Veliki kineski zid (中国长城 Zhōngguó Chángchéng) predstavlja sustav obrambenih zidina – međusobno povezanih, ali i nepovezanih – koje se razlikuju po duljini, starosti i načinu gradnje, a protežu se sjevernom Kinom. Svojim obujmom i masom čini najveću i najdužu građevinu ikada podignutu ljudskom rukom.
Zanimljivo je da naziv Veliki kineski zid nije kineskog podrijetla. Riječ je o nazivu koji su skovali europski putnici, a koji se tijekom XIX. stoljeća ustalio u engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Kinezi su, s druge strane, koristili različite izraze kako bi opisali ovaj sustav utvrda: bedem, granične zidine, vanjske utvrde, Dugi zid ili Duge zidine. Posebno je poznat slikovit naziv „Zid dug 10.000 lija“ (万里长城 Wànlǐ Chángchéng). Budući da je li stara kineska mjera duljine od približno 575,5 metara, taj naziv ne treba shvaćati doslovno. U kineskom jeziku izraz wànlǐ također označava nešto beskrajno i nemjerljivo, pa se naziv može slobodno prevesti i kao „nezamislivo dugi zid“ – što se, s današnjim saznanjima, pokazuje itekako opravdanim.
Pretpostavlja se da su prva utvrđenja nastala već u V. stoljeću pr. Kr., u razdoblju poznatom kao Razdoblje zaraćenih država. Ipak, prekretnica dolazi 214. godine pr. Kr., kada je Qin Shi Huang (220.–210. pr. Kr.), prvi kineski car, naredio izgradnju obrambenih zidova radi zaštite od Huna i drugih nomadskih plemena sa sjevera. U realizaciji ovog ambicioznog plana korištene su već postojeće, starije utvrde, koje su i ranije služile istoj svrsi. Danas se taj pothvat smatra jednim od najvećih građevinskih projekata predindustrijske civilizacije.
Najstariji dijelovi Zida prostirali su se od provincije Hebei na istoku do provincije Gansu na zapadu, što znači da je većina zidina bila smještena uz južnu i jugoistočnu granicu današnje Mongolije, dok se manji dio protezao prema Mandžuriji i sjevernoj Koreji. Posebno su zanimljiva suvremena arheološka otkrića koja svjedoče o nomadskom načinu života s kineske strane Zida, što upućuje na zaključak da Qin Shi Huang nije gradio Zid samo radi obrane, već i kako bi proširio i osigurao teritorij.
Za razliku od ranijih zidina građenih u dolinama od gline pomiješane sa slamom, kasnija gradnja – u kojoj je sudjelovalo oko 300.000 vojnika, 500.000 seljaka te golem broj političkih zatvorenika – odvijala se slaganjem kamenih ploča na grebenima brda, ponajprije zbog nedostatka gline. Rad na Zidu često je bio oblik kazne, a u slučaju smrti osuđenika, obvezu su morali preuzeti članovi njihove obitelji. Procjenjuje se da je u izgradnju Zida ugrađeno oko 500 milijuna tona materijala. Kamen i opeka bili su osnovni građevni elementi, dok su vapno i ljepljiva riža korišteni kao vezivni materijal – toliko učinkovit da ni nakon stoljeća trava ne uspijeva probiti spojeve.
Gradnja Zida odvijala se gotovo neprekidno sve do XVII. stoljeća, iako različitim intenzitetom i s različitim ciljevima. Tijekom dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.), Zid je dobio dodatnu važnost jer se uz njega pružao Put svile, zbog čega je produžen sve do područja današnjeg Xinjianga. Ipak, Kina je istovremeno jačala obranu i na jugu, gdje se danas nalazi najpoznatiji i najbolje očuvani dio Zida.
Nakon razdoblja zapuštenosti, Zid je obnovljen za vrijeme dinastije Sjeverni Wei (386.–535.), a potom značajno proširen tijekom kraljevstva Bei Qi i dinastije Sui. Dinastija Tang (618.–907.) učinila je Zid suvišnim jer se kinesko carstvo proširilo daleko izvan njegovih granica. Tijekom kasnijih razdoblja, Zid je gubio i vraćao svoju svrhu, sve do najveće obnove u doba dinastije Ming (1368.–1644.), kada je postao ključan za obranu nove prijestolnice – Pekinga. Procjenjuje se da je u njegovoj zaštiti sudjelovalo čak milijun vojnika, a u gradnji svaki treći odrasli muškarac.
Dolaskom dinastije Qing (1644.–1912.), Zid je ponovno izgubio vojni značaj, no dobio je nove funkcije: granične kontrole, trgovinskih i kurirskih postaja te simboličnog izraza kineske nadmoći nad „onima s druge strane“. Upravo taj psihološki učinak dao je Zidu novu, nematerijalnu snagu.
Budući da se Zid nije gradio ondje gdje je priroda već pružala dostatnu zaštitu, on ne čini jednu neprekinutu liniju, već niz odvojenih građevina, od kojih je najduža duga 3.452 km. Dugo se vjerovalo da ukupna duljina iznosi 8.851,8 km, no velika istraživanja započeta 2007. i dovršena 2012. otkrila su zapanjujuću činjenicu: Veliki kineski zid dug je 21.196,18 kilometara. Time bi mogao opasati više od polovice Zemljine kugle.
Što sve Zid zapravo obuhvaća, što on znači Kini i Kinezima, može li se doista vidjeti s Mjeseca, kako je moderna kineska povijest utjecala na njegovo očuvanje, koji je njegov najpoznatiji dio i kakav je osjećaj hodati njime – pitanja su na koja ćemo odgovore potražiti u sljedećem postu.
