Svila (丝绸, sīchóu), često nazivana kraljicom vlakana, s razlogom nosi ovaj epitet. Zahvaljujući svojem izuzetnom izgledu i termofiziološkoj udobnosti – ljeti hladi, a zimi grije – svila je istodobno raskošna i iznimno praktična. Bluzе, haljine, košulje, marame, šalovi, kravate, fino rublje, posteljina i prekrivači samo su neki od predmeta u kojima se njezina primjena pokazala neprocjenjivom.
Svila je jedino filamentno prirodno vlakno, čija duljina može iznositi i nekoliko stotina metara. Ovo tanko, prirodno proteinsko vlakno od samih je početaka smatrano finim materijalom – u modi simbolom luksuza i elegancije, a u svakodnevnom životu udobnosti i zdravlja. Riječ je o organskom materijalu koji se ne tretira kemikalijama, a dodatno posjeduje i antialergijska svojstva, zbog čega je otpornija na grinje i druge alergene. Dugotrajnost svilenih proizvoda, znatno veća u odnosu na mnoge druge materijale, još je jedna njezina prednost. Osim toga, svila pomaže održavanju prirodne pH vrijednosti kože jer, za razliku od pamuka, ne upija vlagu nego pomaže očuvanju hidratacije. Zahvaljujući svojoj iznimnoj glatkoći, smanjuje trenje, čime doprinosi zdravlju kože, ali i očuvanju kvalitete kose.
U Kini, domovini svile, dudov svilac – vrsta gusjenice noćnog leptira koja se uzgaja isključivo radi proizvodnje svile – već se više od 5000 godina koristi za dobivanje najkvalitetnijih svilenih vlakana. Umijeće proizvodnje svile stoljećima se čuvalo kao stroga tajna. Više od dvije tisuće godina Kina je imala gotovo potpuni monopol nad svilenom proizvodnjom. Samo su carevi, kraljevi i plemstvo drugih dijelova svijeta imali priliku uživati u ovom dragocjenom materijalu, koji je do Europe stizao Putem svile. Unatoč strogim kaznama i kontroli, dudov svilac s vremenom je prokrijumčaren. Povijesni izvori navode da je oko 300. godine pr. Kr. dospio u Japan, stotinjak godina kasnije u Koreju, a potom i u Indiju i Perziju. U Europu su ga, prema predaji, 552. godine prenijela dvojica redovnika uz potporu bizantskog cara Justinijana I., čime je Bizant osigurao vlastitu proizvodnju i monopol nad svilom u Europi. Danas Kina nije samo domovina svile, nego i njezin najveći proizvođač i izvoznik, s oko 80 % ukupne svjetske proizvodnje. Slijede je Indija, Japan i Južna Koreja.
Zanimljivo je da se tehnika uzgoja dudova svilca, kao i postupak dobivanja niti iz čahure, kroz tisućljeća gotovo nije promijenila. Proces započinje polaganjem 400 do 600 sitnih jajašaca koja nekoliko dana provode u inkubatorima. Iz njih se izlegu gusjenice duge oko 2 mm koje tijekom 30 do 35 dana konzumiraju velike količine svježeg dudova lišća, narastavši do 80–90 mm. Kada dosegnu puni rast, iz dvaju otvora na glavi izlučuju fibroinsku, dvostruku nit obavijenu sericinom – bjelančevinom koja djeluje poput ljepila i čini oko 25 % svilene mase. Krećući glavom u obliku pravilne osmice, gusjenica se obavija niti i stvara čahuru. U prirodnim uvjetima leptir iz čahure izlazi nakon otprilike 14 dana. U industrijskoj proizvodnji čahure se, međutim, izlažu vrućoj pari ili jakom suncu kako bi se spriječilo izlazak leptira i oštećenje svilene niti, koja može biti duga nekoliko stotina metara i ne mora se presti.
Za proizvodnju 100 grama ovakve svile potrebno je usmrtiti približno 1500 dudovih svilaca, što otvara etička pitanja. Postoji, naime, i svila proizvedena bez prekidanja prirodnog ciklusa – takozvana Ahimsa ili Peace Silk – kod koje se čahure prikupljaju tek nakon izlaska leptira. Takva se svila mora presti, poput pamuka, i razlikuje se teksturom od klasične svile.
Nakon omekšavanja čahura u toploj vodi odvaja se vanjski, manje kvalitetan sloj, a zatim se započinje proces izvlačenja i udruživanja niti iz više čahura. Spajanjem pet do deset niti može se dobiti jedna svilenkasta nit duga i do tisuću metara. Kvaliteta svile uvelike ovisi o udjelu sericina, koji se uklanja postupkom degumiranja – obradom sirove svile u toploj sapunici. Ovisno o stupnju uklanjanja sericina, razlikuju se vrste svile: kvite (bez sericina), suple (s oko 12 % sericina) i ekri (s minimalno uklonjenim sericinom).
Osim dudova svilca, poznato je još oko osamdesetak vrsta leptira čije gusjenice proizvode svilene čahure. Te se vrste nalaze u šumama Kine, Indije, Japana i dijelova Afrike. Njihove su čahure veće, a niti se lakše odvajaju, no dobivena svila slabije je kvalitete i znatno jeftinija. Poznata je kao divlja svila.
