Kineska civilizacija jedna je od najstarijih na svijetu, ali ujedno i jedina koja traje u gotovo neprekinutom kontinuitetu do danas. Upravo je taj dugotrajni kontinuitet rezultirao brojnim otkrićima i izumima, kako u drevnoj, tako i u suvremenoj kineskoj povijesti. U ovom ćemo se postu usredotočiti na kineske drevne izume – najvažnije među važnima – poredane kronološkim redom.
Kompas, instrument kojim se određuju strane svijeta, jedan je od najznačajnijih kineskih drevnih izuma. Izvorni kineski kompasi imali su kvadratni oblik, a pokazivač smjera izrađivan je od magnetne rude. U razdoblju između 850. i 1050. godine igla je često imala oblik žlice čija je drška pokazivala prema jugu, a ne prema sjeveru. Razlog tomu leži u kineskom shvaćanju prostora, prema kojem je jug, a ne sjever, bio ključni i najvažniji smjer. Otuda potječe i naziv za kompas – 指南针 (zhǐnánzhēn), što doslovno znači „igla koja pokazuje jug“.
Zanimljivo je da se kompasi u početku nisu koristili za navigaciju, već kao pomagala u feng shuiju, tradicionalnoj kineskoj vještini uređenja prostora s ciljem boljeg protoka qi energije i stvaranja povoljnijih životnih uvjeta. Takvi su kompasi poznati kao feng shui kompasi, odnosno 罗盘 (luópán), što se može prevesti kao „kutija i igla“. Tek kasnije kompas dobiva svoju osnovnu funkciju – orijentaciju u prostoru. Povijesni zapisi navode da je Zheng He (1371.–1435.), moreplovac iz provincije Yunnan, bio prvi koji ga je koristio kao navigacijsko pomagalo na moru. Iako su prvi oblici kompasa vjerojatno nastali još u III. stoljeću pr. Kr., za vrijeme dinastije Qin (221.–206. pr. Kr.), u Europu su stigli tek krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća.
Papir (纸 zhǐ), izrađen od drvene mase, nastao je tijekom dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.), jedne od najdugotrajnijih i najutjecajnijih kineskih dinastija. U početku se koristio za skiciranje karata i pakiranje, no već od II. stoljeća poprima funkciju pisaćeg materijala kakvu poznajemo danas. Na Bliski istok proširio se tek u VIII. stoljeću, dok je u Europi njegova proizvodnja započela još kasnije, u XI. stoljeću.
Govoreći o materijalima za pisanje u drugim drevnim civilizacijama, valja spomenuti da su, primjerice, Egipćani koristili papirus. Ipak, važno je naglasiti da papirus nije istovjetan kineskom izumu papira, kakav danas poznajemo. Unatoč kasnijem tehničkom napretku, a osobito sve do pojave digitalizacije, značaj papira bio je golem – gotovo nemjerljiv – ne samo za Kinu, već za čitav svijet.
To nas prirodno vodi do sljedećeg velikog kineskog izuma: tiskanih knjiga. Smatra se da su se pojavile također u II. stoljeću, prije najmanje 1800 godina. Izrađivane su tehnikom drvoreza, reljefnom metodom u kojoj se tekst ili slika urezivala u drvenu ploču. Nakon uklanjanja viška materijala, na reljef se nanosila boja te se, u završnoj fazi, na podlogu prenosio otisak.
Na Zapad je drvorez stigao tek u XIII. stoljeću, no za razliku od Kine, dugo se koristio prvenstveno za izradu religijskih ilustracija, a tek znatno kasnije za tiskanje knjiga.
Barut, poznat i kao crni prašak, smatra se slučajnim otkrićem kineskih alhemičara, koji su ga razvili u nastojanju da stvore eliksir besmrtnosti. Nažalost, vrlo brzo je otkrivena njegova eksplozivna moć, što je dovelo do primjene u vojne svrhe. Nastao je u IX. stoljeću, a tijekom sljedećih stoljeća korišten je za izradu oružja poput ručnih bombi, raketa i topova – tehnologija koju su Europljani usvojili tek nekoliko stoljeća kasnije, u XIII. stoljeću. Na kineskom se barut naziva 火药 (huǒyào), što doslovno znači „vatreni lijek“.
Barut je jedno od četiri izvanredna otkrića drevne Kine, poznata kao Četiri velika izuma. Zanimljivo je da su ova otkrića tek stoljećima kasnije došla do Bliskog istoka i Europe, što i ne čudi s obzirom na to da je drevna Kina stoljećima živjela u relativnoj izolaciji.
No, valja napomenuti da barut nije jedini izum drevne Kine koji je ostavio dubok trag u svijetu. Prije svega, tu je čaj, piće koje je u Kini cijenjeno više tisućljeća. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je 2006. godine, na 4.000 godina starom nalazištu u blizini Tibeta, u provinciji 青海 (Qīnghǎi), pronađena zdjela tjestenine. Napravljena od prosa koje se u Kini uzgaja više od 7.000 godina, smatra se da je riječ o najstarijoj poznatoj tjestenini na svijetu – još jedan dokaz kineske inovativnosti prije više od 2.000 godina.
Na ovoj impresivnoj listi svakako treba spomenuti i svilu te porculan, no oni zaslužuju posebnu pažnju i temu za dva odvojena blog posta, toliko su ta dva izuma značajna i utjecajna u povijesti čovječanstva.
