Han dinastija, jedna od najdugotrajnijih kineskih carskih dinastija
Kina je, uz Indiju i Iran, zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom za koju povjesničari smatraju da kontinuirano traje od oko 5000 godina pr. Kr., od perioda kada su prvi preci kineskog naroda napravili trajne nastambe na području koje danas zovemo Kinom. U svojoj dugoj i bogatoj povijesti, Kinom su vladale mnogobrojne dinastije, njih 17. Iako među stručnjacima postoje oprečna mišljenja, neke se dinastije smatraju mitskim dinastijama zato jer ne postoje zapisi niti dokazi njihovog postojanja. Tako o prvoj kineskoj, Xia dinastiji za koju se smatra da je vladala od XXI. do XVI. stoljeća pr. Kr. a za koju se vjeruje da je imala sedamnaest kraljeva u četrnaest generacija, sama dinastija Xia nije ostavila pisane tragove koji su nužni da bi se potvrdilo njeno i postojanje njezinih vladara. Naravno, postoje priče koje se prenose s generacije na generaciju, ali, s njima, uvijek postoji i rizik dodavanja ili oduzimanja sadržaja što kompromitira ono što je moguća istina. S druge strane, neke su dinastije bile strane, no Kina se i pod njihovom vlašću mijenjala, imala svoje uspone i padove, ali najvažnije, išla je dalje – kontinuitet postojanja kulture se nije prekinuo. Dapače. Konačno, većinu dinastija vodili su Kinezi, trudeći se uvijek ostaviti dovoljno veliki trag, toliko velik da i danas, nakon toliko tisuća godina, i dalje pričamo o njima, uspoređujemo ih jednu s drugom ali, uspoređujemo ih i sa suvremenom, današnjom Kinom. Uspoređujući ih nailazimo na puno sličnosti u kontekstu stremljenja vladara, potrebe da ostanu zapamćeni kroz velike projekte koji njihovu vladavinu neosporno čuvaju od zaborava. Jako važno je i što više upoznajemo drevnu Kinu, tim bolje razumijemo modernu Kinu. O svakoj dinastiji posebno mogli bismo navesti puno toga što je čini specifičnom u odnosu na prethodne ili one koje su joj slijedile, puno toga jedinstvenog, što je, dakako, svima i bio interes, cilj Jedna od njih, Han dinastija (漢朝, Hàn Cháo, posebno se izdvaja. Predstavlja doba brojnih i značajnih, kako intelektualnih, tako i tehnoloških otkrića i novina. Među spomenutima, ističe se uspon taoizma te dolazak budizma i izum papira. Nadalje, u njezino vrijeme Konfucijevi principi dobivaju na značaju jer su postali službena ideologija carstva, ali i religija. Osim toga, predstavlja doba procvata poljoprivrede i porasta stanovništva. Sve u svemu, njezin trag u kineskoj civilizaciji (p)ostaje velik, neizbrisiv i neupitan. Vladala je Kinom od 206. pr. Kr. – 220. godine, točnije 426 godina. Njezina dugovječnost, carska vladavina u trajanju od više od četiri stoljeća, je svakako još jedna od njezinih velikih značajki. Kao jedna od najdugotrajnijih kineskih dinastija, po moći i utjecaju koji je imala na istoku Azije, mjeri se s Rimskim carstvom, njezinim približnim suvremenikom Carstvo Han dinastije obuhvaćalo je Mandžuriju i Koreju, a što je jako važno, počela je komunikacija s Mediteranom, Perzijom, Indijom. Budući da su državne granice proširene posebno na sjevozapadu gdje je vojska dinastije Han krčila put trgovini na danas svima poznatom Putu svile, dinastija Han zauvijek je ostala upamćena i po njemu. Dug više od 7000 km, bio je aktivan preko 1000 godina, a prostirao se od Chang’an (što u prijevodu znači Dugi mir), grada koji je bio prijestolnica Han dinastije, pa sve do Samarkanda i Merva. Inače, Put svile je dobio ime po tome što su Grci nazivali Kinu zemljom svile. Vrlo upečatljivo za Han dinastiju je i da je baš tada prekinuta tradicija po kojoj su se Kinezi nazivali po aktualnoj dinastiji. Od Han dinastije, bez obzira što su je slijedile mnoge druge dinastije, Kinezi nose naziv Han Kinezi. Hanren (汉人, Hànrén), dakle, označava naziv za kineski narod koji danas u Kini čini oko 93% stanovništva, ostalih oko 7% čini 56 etničkih skupina, nacionalnih manjina. Prvi car ove velike dinastije dao je naziv dinastiji po nazivu rijeke Han. Bio je prvi koji je sjeo na prijestolje “Nebeskog sina”. To je podrazumijevalo da predstavlja kariku koja je povezivala nebeski svijet s ovozemaljskim. Inače, stara su kineska vjerovanja da sve dok takav car, onaj koji povezuje nebo, ljude i zemlju, obavlja svoje dužnosti kako treba, i narod će živjeti u blagostanju, a moći će obavljati svoje dužnosti kako treba. Prirodne katastrofe bile su rezultat lošeg upravljanja cara. Suše, potresi, poplave, sve što je ometalo normalan tijek života bilo je upozorenje da car ne obnaša svoju dužnost pravilno. Prvi car Han dinastije je u ime naroda predvodio svečanosti, odlazio je na hodočašća, prinosio je žrtve – smatrao je da je svrha vlasti služiti narodu, obnašao je svoju dužnost kako to dolikuje opisu Nebeskog sina. Kina je bila podijeljena na provincije, ali su njima vladali ili članovi careve obitelji ili odani zapovjednici da bi kasnije, nakon njegove smrti, i njegovi nasljednici nastavili istu politiku, politiku u kojoj su uz pomoć savjetnika koji su bili isključivo podređeni caru, provjeravajući svakog upravitelja i provinciju pojedinačno, uspijevali održati sustav vladanja kakav je prvobitno zamišljen. No, smatrajući kako car treba pružiti primjer, pozitivan primjer, iako je vlast ostala centralizirana, osnivač Han dinastije nije bio pristaša pokornosti u kojoj su mnogi njegovi prethodnici držali narod. On je ujedinio Kinu. Omogućio je kontinuiranu vlast. Svim budućim dinastijama navedeno je postalo cilj. A na vlast nije došao preko noći. Prvo je postao vođa male grupe vojnika koje je predvodio i s kojima je osvajao područja. Kasnije, kad je ta mala grupa vojnika prerasla u vojsku, slijedili su još veći uspjesi zaključno s 206. god. pr. Kr. kada se proglasio kraljem. Iako se tadašnje carstvo sastojalo tek od polovine teritorija današnje Kine, ostala je čuvena njegova izjava: „Cijeli svijet je moj!“. Zvao se Liu, no danas je svijetu poznat pod imenom Gaodi (高帝, Gāodì) što znači Uzvišeni car (titula koju si je naknadno dao), kao i pod nazivom Gaozu (高祖, Gāozǔ) što se prevodi kao uzvišeni predak, osnivač jedne od najdugotrajnijih kineskih carskih dinastija.
Mongolsko carstvo, najveće kopneno carstvo u povijesti
Na vrhuncu svoje moći mongolsko carstvo se protezalo od istočne Kine do srednje Europe. Obuhvaćajući teritorij između Kine na sjeveru, Indije na jugu, Japana na istoku te Mađarske, Poljske i Bliskog istoka na zapadu, zahvaljujući preko 33 milijuna km² osvojenog teritorija, danas predstavlja najveću kopnenu državu koja je ikad postojala! Smatra se drugim po veličini carstvom na svijetu, nakon Britanskog carstva koje zauzima prvo mjesto po apsolutnoj površini, premda, za razliku od Mongolskog carstva, Britansko carstvo se nije protezalo na neprekinutoj kopnenoj površini. Iako je Mongolsko carstvo postojalo kratko vremensko razdoblje (1206. -1294.), ostavilo je veliki pečat u svjetskoj povijesti. Primjerice, ruski carevi započeli su „karijere“ kao mongolski vazali. Nadalje, osvajanjem današnjih teritorija Irana i dijela Iraka, a zato jer su bili malobrojni, Mongoli su uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su postali velik dio mongolskih jedinica. Posljedica spomenutog mongolskog razaranja srednje Azije je slabljenje islamskog utjecaja, a da paradoks bude veći, Mongoli su se izgubili u islamskoj i kršćanskoj civilizaciji. Rastočio se mongolski sustav šamanskih vjerovanja koji predstavlja oblik religije koji se temelji na vjerovanju u duhove kao gospodare prirode s kojima ljudi mogu uspostaviti vezu uz pomoć određenih magijskih obreda koje izvodi plemenski vrač odnosno šaman. U ekstatičnom stanju, pomoću bubnjeva i plesom, šaman dobiva odgovore i preporuke duhova što se treba poduzeti za dobrobit plemena, liječenja bolesti, itd. Ujedinivši 27 mongolskih plemena, Temudžin kan, kasnije poznat kao Džingis kan ili vrhovni vladar svih Mongola, (1162.- 1227.), jedan od 36 mongolskih kanova, osnovao je Mongolsko carstvo 1206. Pohode na sjevernu Kinu započeo je sa samo 15 000 vojnika u razdoblju kad je Kina imala 2 milijuna (neki izvori kažu možda i 3 ili 5 milijuna) vojnika, a sastojala se od triju država pa je, smatra se, bilo samo pitanje vremena kada će neka ojačati i napasti Mongole. Koristeći vojnu tehniku „Napad je najbolja obrana“, po mišljenju povjesničara (p)ostao je organizacijski i vojni genij. Nažalost, njegova osvajanja prouzročila su velike žrtve. Podatak da je početkom XIII. stoljeća Kina imala 100 milijuna stanovnika, a krajem XIII. stoljeća samo 60 000 milijuna, dovoljno je rječit. Mongoli su, inače, bili skupina nomadskih plemena koja je imala jednu specifičnost, razliku u odnosu na veliku većinu drugih naroda – gotovo svaki muškarac je imao konja (ciljano malog konja jer su mali konji mogli izdržati veliku hladnoću te su mogli vrlo brzo trčati na kratkim udaljenostima – prelazili su dnevno nekad i više od 160 km), luk i strijelu. Bili su jako vješti, jako okrutni ratnici. U samo 25 godina osvojili su više područja nego Rimljani u četiri stoljeća. Osvajanje Kine koje je Džingis kan započeo osvajanjem Pekinga 1215., završilo je tek 1279. kada je Kublaj kan (1215. – 1294.) osvojio cijelu Kinu. No, i prije nego je osvojio cijeli kineski teritorij, 1271. Kublaj kan se proglasio carem Kine! Svrgnuo je Song dinastiju (960. – 1279.) s vlasti i time napravio presedan u kineskoj povijesti – osnovao je Yuan dinastiju (1279. – 1368.), prvu stranu dinastiju koja je zavladala Kinom. Bio je unuk Džingis kana i još jedan superiorni vladar mongolskog carstva koji je obilježio svjetsku povijest. Povjesničari ga smatraju jednim od najmoćnijih careva svijeta, najvećim mongolskim poglavicom čija smrt je okončala i carstvo. Iako je razdoblje vladavine dinastije Yuan bilo relativno kratko, pod upravom mongolskih careva, Kina se gospodarski oporavila i došla u dodir s cijelim nizom drugih naroda i kultura. To se odrazilo i na ostatak svijeta – svima poznati Put svile, naziv za mrežu karavanskih putova, doživio je procvat ostvarujući svoj glavni cilj, a to je povezivanje Sredozemlja s istočnom Azijom. Istina, još u najstarija vremena postojale su veze između Kine i Europe, zasnivale su se na razmjeni trgovačke robe, omogućavale su diplomatske kontakte i doprinosile su širenju spoznaja o drugim kulturama, no te veze nisu bile kontinuirane, odvijale su se uglavnom preko posrednika i uvijek nanovo su se prekidale čak i na duže vrijeme kada su trgovina, promet i razmjena informacija bili ometani. Iako je Put svile doživio veliki procvat u vrijeme kineske dinastije Tang (618.-907.), odlučujući doprinos direktnom povezivanju Azije i Evrope dali su upravo Mongoli. Upravo su mongolska osvajanja omogućila period redovnih i raznovrsnih kontakata – čim bi u novoosvojenim područjima osigurali red i stabilnost, Mongoli su uspostavljali kontakte sa strancima. Usprkos svojoj ogromnoj želji za osvajanjem i vlašću, bili su gostoljubivi prema stranim putnicima, čak i u slučajevima kad su putnici bili iz zemalja čiji vlastodršci nisu priznavali mongolsku vlast. Nažalost, u XIII. stoljeću, sukobi između Mongola, Rusije i Perzije (današnji Iran) ubrzo su obeshrabrili putnike da koriste taj put… Međutim, usprkos tome, Put svile je ostao zapamćen, mnoge veze su njime uspostavljene, mnoge kulture povezane, mnoga dobra razmijenjena. O njemu su mnogi pisali, snimali dokumentarce, filmove, provodili istraživanja, kako ranije tako i danas, kad Kina radi na projektu novog Puta svile, što je jedna druga, posebna priča… Uglavnom, vremenom se Yuan dinastija sinizirala što je dovelo do toga da kanovi u Kini gube utjecaj i poštovanje ostalih mongolskih kanova što su Kinezi iskoristili i svrgnuli ih s vlasti prvom prilikom, 1368. Od jednog okrutnog naroda koji je za vrijeme svog carstva uzeo više ljudskih žrtava nego i 1. i 2. svjetski rat zajedno, Mongoli su postali jedan od najmiroljubivijih naroda na Zemlji. Žive uglavnom nomadskim životom, uglavnom u Unutarnjoj Mongoliji, ali i po raznim krajevima bivšeg carstva – ukupno ih ima manje od 6 milijuna. O Mongolskom carstvu kao i o Istoku općenito, znamo više i zahvaljujući venecijanskom trgovcu porijeklom s Korčule, Marku Polu (1254. do 1324.). Bio je među rijetkim strancima koji su otputovali, ali i živjeli u Kinu. Također, bio je među rijetkim strancima, a povijest ga i po tome pamti, koji je imao priliku upoznati Kublaj kana, nepobjedivog, što je prijevod riječi Mongol – onog čije carstvo je bilo najveće kopneno carstvo u povijesti.
Kineska kaligrafija, UNESCO-va nematerijalna svjetska baština
Kineska kaligrafija (书法, shūfǎ) je umjetnost lijepog pisanja koja se izvodi pomoću kista, pera ili drugog pribora za pisanje, ovisno o vrsti kaligrafije. Sama riječ „kaligrafija“ potječe od grčkog kalos – što znači „lijepo“ – i graphein, što znači „pisati“. Ova umjetnost prisutna je gotovo u svim kulturama i obično se dijeli na zapadnu, arapsku, hebrejsku i istočnoazijsku kaligrafiju. Kada govorimo o istočnoazijskoj kaligrafiji, posebno je važna kineska, koja je temelj kaligrafija u zemljama poput Japana, Koreje, pa djelomično i Vijetnama. Kao što kinesko pismo nije ograničeno na teritorij Kine, tako ni kineska kaligrafija nije rezervirana isključivo za poznavatelje kineskog jezika. Naravno, razumijevanje napisanih znakova daje kaligrafskom djelu dodatnu dubinu i značenje, ali i bez toga kaligrafija očarava svojom vizualnom estetikom, spontanošću i univerzalnom ljepotom. Kineska kaligrafija privlači posebice ljubitelje znakova, jer prenosi duh tradicije i trajnosti – nešto iskonsko i stoljećima nepromijenjeno. Jedna od karakteristika ove umjetnosti je nemogućnost ispravljanja ili dorade – svaki potez je konačan. To znači da vještina kaligrafa zahtijeva godine predanog rada, strpljenja i upornosti. Tek kada je majstor zadovoljan svojim ispisom u jednom dahu, stavlja svoj pečat – potpis koji potvrđuje autentičnost djela. Dobar kaligraf ne ovisi samo o kvalitetnom priboru, već i o znanju i osjećaju za izvedbu: jačinu pritiska kista, položaj ruke, prstiju i tijela. Tradicionalni kineski kist, često izrađen od kozje dlake, tinta, papir (tzv. „rižin papir“), kamena posuda za tintu, držač za papir i daska za vježbu – svi su neizostavni elementi. Daska, osim što štiti radnu površinu, često ima iscrtana kvadratna polja koja pomažu početnicima da pravilno centriraju znakove i odrede njihov oblik. Ispis se izvodi isključivo vrhom kista, a svaki potez nosi energiju i život. Kineska kaligrafija razvila se kroz nekoliko stilova: Među njima, Xingshu je omiljen među kaligrafima jer daje najviše slobode, balansirajući između regularnog i kurzivnog stila. Kaligrafi često uspoređuju ove stilove s ljudima: Zhuan stoji, Ka stoji uspravno, Xingshu hoda, a Caoshu trči. Majstori često prate znak kroz sve faze njegova razvoja – od nastanka do suvremenog oblika – što djelu daje poseban povijesni i estetski pečat. Važnost kaligrafije u kineskoj kulturi ogromna je. Ona je ne samo umjetnost, već i simbol tradicije i kulturnog identiteta. Zbog svog utjecaja na razvoj drugih umjetnosti u istočnoj Aziji – rezbarenje pečata, ukrasnih predmeta i pisarskih kamenih ploča – kineska kaligrafija je zaštićena kao UNESCO-va nematerijalna svjetska baština, a prisutna je i u školskom sustavu, gdje oblikuje osjećaj za umjetnost, preciznost i ljepotu izraza.
Kineska kuhinja, jedna od najpoznatijih kuhinja na svijetu
Kad živite u Kini ili često putujete u nju, zavolite spoj modernog i tradicionalnog koji prožima svaku poru kineskog svijeta. Veselite se svakom pogledu na kineske krovove dok šetate uskim, tradicionalnim ulicama, ili stojite na vidikovcu i ne možete se odvojiti od fotoaparata želeći što više trenutaka sačuvati od zaborava. Nervirate se kad morate žustro pregovarati za cijenu svakog proizvoda, ali srce vam zaigra kada dobijete baš onu cijenu koju ste željeli. Jedva čekate osjetiti ritam grada, biti dio gužve u kojoj sve funkcionira kao da je savršeno usklađeno, a onda, s istim žarom, sjednete na klupu pod drvetom i kratko “ubijete oko” prije nego nastavite obilazak. Kada nekome spomenete da idete ili ste bili u Kini, asocijacije su različite: žene najčešće pomisle na svilu, čajnike, lepeze i dugu kosu Kineskinja, dok muškarci vide vrijedan, mnogoljudan narod i neograničene mogućnosti trgovine i biznisa. Djeca odmah povezuju Kinu s rižom, a i odrasli često pomišljaju na kineske provincije (Kina ima 23 provincije, 5 autonomnih regija, 4 općine pod izravnom upravom i 2 posebne administrativne regije), milijunske gradove ili sela koja također mogu biti naseljena milijunima ljudi. Sve je to daleko od običnog i jednoličnog – Kina je šarena, živa i raznolika. Mnogi ljudi razmišljaju i o kineskom jeziku, a kineski znakovi često bude radoznalost i divljenje. No, najveći osmijeh obično izvuče spomen hrane. Kineska kuhinja fascinira – to je kuhinja koja je ne samo drugačija od svjetskih kuhinja, nego i od kineskih kuhinja diljem svijeta. Kineski kuhari prilagođavaju jela lokalnim sastojcima, tradiciji i običajima mjesta gdje se nalaze. Raznolikost je ogromna – ono što uspijeva u jednom dijelu zemlje, u drugom možda ne, a glavni sastojci se mijenjaju ovisno o regiji. Suprotno uvriježenom mišljenju da Kinezi jedu samo rižu, kineska kuhinja je najraznovrsnija na svijetu – procjenjuje se da sadrži više od 20.000 različitih jela. Ljuto u Kini nije isto kao ljuto na zapadu; postoje različite vrste ljutog. Hrana se često poslužuje na okruglim stolovima s rotirajućim podmetačem, kako bi svi mogli probati sve – što znači da obroci postaju raznovrsni i bogati. Jela se brzo pripremaju u woku, uz minimalno termičko iscrpljivanje namirnica. Soja sos je nezaobilazan, a jelo se jede štapićima koji postoje već 5.000 godina. Zbog potrebe za jednokratnim štapićima, godišnje se posiječe 20 milijuna stabala, a koristi se 80 milijardi pari štapića. Cijene hrane u Kini variraju od par do tisuću ili više eura. Bez obzira na cijenu, u restoranima ljudi često sjede u jaknama – naruče, pojedu i odu dalje. Nekad su to i mjesta prijateljskih razgovora, ali i poslovnih sastanaka koji gotovo uvijek uključuju odlazak u kineski restoran. Prema regijama, okusi se razlikuju: na sjeveru prevladava slano, na jugu slatko, na istoku kiselo, a na zapadu ljuto. Tradicionalno, kineska kuhinja dijeli se po regijama, a četiri najznačajnije su: Nadamo se da ćete i vi, ako već niste, posjetiti ovu predivnu zemlju i uživati u kineskoj kuhinji, jednoj od najpoznatijih kuhinja na svijetu. Za sve fine i zdrave zalogaje, želimo vam dobar tek odnosno, kako bi Kinezi rekli: 慢慢吃 mànmànchī – sporo jedi, ili 吃吃吃 chī chī chī – jedi, jedi, jedi!
Hutonzi, uske ulice starog Pekinga
Hutong (胡同 Hútòng) i Siheyuan (四合院 Sìhéyuàn) predstavljaju ključne kulturološke simbole Pekinga. Radi se o tradicionalnom arhitektonskom stilu glavnog grada Kine – imanjima u obliku pravokutnika u kojima sobe okružuju centralno dvorište. Glavna soba okrenuta je prema jugu, sporedne prostorije prema sjeveru, dok bočne sobe gledaju na zapad i istok, stvarajući tipično Siheyuan, što u prijevodu znači „četverokutno dvorište“. U dvorištima često rastu mogranji ili drugi ukrasni drveći, cvjetni vrtovi, pa čak i akvariji, stvarajući miran i skladan ambijent. Članovi obitelji smještali su se prema svom statusu: najstariji i najvažniji članovi živjeli su u glavnoj, najbolje osunčanoj sobi s najljepšim pogledom, dok su mlađi članovi koristili bočne sobe, a prostorije okrenute prema sjeveru služile su kao kuhinja i blagovaona. Svaka soba bila je neovisna, ali centralno dvorište ostajalo je mjesto zajedničkog života i druženja, što je činilo Siheyuan idealnim za velike kineske obitelji. Povijest Hutonga seže do dinastije Yuan u 13. stoljeću, kada je Peking postao kineska prijestolnica, a vladar Kublaj-kan naredio je izgradnju grada u obliku šahovske ploče. Već tada Siheyuan postaje simbol Pekinga, a Hutonzi, orijentirani istok–zapad, povezivali su unutrašnjost starog dijela grada, u skladu s principima fengshuija. Izgradnja Siheyuana pratila je stroga pravila. Postojala je proporcionalna ravnoteža između veličine zida i dužine dvorišta kako bi u zimskim mjesecima bilo što više sunca, a ljeti što manje. Veći ili manji Siheyuan-i odražavali su imovinski status svojih vlasnika, dok su Hutonzi povezivali pojedine kuće i oblikovali uske pekinške uličice. Njihova širina varirala je od tek 40 cm u Qianshi Hutongu, najmanjem, do 32,18 m u Lingjing Hutongu, najvećem. Hutongi su dobivali imena prema obliku, biljkama, položaju, tržnicama, hramovima, poznatim ličnostima, administrativnim zgradama ili čak simbolima sreće. Primjeri su Qianliang Hutong – „Hutong novca i hrane“ ili Mishi Hutong – „Hutong tržnice riže“. Tijekom dinastija Ming i Qing, ovaj arhitektonski stil dodatno se usavršavao i prilagođavao životnim potrebama stanovnika. Tek u 20. stoljeću Siheyuane su postupno zamijenile moderne zgrade, a Hutongi velike pekinške ulice. Danas neki Hutongi ostaju zatvoreni za javnost, neki su oživljeni, dok su neki nestali, no njihova povijest i dalje živi. Zahvaljujući dugoj povijesti Pekinga i njegovom statusu prijestolnice tijekom šest dinastija, gotovo svaki Hutong priča svoju priču – često povezanu s važnim povijesnim događajima. Šetnja Pekinom neizostavno znači i šetnju kroz Hutonge, uske ulice starog Pekinga gdje se može doživjeti duh drevne, ali danas, i moderne Kine.
Zhang Yimou, jedan od najboljih kineskih redatelja svih vremena
Rani život, obrazovanje i utjecaj društveno-političkog konteksta Zhang Yimou （张艺谋 Zhāng Yìmóu）rođen je u Xi’anu, u provinciji Shaanxi, 14.11.1951., u periodu koji je Kinu kao državu obilježio svojevrsnim društveno-političkim događajima čije su posljedice osjećale ne samo tadašnje nego i mnoge generacije kasnije. 1978.godine, kada više nisu vrijedile politike iz perioda Kulturne revolucije, u dobi od 27 godina, Zhang Yimou, iako je bio iznad propisane dobi za prijem na fakultet, obratio se Ministarstvu kulture koje mu je nakon pregleda njegovih osobnih fotografskih radova dozvolilo upis na Pekinšku filmsku akademiju. Diplomirao je 1982.godine, u klasi u kojoj su bili Chen Kaige, Tian Zhuangzhuang i Zhang Junzhao, klasi poznatoj kao „petoj generaciji” kineske kinematografije koja je svoj rad započela po završetku Kulturne revolucije; Zhang Yimou bio je i ostao jedan od njezinih vodećih autora. Umjetnički izražaj i društveni angažman u filmovima Vrijeme u kojem je živio oblikovalo je njegov umjetnički izražaj i to se jasno može vidjeti u njegovim filmovima. Opisivao je život običnog čovjeka koji se bespogovorno, često nemajući izbora, prilagođavao okolnostima ma kakve one bile, nikad ne znajući što će uslijediti, uvijek stavljajući društvo kao takvo ispred sebe, čak potpuno zanemarujući svoje najosnovnije ljudske potrebe, pokušavajući dati svoj doprinos mirnijem i boljem životu kome se nadao. Iz perspektive promatrača, ne možemo ne primijetiti i osporiti ili negirati njegov očit doprinos davanju uvida u različite kulturološke, društvene, političke prilike života u Kini, posebice onoga što se dešavalo u XX stoljeću. Pričao je o onome o čemu su mnogi šutili. Razmišljao je na način na koji mnogi ili nisu smjeli ili nisu imali kapacitet razmišljanja. Ukazivao je na probleme koji nisu uvijek nailazili na razumijevanje. Dapače. Tako je film “Cvijeće rata” koji govori o japanskoj invaziji na Kinu zabranjen u Japanu (2011., kad je snimljen, bio je njegov najskuplji film s ukupnim proračunom od 90,2 milijuna dolara; među mnogima, izdvojit ćemo samo šest nominacija za Azijsku filmsku nagradu – za najbolji film, režisera, scenarista, skladatelja, kostimografa i novopridošlicu) dok je, primjerice, “Živjeti”, film o komunističkoj Maovoj vladavini, zabranjen u njegovoj domovini. Kako je osobno tijekom Kulturne revolucije bio primoran na tzv. reedukaciju, ne čudi potreba da u svom radu istražuje teme bliske toj, ali i ostalim temama koje su bile politički i seksualno represivne te povijesno značajne za kinesko društvo i pojedinca. Većina njegovih filmskih ostvarenja vezana su uz teške događaje, temelje se na povijesnim činjenicama, obično seoskih zajednica a prikazana su nerijetko na nedvosmislen i vrlo ogoljen, često kritičan način. Osim po tome, prepoznatljiva su i po kaligrafiji kojom započinje većina njegovih filmova te glumici Gong Li (巩俐 Gǒng Lì, rođena 1965.godine), njegovoj muzi, glavnoj glumici u velikom broju njegovih filmova. Suradnja s Gong Li i međunarodni uspjesi Njegov redateljski debi, film “Crveni sirak”, upravo s njom u (njenoj prvoj) glavnoj ulozi, 1988. godine donio mu je Zlatnog medvjeda za najbolji film na 38.međunarodnom festivalu u Berlinu. Taj ga je film doveo na vrh liste svjetskih redatelja, no nije bio jedini koji je naišao na odlične kritike i mnogobrojna priznanja i nagrade. Niz se nastavio, ako izostavimo film iz 1989. koji je politički triler također u suradnji s Gong Li a koji je sam Zhan Yimou ocijenio kao svoj najgori film. No, 1990.godine, s također Gong Li u glavnoj ulozi, režirao je dramu po imenu “Ju Dou” koja je postala prvi kineski film nominiran za Oskara za najbolji film na stranom jeziku. Nakon toga, 1991.godine, uslijedila je četvrta suradnja s Gong Li, nastao je film “Podignite crvenu svjetiljku” koji, kao i svi njegovi filmovi, vrlo realistično oslikava stanje u društvu, ovaj put prikazujući život bogate obitelji početkom XX stoljeća kad je Kinezima bilo omogućeno ženiti se s onoliko žena koliko su htjeli i/ili mogli kupiti, izdržavati. Godine 1992. na dodjeli Oskara nominiran je u kategoriji najboljeg stranog filma i time je postao drugi film koji je zaslužio takvo svjetsko priznanje. Položaj žena u društvu tema je obrađena u sva tri filma pa se smatraju neformalnim triptihom; ova trilogija opisuje mlade djevojke koje udajom ulaze u obitelji više klase i susreću se sa sličnim nevoljama. Te iste godine u produkciji Pekinške filmske akademije nastala je “Priča o Qiu Juu” koja je osvojila Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu. Gong Li bila je glavna glumica i u tom filmu; dobila je dvije nagrade za najbolju glumicu, od kojih se svakako izdvaja Volpijev pehar kao službena, festivalska nagrada. Prvi je to njegov društveno angažirani film s elemetima komedije, različit od dotadašnjih filmova u kojima je povijesne događaje uglavnom prikazivao kroz drame ili tragedije. Kako su mnoge ulične scene snimljene skrivenom kamerom, film ima elemete dokumentarca, što je još jedna od razlika u odnosu na prethodna redateljska dostignuća. Roger Ebert, poznati američki kritičar, komentirao je kako putem apsorbiramo više informacija o svakodnevnom životu običnih ljudi u Kini nego u ijednom filmu koji je vidio, što je dojam koji mnogi dijele. “Živjeti” je bio sljedeći film koji je godine 1994. nagrađen u Cannesu Grand Prix nagradom ekumenskog žirija i nagradom za najboljeg glumca. Kako smo ranije spomenuli, bio je zabranjen u Kini, no bez karikiranja ili uljepšavanja, što je svakako jedna bitna crta Zhangovog rada, pokazao je sve strane jednog režima i koliko je koštao svaki društveni sloj, samo u različitim razdobljima koja nužno nisu bila vremenski jako udaljena. U sedmom filmu po redu u režiji Zhang Yimoua, Gong Li se pojavljuje 1995.godine u “Šangajskoj trijadi”, filmu koji je bio prvi Zhangov film u suradnji sa zapadnjačkim koproducentima a kojeg je američka nacionalna kritičarska udruga proglasila najboljim inojezičnim filmom. Stiče se dojam da je izabravši ekranizirati roman Pravila klana Xiaoa Lia, politički neosporne knjige koja se bavila šangajskim podzemljem 30-ih godina prošlog stoljeća, htio pustiti da se slegnu dojmovi, da ne kažemo “slegne prašina”, koju je film “Živjeti” izazvao u kineskom društvu. Ujedno, u tom filmu se njegova i Gong Liina romantična i profesionalna veza završava; sljedeću suradnju imaju tek 2006.godine, nakon 11 godina pauze, u filmu “Prokletsvo zlatnog cvijeta”. Osim po nastavku njihove suradnje, ovaj film je ostao poznat po najvećem setu u kineskoj kinematografiji,
Kineski tradicionalni glazbeni instrumenti
O bogatstvu i ljepoti tradicionalne kineske glazbe najbolje govore tradicionalni kineski glazbeni instrumenti. Kao zorni primjeri tu su ne samo drevni, nego i potpuno novi instrumenti. Neki od novih instrumenata pojavili su se vremenom, a neki su se mijenjali kroz vrijeme i poprimili novi oblik. Erhu (二胡 – èrhú) je jedan takav instrument koji savršeno opisuje raskoš i posebnost kineske glazbe, a u svijetu je poznat kao kineska violina. Radi se o žičanom instrumentu koji postoji već više od 1000 godina. Nije lako pratiti povijest njegovog stvaranja, ali ono što je utvrđeno jest da se koristio kao nomadsko oruđe koje je u Kinu došlo s nomadskim narodima sa sjevera. Erhu nije izvorni Han instrument (Han je etnička skupina koja čini 92% Kine i 19% ukupne svjetske populacije), ali je postao dijelom kineskih narodnih instrumenata te danas nosi epitet najpopularnijeg žičanog instrumenta diljem Kine, među svim njezinim različitim etničkim skupina. Koristi se kao prateći instrument kako u vokalnoj, tako i u instrumentalnoj glazbi, a od početka 20. stoljeća (od 1920-ih nadalje) koristi se i kao solo instrument za koji su skladane mnoge samostalne skladbe. Poznat kao vodeći instrument u tradicionalnom kineskom orkestru i općenito u gudačkoj glazbi, erhu se svira u ansamblima, ali se koristi naširoko i u drami i kineskoj operi (glumci u kineskim kazalištima nerijetko su i izvrsni glazbenici). Bez njegovog lako prepoznatljivog melodičnog zvuka, koji je istodobno nježan i izražajan, ne može se zamisliti niti simfonijski orkestar Kine. Taj izrazit glas, možda najizrazitiji među gudačkim instrumentima, osigurava mu visoko prvo mjesto u kineskoj tradicionalnoj glazbi. Ali, zahvaljujući popularnosti koju uživa, na ovom dvožičnom instrumentu sviraju se ne samo narodne melodije, nego i jazz i rock izvedbe. Karakterističnog je izgleda. Drevni erhu instrumenti bili su visine 50-60 cm, dok današnji erhu ima visinu od oko 81 cm. Tijelo erhua (rezonantna kutija) pravi se od plemenitog drveta (ružino drvo, mahagonij), dok se šesterokutni rezonator prekriva zmijskom kožom. Iz tog tijela „raste“ dugačka grana koja se zove vrat, a ima ulogu podupiranja tijela i žice. Na samom vrhu vrata smještena je savijena glava s dva klina koji služe za podešavanje visine tona. Od vrata do tijela izdužuju se dvije žice. Erhu se svira uz pomoć luka koji se pravi od bambusa i konjske dlake. Budući da je fiksiran između dvije žice, luk s erhuom gradi nerazdvojivu, jedinstvenu cjelinu. Nerijetko ćete na kineskim ulicama vidjeti starije Kineze koji ga sviraju (ako pratite naš Instagram profil onda već znate kako/zašto su kineske ulice tipična, prava Kina…). Erhu kao da čuva kinesku tradiciju od modernog vala. Podsjeća da ta tradicija i dalje živi, unatoč tome što se Kina iz godine u godinu sve više i više mijenja i razvija, te u tom smislu postaje simbol novoga, modernog svijeta – svijeta budućnosti. Erhu često (pro)budi u čovjeku i neke tanane, često sjetne ili tužne emocije. Probija se do srca slušatelja vrlo lako, a zaboravlja se vrlo teško. Na jedan je način sastavni dio Kine, pa otići u Kinu, a ne čuti erhu (ali i ostale tradicionalne glazbene instrumente), usuđujemo se reći, nije moguće. Erhu savršeno opisuje kineske pejzaže. Imitira zvukove, te kao da prenosi čitave cjeline, poput slike ili fotografije, kroz drugi oblik – kroz glazbu. Tako danas, kao jedna vrsta vremenskog stroja, erhu obogaćuje povijesno i kulturno značajna mjesta, dopunjava ih i prenosi duh drevne Kine, čime je oživljava. Kad se svira, erhu se drži okomito na jednom koljenu, u uspravnom položaju. Za razliku od njega, kineska citra postavljena je horizontalno. Kineska citra zvana guzheng (古箏 – gǔzhēng) sastoji se od 18 ili više žica (moderna citra ima 21 žicu), a postoji i guqin (古琴 – gǔqín), kineska citra sa 7 žica. Izvorno ih je imala 5, ali od 3. stoljeća pr. Kr. ima 7 žica pa je poznata i kao „guxianqin“, odnosno „glazbeni instrument sa sedam žica“. Razlika, osim u broju žica, ogleda se i u činjenici da guzheng ima pokretne, labave nosače ispod žica, dok ih guqin nema. Istrument je to koji je od davnina bio omiljen među učenim ljudima, posebice među znanstvenicima, filozofima te pjesnicima. Zbog toga je smatran sofisticiranim instrumentom i nosi naziv „otac kineske gazbe“ ili „istrument mudraca“. Drevna Kina nije brojala obrazovanih ljudi kao danas, ali svi su imali jednu zanimljivu poveznicu: očekivalo se da znaju kaligrafiju, slikanje, igru go i sviranje na guqinu. To ih je odvajalo od neobrazovanog sloja ljudi. Ono što je još zanimljivije jest da danas, nakon toliko stoljeća, ove 4 umjetnosti zauzimaju posebno mjesto ne samo u kulturnoj baštini Kine, nego i u svakodnevnom životu Kineza. Kaligrafija je dio obrazovnog sustava, slikanje (a govorimo o tradicionalnom slikanju) živi i u modernoj Kini, igra go igra se toliko da su šanse da ćete otići u Kinu, a ne vidjeti kako grupa Kineza igra igru go ravne nuli (pitanje je samo hoćete li znati što rade. :)). Izvorno, guqin zvao se samo „qin“, ali kako se s vremenom ovaj pojam počeo odnositi na brojne glazbene instrumente iz obitelji žičanih instrumenata (npr. klavir, cimbal), dodao mu se prefiks „gu“, što na kineskom znači „drevni“. Među drevnim kineskim instrumentima nalazi se i dizi (笛子 – dízi), kineska poprečna flauta, jedan od najčešćih kineskih glazbenih instrumenata. Dizi se svira u ansamblima narodne glazbe i kineskoj operi, ali jednako tako ga možete čuti i u modernom orkestru (ili npr. ovdje 🙂 ) Flauta di (笛– dí) ili handi (橫笛 – héngdi), kako je još zovu, obično se pravi od bambusa. Smatra se da rasprostranjenost i popularnost duguje jednostavnosti i pristupačnosti izrade. Također, vrlo je laka za prenošenje. Na sjeveru Kine za izradu koristi se crni (ljubičasti) bambus, dok jug Kine (Suzhou i Hangzhou) preferira izradu od bijelog bambusa. Inače, kad smo kod bambusa, bitno je napomenuti da je podijela kineskih glazbenih instrumenata napravljena upravo u skladu s vrstom materijala koji se koristi za izradu. Tako imamo osam skupina instrumenata. Osim bambusovih, tu su još: drveni, kameni, kožni, žičani, metalni i zemljani instrumenti. Di ima jednu rupu za membranu i šest rupa koje su izrezane dužinom instrumenta. Svoj karakterističan
Kineski jezik, jezik 21.stoljeća?
U susret 20. travnju, UN-ovom međunarodnom danu mandarinskog kineskog jezika, bavimo se komparacijom kineskog jezika s ostalima svjetskim jezicima te njegovim položajem u odnosu na iste. Jezici kao takvi su, kažu, „pokretna meta“, veliki problem za stručnjake koji ih pokušavaju izbrojati jer im se broj na svijetu konstantno mijenja. Razloga je više. Svakim danom saznanja o svjetskim jezicima su veća dok, s druge strane, postoje zajednice koje su pod sve većim pritiskom suvremenog načina života pa njihovi jezici izumiru kao što, nema sumnje, postoje i jezici za koje još uvijek ne znamo. Prilikom računanja broja jezika, važno je uzeti u obzir kriterij računanja. Smatra li se npr. mandarinski kineski posebnim dijalektom (jedan od 8) ili se računaju jezici u okviru tog dijalekta (ima ih oko 200) ili se pak svi dijalekti računaju samo kao jedan jezik – kineski? Bilo kako bilo, danas na svijetu, smatra se, ima preko 7 000 jezika. Od toga, čak 1/2 svjetskog stanovništva govori samo 23 jezika. Poredani po brojnosti, u pitanju su: kineski, španjolski, engleski, arapski, hindu, bengalski, portugalski, ruski, japanski, lahnda (uključujući pundžabi jezik), javanski, korejski, njemački, francuski, telugu, marathi, turski, urdu, vijetnamski, tamilski, talijanski, perzijski (uključujući dari i farsi jezik) i malajski jezik. Niz je ovo koji predstavlja samo 0.32% od ukupnog broja jezika iako više od 50 milijuna govornika koristi svaki od ta 23 jezika ima. Zanimljiv je i podatak da skoro 1/2 svjetskih jezika nema pisani oblik što je i logično ako uzmemo u obzir činjenicu da se govor pojavio puno prije pisanja. Primjerice mnogi afrički jezici nemaju pisani oblik a stanovništvo Afrike čini 16% ukupne svjetske populacije i govori čak 32% od ukupnog broja svjetskih jezika. Na svijetu je, da zaključimo, a po podacima sa site-a Ethnologue, 3.900 jezika koji se i pišu i govore dok ostalih 3.200 jezika najvjerojatnije nemaju pisanu formu što će reći da, gledano u postotcima, 54% od ukupnog broja živih svjetskih jezika su jezici koji imaju pisanu formu, a 46% jezika su oni koji ju nemaju. Trebalo bi spomenuti i da čak 95% svjetskih jezika nije zastupljeno na Internetu. Tako možete biti stanovnik države koja ima milijune stanovnika, možete se školovati, biti visokoobrazovani ali nećete moći pronaći podatke na Internetu na službenom jeziku svoje zemlje. Problem je to s kojim se suočava oko 95% svjetskih jezika. Danas digitalnim sadržajima dominiraju vodeći svjetski jezici – kineski, engleski i španjolski koji i u ovoj kategoriji zauzimaju prva tri mjesta. Ostali jezici su manje ili više ili uopće nisu zastupljenu u internetskim sadržajima. 1/3 jezika je ugrožena jer ima manje od 1.000 govornika, smatraju se „umirućim jezicima“, jezicima koji su još prisutni ali im prijeti nestanak. Jedan svjetski jezik nestane na svakih 14 dana. Dolazimo tako do podatka da svake godine nestane oko 26 jezika. Što je najgore, taj broj ima tendenciju rasta pa stručnjaci upozoravaju da će više od 1/2 svjetskih jezika nestati do kraja 21.stoljeća, odnosno predviđa se da će do 2050. nestati i do 90% postojećih jezika – 94% svih svjetskih jezika redovito govori samo 6% svjetske populacije! “Vrijediš koliko jezika govoriš”, izreka koju smo toliko puta čuli, u današnje vrijeme dobiva na težini – bez poznavanja jezika nismo konkurentni na tržištu rada. Pitanja je više. Koji su to jezici koji nas izdvajaju na tržištu rada? Koji se jezici u svijetu najviše govore? Koji se jezici najradije uče? Koji jezici imaju najviše govornika u zemljama gdje su službeni ali isto tako i diljem svijeta gdje ih se uči kao strane jezike? Koji jezici imaju najviše govornika kojima je taj jezik materinji? Koji su najrašireniji jezici diljem svijeta? Kada govorimo o brojnosti govornika, na prvom mjestu je Azija koja broji 2.301 jezika. Slijede ju Afrika s 2.138 jezika, regija Pacifika gdje se govori 1.313 jezika, Sjeverna i Južna Amerika s 1.064 jezika dok se najmanje jezika, njih 286, govori u Europi koja predstavlja1/4 svjetske populacije. Prema podacima Ethnologuea, on line riznici podataka o svjetskim jezicima, najviše živih jezika (živi jezik je onaj koji ima barem jednog govornika kojem je on materinji jezik) ima Papua Nova Gvineja (5.5 milijuna stanovnika), njih 839, što je gotovo tri puta više nego u Europi. Kineski jezik, jezik koji govori 16% svjetske populacije, uvjerljivo je na prvom mjestu po broju govornika kojima je on materinji jezik – preko milijardu i 200 milijuna govori ga u jednom od njegovih (ukupno) 8 glavnih formi. Jezik je to koji pripada sino-tibetanskoj grupi jezika, drugoj jezičnoj grupi po brojnosti na svijetu, zastupljenoj u regiji Himalaja, Kini i jugoistočnoj Aziji. Od navedenih 8 jezika, najviše je govornika mandarinskog jezika koji je, inače, službeni jezik Kine, Singapura i Tajvana, jedan od 6 jezika Ujedinjenih naroda a broji skoro 900 milijuna govornika. Kineski je jezik sve popularniji i kao strani jezik u mnogim zemljama svijeta, sve više ljudi na svijetu uviđa njegov značaj smatrajući ga jezikom današnjice, ulaganjem u budućnost. Zahvaljujući velikom broju govornika ne samo u Španjolskoj nego i u zemljama Latinske Amerike, na drugom mjestu je španjolski jezik s 437 milijuna govornika. Također, španjolski je drugi najučestaliji jezik u SAD-u; zajedno s kineskim, izborni je predmet u školama. Engleski jezik, manje egzotičan ali jezik poslovnoga svijeta i medija, vjerojatno najpopularniji strani jeziku koji se uči gotovo u cijelome svijetu i koji je u tom smislu obilježio 20.stoljeće, je na trećem mjestu s 372 milijuna govornika. Zanimljiv je podatak da u Kini ima više govornika engleskog jezika nego što ih je u SADu. Arapski jezik, službeni jezik u čak 26 zemalja, govori se osim na Bliskom istoku i u zemljama sjeverne Afrike, ima 295 milijuna govornika te zauzima visoko četvrto mjesto. Iako se u europskim zemljama ne uči često, zbog arapske kulture koja je kroz povijest imala snažan utjecaj na Europu, brojni arabizmi se nalaze u mnogim europskim jezicima. Bengalski (indoarijski jezik, službeni jezik u Bangladešu, Zapadnom Bengalu i indijskim državama Tripuriju i Assamu, jezik je koji govore gotovo isključivo njegovi izvorni govornici i koji se rijetko uči kao strani jezik), portugalski (najrašireniji jezik u Brazilu i Portugalu, gdje je i službeni jezik, jezik je koji
Međunarodni dan kineskog jezika
20.04. UN obilježava Dan mandarinskog kineskog jezika kao način proslave povijesti jezika i njegovog, iznad svega, doprinosa svijetu. Cilj je osvijestiti važnost učenja i potaći što veći broj ljudi na učenje kineskog jezika. Mi ga proslavljamo tako što s vama dijelimo važne i interesantne podatke o kineskom jeziku. Kineski jezik i pismo imaju fascinantnu povijest. Prema predaji, tvorac pisma bio je Cangjie (仓颉 Cāng Jié), službeni povjesničar Žutog cara (黄帝 Huángdì), praoca kineskog naroda. Legenda kaže da je imao četiri oka i četiri zjenice te je nadahnuće za znakove dobio promatrajući otisak životinjskog stopala u zemlji. Kada je završio svoj rad, s neba su počele padati žitarice – i od tada se Dan kineskog jezika u UN-u obilježava u razdoblju Kiše žitarica (20. travnja). Kineski je najstariji pisani jezik na svijetu – prvi natpisi pronađeni su na oklopima kornjača iz Shang dinastije (1766.–1123. pr. Kr.), što znači da pismo postoji više od 3 000 godina. Kineski pripada sino-tibetanskoj jezičnoj obitelji, drugoj najvećoj na svijetu, s oko 1,3 milijarde govornika. Obuhvaća 340 jezika u Kini, Himalaji i Jugoistočnoj Aziji, podijeljenih u: Najrasprostranjeniji je mandarinski kineski (900 milijuna govornika), a slijede: wu (80 milijuna), kantonski (70 milijuna), min (60 milijuna), jin (45 milijuna), xiang (36 milijuna), hakka (33 milijuna) i gan (21 milijun). Ukupno, jednu od osam kineskih varijanti govori 1/5 svjetske populacije. Naziv “mandarinski” dolazi od sanskrtske riječi mantri (državni ministar), a portugalski trgovci su ga prilagodili u „Mandarin“. Tijekom dinastije Qing, pekinški izgovor standardiziran je za službenu komunikaciju činovnika – to je postalo temelj suvremenog standardnog mandarinskog jezika (Putonghua), službenog jezika Kine i mnogih regija, uključujući Tajvan, Singapur, Hong Kong i Macau, te jednog od šest službenih jezika UN-a. Iako kineski dijalekti znatno variraju u izgovoru i gramatici, znakovno pismo ih ujedinjuje – znak ima isto značenje, dok izgovor ovisi o dijalektu (npr. znak „一“ čita se „yī“ u mandarinskom, „jat“ u kantonskom, „cit“ u južno-minskom). Pismo postoji u tradicionalnom i pojednostavljenom obliku. Tradicionalno se koristi u Tajvanu, Hong Kongu i Macau, dok se pojednostavljeno koristi u Kini, Singapuru i Maleziji. Danas je u upotrebi 10–20 tisuća znakova, dok je za čitanje novina dovoljno poznavati oko 3 000 znakova, a za 99% svakodnevnih situacija dovoljno je 2 400 znakova. Osnovna jedinica kineskog pisma je znak, koji predstavlja slog, a ne riječ ili pojam. Slog se dijeli na početni dio (initial), završni dio (final) i ton. Mandarinski ima 5 tonova, dok drugi dijalekti imaju od 3 do 10 tonova. Kineski nema abecedu, ali koristi pinyin (拼音) za fonetski zapis znakova latinicom. Pinyin ima 409 slogova, a kombinacijom tonova i slogova tvori se oko 60 000 znakova. Ton i kontekst često mijenjaju značenje riječi – npr.: Kineski obiluje idiomima (chengyu), često u obliku 4×4 znaka, koji nose duboko kulturno značenje i mjere napredak u znanju jezika. Također uključuje riječi pod utjecajem engleskog, fonetski prevedene (npr. 巧克力 qiǎokèlì = čokolada, 沙发 shāfā = sofa). Sve do 1955., kineski se pisao okomito od desna prema lijevo. Nakon reforme, piše se vodoravno, s lijeva na desno. Gramatika kineskog jezika je logična i jednostavna, bez promjena glagola i imenica. Znanstvena istraživanja pokazuju da govornici kineskog aktiviraju obje polutke mozga, što omogućuje razlikovanje značenja istog sloga s različitim tonom. Kineski jezik je složen, ali izuzetno ritmičan, slikovit i precizan, a njegovo učenje otvara vrata najstarijoj i najbogatijoj kulturi svijeta.Iako se kineski često smatra jednim od najtežih jezika na svijetu, danas ga uči više od 50 milijuna ljudi izvan Kine. Postao je jedan od najpopularnijih egzotičnih jezika među Europljanima, a ujedno i najbrže rastući strani jezik na Zapadu – sve više ljudi prepoznaje njegovu ljepotu, logiku i važnost u suvremenom svijetu.
Zmaj, legendarno stvorenje kineskog folklora
Dok je zmaj na Zapadu najčešće predstavljan na negativan način, kao zastrašujuće čudovište koje simbolizira zlo i pohlepu, kao neprijatelj od kog se treba plašiti, na Istoku je zmaj, prije svega, simbol moći, veličine i snage. Osim toga, zmaj označava besmrtnost i savršenstvo, plodnost i otmjenost, uspijeh i prosperitet, istrajnost i junaštvo, dobrotu i plemenitost, sreću i blagoslov. Predstavljajući sve ono što osigurava red i mir u društvu, zmaj (龙 lóng) je amblem carske vlasti. Po vjerovanju drevne Kine, zmaj se na nebu pojavljivao prije rođenja cara pa su se carevi smatrali sinovima zmajeva noseći najveću titulu, titulu Pravog zmaja. Predstavljajući utjelovljenje zmaja na Zemlji, živjeli su u palačama ukrašenim zmajevima, spavali su na tzv. Zmajevim posteljama, sjedili na prijestolju koju su nazivali Zmajeva stolica i oblačili odjeću koju su zvali odora Zmaja. Dakako, jedino je njima bilo dozvoljeno imati predmete s slikama zmajeva; običnom narodu to nije bilo dozvoljeno ali, s poštovanjem i divljenjem svi su se Kinezi klanjali zmajevima. Danas se s ponosom nazivaju potomcima zmajeva. Ovo mitološko biće drevne Kine koje po kineskom vjerovanju datira iz perioda 3000 godina pr.Kr prisutno je u svim porama kulturnog nasljeđa Kine. Nezaobilazan je dio fengshuija, slikarstva, kiparstva, horoskopa, arhitekture (posebice kad govorimo o ukrasima na hramovima i palačama, krovovima i fasadama drevne ali često i moderne gradnje). Kao da nema mjesta stvaranja kojeg nije dio, utkan je u svaku poru kineske kulturne baštine. Kineski zmaj nije samo običan nacionalni simbol Kine i ne predstavlja samo običnu nacionalnu maskotu Kine; za Kineze, on je uzvišeno i božansko, svemoguće stvorenje koje štiti ljude. Tako je po kineskom vjerovanju i danas preporučljivo držati u kući predmet zmaja kako bi zaštitio obitelj. Budući da položaj zmaja određuje njegovu energiju, Kinezi vjeruju da bi zmaj trebao stajati iza leđa kako bi mogao iskazati svoju zaštitničku stranu; u suprotnom se osoba izlaže opasnosti. Također, vjeruje se da zmaj donosi i bogatstvo, posebno ako ga se stavi u blizini izvora vode. Postoji više legendi koje govore o njihovom djelovanju i postojanju. Po jednoj, jedan car zarobio je četiri zmaja ispod četiri planine kao kaznu što su popili vodu iz Istočnog mora i u obliku kiše ju dali ljudima. No, zmajeve to nije spriječilo da pomažu ljudima pa su tako nastale Duga, Žuta, Crna i Biserna rijeka; ovi zmajevi nosili su upravo navedena imena. Nadalje, u kineskoj kozmogoniji zmaj je, kao stvoritelj kozmosa, prikazan kao biće sa zmajevom glavom i tijelom zmije. Inače, kineski zmaj najčešće i je prikazan kao veliki i jak reptil, dugog tijela koje je prekriveno krljuštima šarana, ima kratke noge, šape tigra, kandže sokola, velike oči a nerijetko i krila. Kineski zmaj je, kao što možemo zaključiti, zapravo skup dijelova različitih životinja. Kineski zmaj i mitovi o njemu prožimaju, dakle, drevnu kinesku kulturu pa danas, iako imamo različite interpretacije o nastanku kineskog naroda, glavnu ulogu u svakoj igra upravo zmaj. Tako jedna legenda kaže da je Žuti car porazivši jedno suparničko pleme preuzeo njihov totem i dodao ga totemu svog plemena što je rezultiralo nastankom slike zmaja nakon čega je zmaj postao i simbolom kineskog ujedinjenja. No, valja napomenuti da u Kini nije cijenjen samo jedan zmaj; poštuje se devetero zmajeve djece koji svi pojedinačno nose određene epitete i predstavljaju određene vrijednosti i kao takvi sastavni su dio kineske umjetnosti ili arhitekture. Danas se zmajevi mogu vidjeti i u mnogim tradicionalnim ceremonijama od kojih bismo svakako izdvojili festivala Zmajevih čamaca, blagdan koji se održava petog dana petog lunarnog mjeseca a koji se obilježava utrkom čamaca sa zmajevim glavama u čast poznatog pjesnika Qu Yuana. Naravno, ne možemo ne navesti još značajniji podatak a to je da je zmaj prisutan na proslavi Kineske nove godine kao najvažnijeg kineskog tradicionalnog blagdana kada velik broj ljudi formira pokretnu figuru u obliku zmaja crvene boje što simbolizira sreću i prosperitet. Kao peti po redu, zmaj predstavlja najvažniji znak kineskog horoskopa. Vjeruje se da su osobe rođene u godini Zmaja izrazito inteligentni, ambiciozni, samostalni i prodorni te kao takvi, po prirodi stvari, odlični lideri. Ne čudi što se kapaciteti u porodilištima utrostruče u godini Zmaja. Očekuje se da će, kao i obično, oni koji mogu, planirati rađanje djece u godini Zmaja, dok će se istodobno izbjegavati veliki financijski rizici i radikalne životne promjene. Naime, prema vjerovanjima, ali i povijesnim podacima koji im idu u prilog, najveći socijalno-politički, kao i prirodni preokreti, događali su se upravo u godini Zmaja. Inače, proslava godine Zmaja najvažnija je u dvanaestogodišnjem ciklusu, pa je njezin doček uvijek najbogatiji i najveseliji.