granica, transregionalnoj trgovini i razmjeni kultura. Put svile – orijentiran prema dvije glavne rute, pomorskoj i kopnenoj – je postao kulturna ekonomija tradicije, unutar koje se gastronomija, odijevanje, glazba ili kazališne predstave proglašavaju ‘zajedničkim naslijeđem’ (shared heritage) dijaloga i razmjene između različitih zemalja i kultura Europe i Azije. Veliki broj arheoloških nalazišta i gradova “leže uz Put svile”, tako da hramovi, podvodna arheološka nalazišta brodoloma danas podjednako dokumentiraju prijenos religija, tehnologija i ideje.
Danas je Put svile proglašen poviješću i baštinom koju dijeli više od četiri milijarde ljudi, uključujući oceane i kontinente. Vlade, muzeji, autori, filmaši i agencije za baštinu postale su vješte u pripovijedanju priče o pred-modernoj globalizaciji koja okuplja mnoštvo lokacija i događaja raširenih na desetke zemalja. Kao jedan od najzanimljivijih geo-kulturnih imaginarija moderne ere, Put svile postao je izuzetno elastičan i zavodljiv koncept stvaranja baštine; paradigma kojoj se obnavlja i čuva mnoštvo krajolika i kulturnih oblika, prikazuje i kurira priče o trgovini, razmjeni, prijateljstvu i kozmopolitskim kulturama. Kroz kinesku inicijativu Pojas i put, medijski projekti i festivali sada slave kuhinju Puta svile, odijevanje, zanat, glazbu, ples ili uzvišenije ambicije civilizacijskog dijaloga. Ovaj brzo rastući narativni prikaz povijesti se pojavljuje kao globalna platforma za stvaranje baštine, muzeologije i kulturne politike. To daje temelje za kritičnije čitanje Puta svile kao objedinjavajućeg koncepta baštine i povijesti ali i uloge Hrvatske odnosno Mediterana u ovom novom oblikovanju geopolitičkog i geo-kulturnog pejsaža 21.stoljeća.
Pojas i put spajaju geopolitičke ambicije i infrastrukturu s pažljivo kuriranom poviješću kako bi proizveli veliku priču o transkontinentalnoj povezanosti: prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao što je to Mediteran nekad bio u povijesti, Kina danas postaje novi autor euroazijske povijesti i arhitekt mosta povezivanja između Istoka i Zapada. Kineska inicijativa Pojas i put ima za cilj povezati kontinente i integrirati Euroaziju kroz suradnju koja se odnosi na trgovinu i infrastrukturu, kulturu i financije. Pokrenut 2013. godine, ovaj megaprojekt uključuje više od sedamdeset zemalja i dvije trećine svjetske populacije. Ali što znači “oživjeti” puteve svile za dvadeset i prvo stoljeće? Nedavno uspostavljeni Unesco-ov program “Silk Road ” navodi : Znanost, umjetnost i književnost, kao i zanati i tehnologije podijeljeni su i distribuirani u društva uzduž ovih putova i na taj su se način razvili jezici, religije i kulture i utjecali jedni na druge. No pitanje je kako će u 21.stoljeću ova inicijativa utjecati na trans-regionalne, transkulturalne povijesti trgovine, razmjene i povezanosti ?
Naime, putevi svile (Silk Roads) su postali golema platforma baštinske diplomacije koja spada u najambiciozniju vanjskopolitičku strategiju ikad koju je poduzela jedna zemlja. Takav razvoj događaja znači da, osim pokreta za svjetsku baštinu, Put svile može postati najveći i najopsežniji koncept baštine u Europi modernog/današnjeg doba. Ovo postaje vrlo složen politički prostor, s puno uloga. Geokultura i geopolitika Pojasa i puta (Belt and Road) znače da će stalni uspon sektora baštine Puta svile imat duboke implikacije: na lokalne i regionalne oblike razvoja; na identitetske procese na nacionalnoj i subnacionalnoj razini; na muzeologiju, svjetsku i međunarodnu politiku baštine; na stvaranje regionalnih i svjetskih povijesti; na prirodu financiranja kulturnog sektora u mnogim zemljama; i na budućnost geopolitike i diplomacije u ponovno strateški važnoj regiji Mediterana.
Autorica teksta:
Sandra Uskoković, izv.prof. povijest umjetnosti
Sveučilište Dubrovnik
