Veliki kineski zid (中国长城 Zhōngguó Chángchéng), skupina obrambenih a međusobno povezanih ili nepovezanih zidova različite duljine, starosti i načina gradnje koji se nalaze u sjevernoj Kini, obujmom i masom čine najveću i najdužu građevinu na svijetu.
Zanimljivo je da naziv Veliki Kineski zid nije naziv koji su izmislili Kinezi; naziv je to koji su izmisli europski putnici. Tijekom XIX.stoljeća ovaj naziv standardiziran je u engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Kinezi su se, s druge strane, koristili različitim riječima da bi opisali ovaj sustav zidina pa je jedan od pojmova koji su koristili bio “bedem”, “granične zidine”, “vanjske utvrde”, “Dugi zid” ili “Duge zidine”.
Dakako, poznat je i naziv “Zid dug 10.000 lia” (万里长城 Wànlĭ Chángchéng), no taj se naziv smatra slikovitim nazivom jer Li, stara kineska mjera za dužinu, iznosi oko 575,5 m što ne znači da je zid doslovce imao duljinu od 5.755 km. Kako u kineskom jeziku 万里 wànlĭ ima i značenje “stotine milja” te se odnosi na nešto beskonačno, beskrajno, onda bi se ovaj naziv mogao prevesti i kao “nezamislivo dugi zid” što on i je, ako uzmemo u obzir današnja saznanja o njegovoj duljini, ali i pretpostavku da je zid sezao 500 km zapadnije od danas najzapadnije točke zida.
Pretpostavlja se i da su prva utvrđenja nastala još u V. stoljeću pr. Kr. (tzv. “Razdoblje zaraćenih država”), ali se tvrdi da je 214. god. pr. Kr., Qin Shi Huang (220. – 210. pr. Kr.), prvi kineski car, naredio gradnju zaštitnih zidova sa svrhom obrane od Huna, nomadskih plemena. Za realizaciju svoje ideje o jakom sustavu obrane iskoristio je postojeće, starije utvrde koje su inicijalno također štitile ljude tog doba od sjevernih naroda od kojih se i on htio zaštititi. Ovaj poduhvat smatra se danas jednim od najvećih u predindustrijskoj civilizaciji.
Zanimljivo je da se najstariji dio Zida protezao od provincije Hebei na istoku do provincije Gansu na zapadu što znači da se većina Zida nalazila blizu južne i jugoistočne Mongolije a da je ostatak bio okrenut prema Mandžuriji i sjevernoj Koreji. Još zanimljivije je da su najnovija arheološka istraživanja pronašla mnoge predmete koji svjedoče nomadskom životu na teritoriju s kineske strane Zida što govori u prilog tome da je car Qin Shi Huang gradio Zid ne samo da bi se zaštitio od nomadskih plemena nego i da bi proširio te osigurao prošireni teritorij.
Važan je i podatak da je za razliku o prvospomenutih zidina pravljenih u dolinama koje su građene od gline pomiješane sa slamom, 300.000 vojnika, 500.000 seljaka i ogroman broj (političkih) zatvorenika (prekršitelje zakona kažnjavalo se višegodišnjim radom na zidu, a kad/ako bi osuđenik umro prije nego što je odradio svoju kaznu, istu je do kraja morao nastaviti služiti neki drugi član njegove obitelji), zbog nedostatka gline, zid pravili slaganjem kamenih ploča na grebenovima brijegova. Smatra se da je u izgradnji Zida utrošeno oko 500 milijuna tona materijala. Kamen i cigla u najvećem postotku gradnje bili su glavni materijal dok su vapno i ljepljiva riža bili glavni vezivni materijali zahvaljujući kojem se stoljećima trava nije uspjela i ne uspijeva probiti između njih.
Kontinuirano, bez stanki, Zid se gradio sve do XVII. stoljeća, iako različitim intenzitetom, na različitim lokacijama i s različitim ciljevima. Naime, još za vrijeme Han dinastije (206. pr. Kr. – 220.) Zid je dobio na posebnom i dodatnom značaju jer je uz njega išao Put svile; prepoznavši važnost te trgovačke rute, Zid je proširen zapadno, sve do grada Xinjiang. No, u to vrijeme, Kina je postepeno stvarala crte obrane i na jugu, tamo gdje je danas najpoznatiji i najočuvaniji dio Zida. Nakon Han dinastije, veliki dio Zida je zapušten. Tek za vrijeme dinastije Sjeverni Wei (386. – 535.) Zid je vraćen u upotrebu. Nakon toga, kraljevstvo Bei Qi (550. – 577.) obnovilo je velik dio Zida (više od 1500 km) a dinastija Sui (581. – 618.) ga je proširila. Kada je na vlast došla dinastija Tang (618. – 907.), Veliki kineski zid ponovno je izgubio svoju svrhu (obrana); Kina se proširila preko područja na kom se Zid prostirao. Nakon vladavine dinastije Song (960. – 1279.) kada su narod Liao i Jin zauzeli prostor s obje strane Zida te je isti još jednom izgubio svoju obrambenu funkciju, došla je na vlast mongolska dinastija Yuan (1206. – 1368.) koja je stvorila najveće carstvo ikad na svijetu (zauzeli su ne samo cijelu Kinu već i velike dijelove Azije i Europe) a za vrijeme čije vladavine je Zid korišten u svrhe zaštite trgovačkih karavana koji su prolazili tim područjem. Ono što danas u najvećoj mjeri vidimo, izgrađeno je za vrijeme dinastije Ming (1368. – 1644.), posebno nakon 1474. godine kada je došlo do proširenja zidina uslijed osnivanja nove prijestolnice, Pekinga. Taj Zid (većinski sagrađen od opeke i kamena) protezao se od rijeke Yalu u pokrajini Liaoning do istočne obale rijeke Taolai u pokrajini Gansu, bio je podijeljen na sjevernu (Vanjski zid) i južnu granu (Unutarnji zid) i smatrao se krucijalnim za sigurnost prijestolnice; procjenjuje se da je čak milijun vojnika bilo zaduženo za čuvanje ovog zida isto kao što se procjenjuje da je u izgradnji zidova dinastije Ming sudjelovao svaki treći odrasli muškarac. Za vrijeme ove dinastije, kada se smatra da je bila posljednja velika faza gradnje (najveći dio Zida izgrađen je između XIV i XVII. stoljeća), osim kao zaštita od Mongola, služio i za bolju kontrolu trgovine. Nakon slave koje je Zidu vratila dinastija Ming, dolaskom dinastije Qing (1644. – 1912.), Zid je još jednom izgubio na značaju. Smatran je promašajem jer nije mogao ostvariti svoju svrsishodnost – obranu zemlje. Sama dinastija Qing, izvorno iz Mandžurije, zahvaljujući generalu Wu Sanguiju koji ju je propustio u Kinu, smatrajući da Ming dinastija treba pasti, ušla je u teritorij koji je Zid trebao braniti. No, Zid je dobio neke druge funkcije. Kako je na nekim mjestima bio širok dovoljno da su se po njemu mogla kretati kola, služio je za graničnu kontrolu te je bio i trgovačka i kurirska postaja. Nadalje, simbolizirajući kinesku superiornost, bio je način izražavanja prezira prema svima onima koji su živjeli “s druge strane” te je u tom kontekstu imao jak psihološki efekt.
Inače, kako je inicijalno i u najvećoj mjeri služio kao zaštita, Zid se nije gradio na mjestima gdje su priroda (planine, jezera…) pružale željenu zaštitu pa se zato ne radi o jednom, dugačkom i neprekidnom zidu već se radi o više kraćih građevina od kojih je najduža 3.452 km; najnovija otkrića govore da je ukupan iznos duljine puno veći od 8.851.8 km (kako se dugo vjerovalo da je duljina Zida). Naime, neki njegovi dijelovi danas se nalaze u Kini a neki su van nje, smješteni u pustinji Gobi, u današnjoj Mongoliji. Kako bi se utvrdio točan broj kilometara koji čine ovaj monumentalni objekt, 2007.godine 2.000 ljudi započelo je projekt mjerenja zidina u čak 15 pokrajina u kojima se Zid nalazi/nalazio. Cilj je bio pronaći i ukalkulirati u ukupni iznos duljine Velikog kineskog zida svaki njegov postojeći dio koji su kineski arheolozi mogli pronaći. Taj cilj ostvaren je 2012.godine. Utvrđeno je da je Veliki kineski zid dugačak vrtoglavih 21.196,18 km! To znači da je mogao opasati više od polovice zemljine kugle, ako se uzme u obzir činjenica da je promjer Zemlje na ekvatoru malo više od 40.000 km.
Što sve podrazumijeva Zid, što predstavlja za Kinu i Kineze, vidi li se s Mjeseca, kako je na njegovo očuvanje utjecala moderna kineska povijest, koji je najpoznatiji dio Zida, kakav je osjećaj posjetiti ga… neka su od pitanja na koja ćemo odgovore dati u sljedećem postu.
