Kineski krovovi, bajkovita ljepota tradicionalne arhitekture
Kineski krovovi su prepoznatljiv i neizostavan dio kineske arhitekture. Tipično kvadratnog oblika, privlače pažnju svojim elegantnim rubovima koji su zakrivljeni prema nebu, dajući građevinama gotovo bajkovit izgled – kao da će svakog trenutka poletjeti. Bogate nadstrešnice i dekorativni detalji čine ih profinjenima, atraktivnima i pomalo tajanstvenima. Jedna od drevnih legendi objašnjava zakrivljene kutove kineskih krovova: zmajevi, koji su po vjerovanjima mogli nanositi štetu ljudima, nisu se mogli spustiti na kuće i morali su letjeti natrag prema nebu. Iako je ovo mitsko objašnjenje, moderna arhitektura ističe i praktične prednosti takvog dizajna. Zakrivljeni rubovi čuvaju građevinu od vlage i poplava – oborine se raspršuju dalje od zidova i ne zadržavaju se na krovu. Istovremeno, štite unutrašnjost od prekomjerne topline, dok prostor između krova i zidova omogućava prirodnu ventilaciju. Kineski krovovi su također prilagođeni seizmičkim područjima. Konstrukcija se oslanja na potporne stupove, uključujući središnji stup koji apsorbira potresne sile. Takav sustav, koji podsjeća na kišobran, razlikuje kineske krovove od europskih, gdje se koriste rešetkaste konstrukcije. Izdržljivost i praktičnost čine kineske krovove široko rasprostranjenima. U davna vremena siromašni slojevi koristili su bambus, dok su bogatiji domovi imali krovove od žutih glaziranih pločica. Na krovu se često nalaze keramičke figure mitskih životinja, koje u početku sprječavaju padanje pločica, a kasnije simbolički štite od zlih duhova. Broj figura često odražava važnost i prestiž same građevine. Krovovi mogu biti višeslojni, što znači da više krovišta može biti položeno jedan na drugi, dodajući građevini monumentalnost i ljepotu. Njihova jedinstvena estetika privlači i ljude na Zapadu koji žele azijski pečat u svojim domovima ili poslovnim prostorima. Ipak, izgradnja kineskog krova zahtijeva vještinu dizajnera i majstora, a samo pravi znalci mogu razlikovati original od imitacije. U kineskoj tradiciji ravne linije smatraju se otvorom za negativnu energiju, zbog čega su krovovi često zakrivljeni. Osim praktične funkcije, takvi krovi donose i dobrobit obitelji. Fengshui, drevna umjetnost uređenja prostora u skladu s prirodom, stoljećima oblikuje dizajn kineskih krovova, osiguravajući mir i harmoniju unutar doma. Upravo zato kineski krovovi zasluženo nose epitet bajkovite ljepote, spajajući estetiku i funkcionalnost u tradiciji kineske arhitekture.
Henan, kolijevka kineske civilizacije
Henan (河南, Hénán), naziv za unutarnju kinesku pokrajinu koja se nalazi u sjevenoj središnjoj regiji Kine, znači “južno od Žute rijeke”, iako je jedna četvrtina pokrajine sjeverno do rijeke. Zahvaljujući povoljnoj klimi (preovladava kontinentalna klima pa su ljeta vruća i vlažna a zime hladne i suhe) i obilju plodne zemlje, treća je ovo najnaseljenija kineska pokrajina (nakon Guangdonga i Shandonga) s oko 100 milijuna stanovnika. 98,8% stanovništva čine Han Kinezi, 92% ukupnog kineskog stanovništva Kine. Potječu iz područja Žute rijeke pa Žutu rijeku smatraju “Majčinskom rijekom”, Henan izvorom kineske kulture a stanovnike Hunana potomcima Žutog cara. Inače, Žuta rijeka, 3. najdulja rijeka u Aziji i 6. najdulja rijeka na svijetu, 2. je najdulja rijeka u Kini (5464 km) i, uz Jangce rijeku, najvažnija je rijeka u Kini. Henan, skraćeno Yu (禹, yù), graniči sa šest drugih provincija – Shandong na sjeveroistoku, Hebei na sjeveru, Shanxi na sjeverozapadu, Shaanxi na zapadu, Hubei na jugu i Anhui na istoku. Ova važna kineska pokrajina poznata je i pod nazivom Zhongyuan (中原, Zhōngyuán) ili Zhongzhou (中州, Zhōngzhōu) što u prijevodu znači „središnje ravnice” ili „srednja zemlja” (naziv u širem smislu nosi i cijela sjevernokineska ravnica). Henan pokrajina također je poznata i po kineskoj operi koja se rodila u ovom dijelu Kine. Peto je najveće gospodarsto u Kini s BDPom koji je u 2023. godinu iznosio 832.23 billion USD; da je država, nalazila bi se među 20 prvih najrazvijenijih ekonomija na svijetu. Gospodarstvo je u stalnom porastu a temelji se pretežno na turizmu, teškoj industriji, maloprodaji i poljoprivredi. Ovo područje poznato je po najstarijim dokazima poljoprivrede kultura neolita, kulture Yangshuo (5000. pr. Kr. – 3000. pr. Kr.) i kulture Longshan (3000. pr. Kr. – 2000. pr. Kr). Također, područje Henana smatra se sjedištem polumitskih kineskih dinastija Xia (21. – 17.stoljeće pr. Kr.) i Shang (16. – 11.stoljeće pr. Kr.). U dugoj kineskoj povijesti, u gradovima kao što su Dengfeng, Anyang, Xuchang, Kaifeng i Luoyang, 9 kineskih dinastija imalo je prijestolnicu. Dengfeng (登封, Dēngfēng) koji se nalazi u podnožju planine Song, jedne od 5 svetih planina Kine, nekad poznat kao Yangcheng (阳城, Yángchéng), bio je stara prijestolnica dinastije Xia. Danas je jedno od cjenjenijih duhovnih središta u Kini, mjesto brojnih povijesnih i kulturnih obilježja poput daoističkog hrama Zhongyue, budističkog hrama Shaolin te konfucijske akademije Songyang. Kako je u Kini ideja središta zemlje bila ideja oko koje se orjentirala carska moć, među kineskim pjesnicima nazvan je “središtem neba i zemlje.” Vrata u svijet otvorila su mu Que vrata (ostaci najstarijih građevina u Kini), slavni hram Zhougong („Hram platforme sunčevog sata”) i Opservatorij Danfeng, građevine izrađene u tijeku vladavnine devet kineskih dinastija koje su 2010.godine, kao kompleks spomenika velike i umjetničke i povijesne vrijednosti, kompleks koji je imao vrijednost u kontinuiranom štovanju kineskih careva više od 2000 godina, upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji. Anyang (安阳, Ānyáng) je grad za koji se smatra posljednjom pristolnica Shang dinastije i mjestom gdje je nastalo kinesko pismo. Xuchang (许昌, Xǔchāng) grad je kulture s dugom poviješću. U antičko doba bio je dio dinastije Zhou (11. – 8. stoljeće pr. Kr.) a danas, poznat kao “Pet prijestolnica i četiri rodna grada”, nosi razne epitete. “Rodni grad kineske zimnice”, “Rodni grad porculanske kulture”, “Prijestolnica kineskog ljekovitog bilja”, “Nacionalni čisti grad”, “Izvrstan turistički grad u Kini”, “Nacionalni grad vrtova”, “Nacionalni grad šima”, “Nacionalni model zelenila” samo su neki od njegovih današnjih naziva. Prema izvješću o procjeni koje je 2015. objavila Kineska akademija društvenih znanosti, Xuchang je na trećem mjestu u pokrajini Henan, 70. među 294 gradova u Kini. Kaifeng (开封, Kāifēng) je 8 puta u povijesti bio glavni grad Kine. Ipak, najpoznatiji je po tome što je kao prijestolnica dinastije Song (960. – 1279. godine) postao najvažnije središte trgovine u istočnoj Aziji i bio prva kineska prijestolnica koja je, prije svega, bila trgovačka metropola. Danas je Kaifeng glavni grad za znanstvena istraživanja; jedan je od 200 najboljih svjetskih gradova po znanstvenim rezultatima. Inače, položaj glavnog grada provincije Henan imao je do 1954. kada je Zhengzhou (郑州, Zhèngzhōu), industrijski i najveći grad ove provincije, preuzeo tu ulogu. Luoyang (洛阳 Luòyáng) jedna je od 4 prijestolnice drevne Kine, glavni grad 4 kineske dinastije. Predstavlja jedan od najstarijih gradova u Kini a danas ga krase brojni kulturno-povijesni spomenici koji su postali mjesta svjetske baštine UNESCO-a. Među najpoznatijim mjestima ubrajaju se fascinantne špilje Longmen (龙门石窟, Lóngmén Shíkū) poznate kao “Špilje zmajevih vrata” koje su posvećene budizmu a predstavljaju vrhunac kineskog klesanja u kamenu. Naime, u pitanju je sustav koji čine figure Buddha i njehovih učenika, figure koje su isklesane u 1 400 dubokih niša i špilja na liticama planina Xiang i Logmen. Kako rijeka Yi prolazi između isklesanih stijena dvaju planina, ovo mjesto je nekad nosilo i naziv “Vrata rijeke Yi”. Danas su najveća, ali svakako i najimpresivnija zbirka kineske umjetnosti iz perioda dinastija Wei (386. – 534. godine) i dinastije Tang (618 .- 907. godine). Smještene su 12 km južno od suvremenog Luoyanga. Otprilike toliko kilometara istočno od ovog grada nalazi se još jedno interesanstno i važno povijesno mjesto – Baima si (白马寺, Báimǎ Sì), budistički hram bijelog konja, koji je utemeljen 68. godine i time postao prvi budistički hram osnovan u Kini. Većina današnjih vjernika budizma u Kini smatraju ga kolijevkom kineskog budizma, iako je puno manji u odnosu na druge hramove u Kini. Zahvaljujući restauracijama i nadogradnjama, hram danas ima brojne dvorane okružene vrtovima a zauzima površinu od 13 hektara odnosno 130 000 m². U njemu se nalaze brojne statue od kojih su svakako među najpoznatijima kamene statue dva bijela konja za koje se vjeruje da su iz Indije dovela dva indijska redovnika u Kinu. Luoyang, drevni grad s oko 2 milijuna stanovnika a danas grad od oko 7 milijuna stanovnika, poznat je i po prekrasnim vrtovima božura (牡丹, mǔdan) koji je simbol ovog grada. Tu je i Luoyang muzej, muzej drevnih grobnica koji posjeduje više od 1 700 relikvija iz razdoblja dinastije Xia, Shang i Chou; osnovan je 1958. godine a za javnost je otvoren 1987. godine. Također,
Hunan, provincija planina
Hunan, provincija smještena na jugoistoku središnje Kine, prostire se na 210.000 km² i deseta je po veličini u zemlji. Prema popisu stanovništva iz 2014. godine, u provinciji živi preko 67 milijuna ljudi, što je čini sedmom najnaseljenijom. Povijesno, Hunan je bio važno prometno središte jer je spajao sjever i jug, smješten uz rijeku Jangce i Carski put. Pokrajina je poznata po svojoj plodnoj zemlji koja je hranila mnoge druge regije – najviše se uzgajaju riža i pamuk, dok se danas razvija i uzgoj čaja te industrija čelika, strojeva i elektronike. Područje današnjeg Hunana u kinesku državu uključeno je još od 350. godine pr. Kr., a Han Kinezi, koji danas čine 90% stanovništva, naselili su ovo područje sjeverom zemlje. Ukupno se u provinciji prepoznaje 41 etnička skupina. Hunan je poznat i po važnim povijesnim događajima. Rođeni Hunanac Mao Zedong 1927. godine predvodio je “Ustanak jesenje žetve” kada je osnovana kratkotrajna Hunanaska Sovjetska Republika. Do 1934. na granici Hunana i Jiangxija vođen je gerilski rat, a tijekom Dugog Marša komunisti su pod pritiskom Guomindanga kretali prema Shaanxiju. Tijekom drugog kinesko-japanskog rata Changsha, glavni grad provincije, nekoliko je puta mijenjao ruke između nacionalista i komunista, koji su se 1949. konačno uspostavili u regiji. Danas Hunan čine 34 distrikta, 16 gradskih okruga, 65 okruga i 7 autonomnih okruga, koji se dalje dijele na 2.587 općina – od toga 1.098 gradova, 1.158 naselja, 98 etničkih naselja i 225 poddistrikata. Naziv Hunan (湖南, Húnán) znači “južno od jezera Dongting” (洞庭, Dòngtíng), drugog najvećeg slatkovodnog jezera u Kini. Ime datira iz 1664. godine, kada je dinastija Qing podijelila tadašnju provinciju Huguang na Hunan i Hubei. Provincija graniči sa šest drugih pokrajina: Hubei na sjeveru, Jiangxi na istoku, Guangdong na jugu, Guangxi na jugozapadu, Guizhou na zapadu i Chongqing na sjeverozapadu. Planine i brda prekrivaju 80% teritorija na istoku, jugu i zapadu. Osim sela Shaoshan, rodnog mjesta Mao Zedonga, gdje je 2009. u Changshau podignuto 32-metarsko poprsje od granita, Hunan se ponosi i Wulingyuanom (武陵源, Wǔlíng Yuán). Riječ je o spektakularnom krajoliku koji se proteže cijelim slivom rijeke Suoxi, s oko 3.000 uskih krških stupaca visine većinom preko 200 metara, a ponekad i više od kilometra. Između stupaca nalaze se klanci, tjesnaci, potoci, jezera, slapovi i 40 špilja, među kojima je najpoznatija “Špilja žutog zmaja”, jedna od deset najvećih u Kini. Dva prirodna mosta ističu se među posjetiteljima, a “Most preko neba” (Tianqiashengkong), sa svojih 375 metara visine, smatra se najvišim prirodnim mostom na svijetu. Zbog velikog broja ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, 26.400 hektara ovog područja od 2008. godine nalazi se na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, dok je park sam zaštićen od 1992. Ukupna površina Wulingyuana iznosi 397,5 km². Jedno od najposjećenijih mjesta je Zhangjiajie (张家界, Zhāngjiājiè), prvi nacionalni park šuma u Kini, osnovan 1982. godine. Njegov južni nebeski stup visok 1.080 m, od 2010. službeno nosi ime “Avatar Hallelujah Mountain”, u čast filma Avatar, jer je upravo ovaj krajolik poslužio kao inspiracija redatelju Jamesu Cameronu. Tu je i Huangshizhai (黄石寨, Huángshízhài), ili “Uporište od žutog kamena”, poznato po panoramskom pogledu, te Golden Whip Stream, koji mnogi smatraju najljepšim kanjonom na svijetu. Dodatne atrakcije uključuju Zhangjiajie stakleni most, otvoren 2016., dug 430 m i visok 300 m, te Bailong dizalo (百龙电梯, Bǎilóng diàntī), najviše stakleno dizalo na svijetu, visoko 326 m. Za dolazak do vrhunaca Wulingyuana može se koristiti i žičara do planine Tianmen (天门山, Tiānmén shān), najdulja putnička žičara na visokim planinama na svijetu, duljine preko 7,5 km s 99 zavoja. Coiling Dragon Cliff, otvoren 2016., dodatno oduševljava posjetitelje stazom od stakla dugom 100 m i širokom 1,6 m, smještenom na visini od 1.500 m. Changsha (长沙市, Chángshā), što znači “dugi pješčani sprud”, najveći je i glavni grad provincije. Smješten na obali rijeke Xiang, jedne od pritoka Jangcea, broji više od 7,5 milijuna stanovnika i često je početna točka putovanja kroz Hunan. Grad ima vlažnu suptropsku klimu s prosječnom godišnjom temperaturom od 17,03 °C, dok su siječanj i srpanj prosječno 4,6 °C, odnosno 29 °C. Ljeti su dugotrajne vruće kiše, jesen ugodna i suha, zima prohladna i oblačna, a proljeće posebno kišovito i vlažno. Prosječna godišnja količina oborina iznosi 1.331 mm. Unatoč tome, Changsha i cijeli Hunan i dalje oduzimaju dah svojim posjetiteljima, nudeći toliko ljepota i atrakcija da zasigurno zaslužuju mjesto na svakoj #mustsee listi. Iz osobnog iskustva, posebno se ističu njegove spektakularne planine, zbog kojih provincija s pravom nosi nadimak “provincija planina”.
Štapići, tradicionalni kineski pribor za jelo
Štapići (筷子, kuàizi), neizostavan dio kineske kuhinje, koristi se u paru i obično su iste duljine – standardno oko 20 cm, dok su oni za kuhanje dulji, između 30 i 40 cm. Najstariji sačuvani štapići potječu iz perioda dinastije Shang (1766. – 1122. pr. Kr.) i izrađeni su od bronce. Smatra se da su se štapići kao pribor za jelo počeli koristiti tijekom dinastije Han (202. pr. Kr. – 220.), dok su u širokoj upotrebi postali za vrijeme dinastije Ming (1368. – 1644.). Postoje višekratni i jednokratni štapići. U Kini se godišnje proizvede oko 45 milijardi pari jednokratnih štapića, za što je potrebno 25 milijuna stabala! Kako bi smanjila njihov utjecaj na okoliš, kineska vlada potiče restorane da koriste štapiće za višekratnu upotrebu, a na jednokratne je uvela taksu od 5%. Tradicionalno se štapići drže u desnoj ruci. Prvi se pridržava palcem i domalim prstom, dok se drugi postavlja između palca i kažiprsta, uz pomoć srednjeg prsta za stabilnost. Štapići se koriste u Kini, Japanu, Koreji, Vijetnamu, dijelovima Nepala, te u regijama s većim brojem kineskih zajednica (Tajland, Laos, Burma). Izrađuju se od bambusa, drveta ili plastike, ali postoje i oni od metala, porculana, žada, pa čak i bjelokosti. Važno je napomenuti da ih nikada ne ostavljate okomito zabodene u hranu, posebno u rižu, jer to podsjeća na kineski ritual prinošenja žrtve mrtvima. Ovaj tradicionalan kineski pribor za jelo najbolje je ostaviti kako to Kinezi stoljećima rade: s desne strane tanjura ili ispod njega.
Kineski kišobran, spoj estetike i funkcionalosti
Kišobrani potječu iz drevne Kine, gdje su se pojavili prije otprilike 3000 godina. Iz Kine su se postupno proširili u Japan i Koreju, a potom i na Zapad. Iako su u Europu stigli već u 16. stoljeću, prvi primjerci kakve danas poznajemo izrađeni su tek 1787. godine, pa njihova masovna upotreba započinje krajem 18. stoljeća. Vrlo brzo kišobran postaje neizostavan modni dodatak, osobito među europskim plemkinjama, bez kojega se nije mogao zamisliti svakodnevni život. Inspirirao je i brojne umjetnike, koji su ga ovjekovječili u književnosti i slikarstvu svog vremena, a ni danas ne izostaje s modnih pista. U suvremenom svijetu kišobrani se prvenstveno koriste kao zaštita od kiše (雨伞, yǔsǎn). Ipak, u Kini oni i dalje imaju važnu ulogu i kao zaštita od Sunca (阳伞, yángsǎn). Svijetla put u kineskoj kulturi tradicionalno se smatra idealom ljepote, pa nije rijetkost vidjeti žene kako nose otvorene kišobrane bez obzira na vremenske prilike. Današnji kišobran po obliku ne odstupa mnogo od svojih drevnih prethodnika. Svila je s vremenom zamijenjena pamukom, plastificiranim materijalima i najlonom, dok se konstrukcija i rebra najčešće izrađuju od laganih metala, a rjeđe od drveta. Tijekom povijesti korišteni su različiti materijali – od voštanog papira i pamuka, preko svile, do suvremenih sintetičkih tkanina. Među svim vrstama, svileni kišobran i dalje se smatra najljepšim: izrađuje se na bambusovom okviru, bogato je ukrašen dekorativnim motivima, dug je oko 53 centimetra i težak približno 250 grama. U svijetu modernih kišobrana brojne se tvrtke danas natječu u dizajnu, kvaliteti i inovativnosti. Neki su otišli i korak dalje – tako tvrtka Ambient Devices nudi kišobran koji ne samo da štiti od kiše, već i unaprijed prognozira padaline i korisniku šalje obavijest o tome. Kada je riječ o kvaliteti, jednim od najpoznatijih smatra se „Robinson“ kišobran, koji svoj naziv duguje Robinsonu Crusoeu, junaku istoimenog romana Daniela Defoea. Prema konstrukciji, kišobrane možemo podijeliti na one s čvrstim okvirom i na sklopive modele. Neki su estetski dojmljiviji, neki jednostavniji, no iz iskustva boravka u Kini najvažnije je da ispunjavaju svoju osnovnu svrhu – štite i od kiše i od Sunca. U Kini nema razloga za brigu ako nemate vlastiti kišobran – može se kupiti doslovno na svakom koraku, baš kao i sve drugo što može poslužiti kao zaštita, bilo od kišnih padalina ili ljetnih vrućina. I upravo u toj jednostavnosti leži ljepota kineskog kišobrana: on je tradicija koja traje, spoj estetike i funkcionalnosti, ukras koji istovremeno štiti i uljepšava svakodnevni život.
Guangxi, jedna od 5 autonomnih regija Kine
Guangxi (广西, Guǎngxī), službenog naziva Autonomna regija Guangxi naroda Zhuang (广西壮族自治区, Guǎngxī Zhuàngzú Zìzhìqū), jedno je od najraznolikijih područja južne Kine. Prostire se na površini od 236.700 km² i broji oko 50 milijuna stanovnika, a ujedno je i jedna od pet autonomnih regija Narodne Republike Kine. Smješten je na krajnjem jugu zemlje, gdje graniči s Vijetnamom, dok se unutar Kine naslanja na pokrajine Yunnan na zapadu, Guizhou na sjeveru, Hunan na sjeveroistoku i Guangdong na istoku. Administrativno, Guangxi je podijeljen na 14 gradskih prefektura, 56 okruga, 34 distrikta, 12 etničkih okruga i 7 gradskih okruga. Glavni grad regije je Nanning (南宁, Nánníng), koji sa svojih oko 7 milijuna stanovnika leži na rijeci Yong. Zbog povoljnog položaja već je od davnina poznat kao važna riječna luka, dok mu je obilje zelenih površina donijelo nadimak „Zeleni grad“. Na sjeveru regije smjestio se Guilin (桂林, Guìlín), grad s približno 5 milijuna stanovnika, čija se prirodna ljepota smatra gotovo nadnaravnom. Kineska izreka „Guilinov krajolik je najbolji pod nebom“ (桂林山水甲天下) najbolje opisuje njegov ugled. U usporedbi s Nanningom, Guilin privlači znatno veći broj turista, ponajprije zbog svojih slikovitih pejzaža. Središte grada okruženo je dvjema rijekama, četirima jezerima i brojnim brežuljcima, a i grad i zrak osjetno su čišći nego u većini kineskih urbanih središta. Turizam je ovdje glavna gospodarska djelatnost, zahvaljujući kako samom gradu, tako i svjetski poznatim atrakcijama u njegovoj okolici, zbog čega se Guilin često naziva najboljom turističkom destinacijom Kine. Među najpoznatijim simbolima grada ističe se Elephant Trunk Hill (象鼻山, Xiàngbí Shān), brdo smješteno na sjecištu rijeka Taohua i Li, čiji oblik podsjeća na slona koji spušta surlu u vodu. Neizostavna postaja je i Reed Flute Cave (芦笛岩, Lúdí Yán), poznata kao „Palača prirodne umjetnosti“. Ove špilje fasciniraju posjetitelje već više od 1200 godina, a u njima se nalazi više od 70 kamenih zapisa za koje se vjeruje da potječu iz razdoblja dinastije Tang (618.–906.). Guilin je i jedno od odredišta velikog rboja turista kako iz Kine tako i iz svijeta. Razloga je puno. Osim što nikoga ne ostavlja ravnodušnim, u njegovoj se blizini nalazi i Yangshuo (阳朔, Yángshuò), grad od oko 300.000 stanovnika, poznat po svojoj Zapadnoj ulici, najstarijoj u gradu, staroj više od 1400 godina, koja i danas zadržava osebujnu atmosferu. Za mnoge će vrhunac boravka u Guangxiju biti plovidba rijekom Li (漓江, Líjiāng), čijih 83 kilometra povezuje Guilin i Yangshuo. Smatra se jednom od najljepših rijeka Kine, a CNN ju je uvrstio među 15 najljepših rijeka svijeta. Jedan od njezinih najpoznatijih prizora ovjekovječen je i na novčanici od 20 yuana – spoj vode i kraških brežuljaka uz koji se veže legenda o sedam vila, sedam sestara, koje su se pretvorile u planinske vrhove kako bi zauvijek uživale u ljepoti rijeke Li. Nije stoga čudno da ovaj krajolik svake godine privlači milijune posjetitelja. Guangxi je poznat i po spektakularnim rižinim terasama Longji (龙脊梯田, Lóngjǐ tītián), čije ime u prijevodu znači „Zmajeva kičma“, zbog oblika nalik zmajevom tijelu. Smještene su oko 100 kilometara od Guilina, na nadmorskoj visini od 600 do 800 metara, te se prostiru na približno 66 km². Većina terasa izgrađena je prije oko 650 godina: prve potječu iz razdoblja dinastije Yuan (1271.–1368.), dok su mnoge dovršene tijekom dinastije Ming. Ovo je područje dom etničkim skupinama Yao i Zhuang, koje ondje stoljećima žive u skladu s prirodom. Narod Zhuang, s oko 18 milijuna pripadnika, najveća je među 56 službeno priznatih kineskih etničkih skupina, a čak 90 % njih živi upravo u Guangxiju. Posebno je zanimljiva tradicija žena ovoga kraja, koje često imaju kosu dulju od jednog metra – običaj je da se šišaju samo jednom u životu, kada napune 18 godina. Njihovi su domovi otvoreni za posjetitelje, koje rado pozivaju na pjesmu i ples, nudeći im čaj ili tradicionalno Longji vino, uz prizore koji se dugo pamte.
Sichuan, pokrajina obilja
Naziv pokrajine Sichuan (四川, Sìchuān) doslovno znači „četiri rijeke“ i koristi se još od vremena dinastije Song. Iako je Duga rijeka (长江, Cháng Jiāng) najveća i najduža rijeka koja protječe Sichuanom, upravo su njezine četiri pritoke presudile u imenovanju ove pokrajine. S površinom od 485.000 km² Sichuan je peta po veličini kineska pokrajina, dok se po broju stanovnika, njih 80.418.200, nalazi na četvrtom mjestu. Gustoća naseljenosti iznosi oko 165 stanovnika po km². Većinsko stanovništvo čine Han Kinezi (95 %), a među nacionalnim manjinama ističu se Yi (2,6 %), Tibetanci (1,5 %) i Qiang (0,4 %). Službeni govor je sečuanski mandarinski. Među 5.011 gradova u pokrajini, najveći je ujedno i njezin glavni grad – Chengdu (成都, Chéngdū). Grad je osobito poznat po ljutoj kuhinji, zbog čega ga je UNESCO 2010. proglasio prvim azijskim Gradom gastronomije. Nastao je prije više od 4.000 godina, a danas predstavlja jedno od najvažnijih gospodarskih, prometnih i komunikacijskih središta jugozapadne Kine. Ujedno se ubraja među deset najboljih kineskih gradova za ulaganje, među ukupno 280 urbanih središta, te broji oko 15 milijuna stanovnika. Chengdu se nalazi u plodnim ravnicama poznatim kao Tianfuzhiguo (天府之国, Tiānfǔ zhī guó), što se prevodi kao „Zemlja obilja“ ili „Zemlja s neba“. Blaga klima i dobra kvaliteta zraka zasigurno su pridonijeli tome da ga je dnevni list China Daily proglasio četvrtim najboljim velikim gradom za život u Kini. Izvorno ime grada nikada se nije mijenjalo, no Chengdu ima i dva poznata nadimka. Prvi je Službeni brokatni grad (锦官城, Jǐnguānchéng), koji potječe iz vremena dinastije Han, kada je grad bio važan centar proizvodnje brokata pod carskim nadzorom. Drugi je Grad hibiskusa (蓉城, Róngchéng), naziv iz razdoblja Pet dinastija i Deset kraljevstava, kada je tadašnji vladar naredio sadnju hibiskusa na gradskim zidinama. Među brojnim atrakcijama Chengdua ističu se Jinli Street, poznata kao „Prva ulica kraljevstva Shu“, slavljena po tradicionalnim zalogajima i rukotvorinama, te Kuanzhai Alley, kompleks triju paralelnih ulica iz doba dinastije Qing. Posebno mjesto zauzima most Anshun (安顺桥, Ānshùn qiáo) na rijeci Jin, čije ime se na engleski prevodi kao „Peaceful and Fluent“. Izvorno je sagrađen 1746. godine, a jedan je od mostova koje je Marco Polo spominjao u svojim putopisima iz 13. stoljeća. Tijekom 20. stoljeća više je puta razoren poplavama, a u današnjem obliku obnovljen je 2003. godine. Među pet najvažnijih znamenitosti Sichuana nezaobilazno je i Stanište velikih pandi Sichuana (四川大熊猫栖息地, Sìchuān Dà Xióngmāo Qīxīdì). Riječ je o skupu od sedam rezervata prirode i devet nacionalnih parkova koji se prostiru na površini od 9.245 km², na planinama Qionglai i Jiajin. Na tom području živi i razmnožava se više od 30 % svjetske populacije velikih pandi, jedne od najugroženijih vrsta na Zemlji. Velike pande tijekom ljeta borave na visinama između 2.700 i 4.000 metara, dok se zimi spuštaju na područja oko 800 metara nadmorske visine, gdje je klima vlažna i bogata padalinama. Za razliku od većine medvjeda, pande ne spavaju zimski san. U prirodi danas živi oko 1.600 jedinki, dok ih je, prema podacima iz 2004. godine, oko 160 u zoološkim vrtovima. Odrasle pande dosežu visinu od 120 do 150 cm i težinu od 75 do 160 kg. Posebnost im je tzv. „lažni palac“, prilagođena kost kojom pridržavaju bambus, kojeg dnevno pojedu između 10 i 20 kg. Najizraženiji su biljojedi među medvjedima, a hranu konzumiraju uglavnom sjedeći. U južnom dijelu Sichuana, na litici rijeke Min, uzdiže se Veliki Buda u Leshanu (乐山大佛, Lèshān Dàfó), najveća predmoderna skulptura na svijetu, visoka 71 metar. Klesana je tijekom dinastije Tang, od 719. do 803. godine. Prema legendi, kamen uklonjen pri izradi Buddhe promijenio je tokove triju rijeka i učinio ih sigurnijima za plovidbu, što je i bio cilj monaha Haitonga koji je započeo gradnju. Lokalna poslovica kaže: „Planina je Buddha i Buddha je planina.” Detalji ove monumentalne skulpture jednako zadivljuju: Buddhina glava visoka je gotovo 15 metara, ramena su mu široka 28 metara, a na jednom stopalu, širokom 8,5 metara, može stajati i do 100 ljudi. Područje Velikog Buddhe u Leshanu zajedno s planinom Emei upisano je 1996. godine na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Planina Emei (峨嵋山, Éméi Shān), što znači „Uzvišeno čelo“, jedna je od četiri svete budističke planine u Kini i najviša među njima, s vrhom na 3.099 metara nadmorske visine. Već u 1. stoljeću ovdje je izgrađen prvi budistički hram u Kini, a danas ih ima čak 76, uglavnom iz razdoblja dinastija Ming i Qing. Od 16. i 17. stoljeća poznata je i kao važno središte borilačkih vještina. Najpoznatiji hram na planini je Golden Summit Temple, smješten na 3.077 metara nadmorske visine. Krasi ga 48 metara visoka zlatna statua Buddhe Pu Xiana (普贤菩萨, Pǔxián Púsà), s deset glava koje simboliziraju vjetrove iz deset smjerova. Statua, teška 66 tona, izrađena je 2006. godine te je danas najveća zlatna statua Buddhe na svijetu i 22. najveća Buddha-statuta uopće. S vrha planine pruža se i spektakularan prizor poznat kao „More oblaka“, jedan od najljepših izlazaka sunca u Kini. Uz Emei, u Sichuanu se nalazi i planina Qingcheng (青城山, Qīngchéng Shān), kolijevka daoizma i jedno od njegovih najvažnijih središta. Prostire se na oko 120 km², ima 36 vrhova i obiluje hramovima od kojih je jedanaest posebno značajno za daoističku arhitekturu zapadnog Sichuana. Zbog svoje duhovne i povijesne vrijednosti, Qingcheng je 2010. godine upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao mjesto nastanka daoizma. Sichuan je vodeći u zemlji po proizvodnji pšenice i riže. Zahvaljujući iznimno bogatoj i raznolikoj prirodi te vrijednoj povijesnoj i kulturnoj baštini, turizam je snažno razvijen, a brojna područja uživaju najviši stupanj zaštite. U konačnici, Sichuan je pokrajina koju je povijest obilježila kao Pokrajinu obilja, a čiju važnost kao jednog od ključnih poljoprivrednih stupova Kine potvrđuje i današnje vrijeme.
Čaj, najvažniji kineski napitak
Mogli bismo reći da je čaj sastavni dio života svakog Kineza. Ceremonija pripreme i ispijanja čaja dio je njihove tradicije – bavi se svakim detaljem, počevši od izbora čaja, preko temperature vode u kojoj se sprema pa do toga koliko treba odstajati prije neČaj se u Kini ne počinje piti – on je tamo oduvijek prisutan. Godišnje doba pritom nije presudno; mnogo je važnije doba dana, spol osobe koja ga pije te svrha samog ispijanja: pije li se čaj kao lijek ili kao osvježenje. Kinezima je čaj ono što je ljudima na Zapadu kava, s tom razlikom što ga oni, ako nisu kod kuće, gotovo uvijek nose sa sobom u termosicama. Ono što čaj dodatno izdvaja jest činjenica da se ne doživljava samo kao napitak, već i kao izvor zdravlja. Koliko ga cijene najbolje oslikava stara kineska poslovica: „Bolje biti bez hrane tri dana nego bez čaja jedan dan.” Prema legendi, čaj je otkrio kineski car Shen Nung, sposoban vladar, znanstvenik i ljubitelj umjetnosti. Jedan od njegovih edikata nalagao je da se, radi sprječavanja bolesti, sva voda za piće mora prokuhati. Tijekom jednog putovanja, dok se odmarao sa svojom pratnjom, u prokuhanu vodu je s obližnjeg grma slučajno upalo nekoliko suhih listova. Voda je promijenila boju, a radoznalog cara, znanstvenika po prirodi, zanimalo je kakav je to napitak. Nakon nekoliko gutljaja otkrio je da je tekućina iznimno osvježavajuća – tako je, prema predaji, započela povijest čaja. Opće je prihvaćeno da je domovina čaja upravo Kina. Stoljećima je to bila jedina zemlja u kojoj se biljka uzgajala i pripremala kao napitak, pa otuda potječe i sam naziv „čaj“. U amoiskom dijalektu kineskog jezika ta se biljka nazivala tê, a iz tog su naziva nastali pojmovi poput latinskog thea, engleskog tea, njemačkog Tee, francuskog thé i talijanskog té. Rusko zanimanje za čaj započinje 1618. godine, kada je kinesko veleposlanstvo u Moskvi caru Alekseju predstavilo ovaj napitak. Trgovačkim ugovorom potpisanim 1689. započinje redovita trgovina, a čaj karavanskim putevima preko Mongolije i kazahstanskih pustinja stiže u Rusiju, gdje biva brzo prihvaćen pod nazivom chai. Putovanja su bila iznimno zahtjevna: karavane su prelazile oko 17.000 kilometara, put je trajao i do 16 mjeseci, a činilo ih je 200 do 300 deva. Zbog visoke cijene čaj je isprva bio dostupan samo bogatima, no do 1796. njegova konzumacija proširila se i na ostatak stanovništva. Izgradnjom Transsibirske željeznice 1900. karavane su napuštene, a čaj je, uz votku, postao rusko nacionalno piće. Zanimljivo je da Marko Polo u svojim zapisima o Kini ne spominje čaj. Prvi Europljanin koji ga navodi bio je Portugalac, isusovac otac Jasper de Cruz, 1560. godine. Portugal je zahvaljujući snažnoj mornarici prvi dobio pravo trgovine s Kinom. Čaj su prevozili u Lisabon, dok su ga Nizozemci, tada u savezu s Portugalom, distribuirali dalje po Europi – u Francusku, baltičke zemlje i Nizozemsku. U Ameriku čaj dolazi oko 1650. godine s nizozemskim doseljenicima. Upravo su Amerikanci zaslužni za dva značajna izuma u svijetu čaja: ledeni čaj i čajne vrećice. Ledeni čaj osmislio je Richard Blechynden, vlasnik plantaže čaja, na Svjetskom sajmu u Saint Louisu, kada zbog velike vrućine nitko nije želio kušati topli napitak. Dodavanjem leda nastao je hit sajma. Četiri godine kasnije, Thomas Sullivan, trgovac čajem iz New Yorka, slučajno je izumio vrećice za čaj pakirajući uzorke u svilene vrećice, koje su restorani počeli uranjati izravno u vodu. U Englesku prvi uzorci čaja stižu između 1652. i 1654. godine, a danas širom svijeta postoji velik broj njegovih vrsta. Izdvajamo osam najpoznatijih. Crni čaj najzastupljenija je vrsta, s oko 75 % svjetske potrošnje. Bogat je antioksidansima i pomaže u regulaciji kolesterola. Potpuno fermentiran, u Aziji je poznat i kao crveni čaj. Zeleni čaj ima blaži i svježiji okus. Sadrži oko 25 mg kofeina po šalici te obiluje snažnim antioksidansima, posebice epigalokatehin galatom, koji pomaže u prevenciji brojnih bolesti. Jedna šalica dnevno smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti i do 10 %. Proizvodi se minimalnom fermentacijom. Oolong čaj djelomično je fermentiran i nalazi se između zelenog i crnog čaja. Ima bogat okus i pomaže u kontroli tjelesne težine jer potiče razgradnju masnoća. Bijeli čaj proizvodi se od vrlo mladog lišća i pupoljaka, najblažeg je okusa te se smatra „carem čajeva“. Ne fermentira se i pokazuje brojne zdravstvene koristi, uključujući pomoć osobama s dijabetesom. Aromatizirani čajevi nastaju dodavanjem začina, cvijeća ili voća crnom, zelenom ili bijelom čaju. Zadržavaju sva korisna svojstva, a voćne varijante sadrže dodatne antioksidanse. Biljni čajevi sastoje se od suhog voća, cvijeća i ljekovitog bilja te uglavnom ne sadrže kofein. Pu’er čaj, poznat u Aziji kao „crni čaj“, odležava godinama, a njegova cijena može dosezati tisuće eura po gramu – što je stariji, to je cjenjeniji. Žuti čaj proizvodi se isključivo u Kini i iznimno je rijedak. Smatra se prijelazom između bijelog i zelenog čaja te spada među najskuplje čajne specijalitete. Sigurni smo da u tom bogatom svijetu čajeva svatko može pronaći okus koji mu odgovara i, baš poput Kineza, uživati u čaju – njihovom najvažnijem napitku. 🍵
Vojska od terakote, ratnici koji nikad nisu umrli
Radi boljeg razumijevanja okolnosti izgradnje Vojske od terakote, važno je reći da je Qin Shi Huang bio opsjednut idejom o besmrtnosti. Mnogi su njegovi savjetnici proputovali Kinu tražeći eliksir mladosti. Goruća želja za vječnim životom, također govori sama po sebi puno o njemu. Budući da nisu uspijevali pronaći lijek za besmrtnost, kažu da je čak zapovjedio svojim vojnicima da budu zakopani zajedno s njim. Zapisi spominju više od milijun vojnika. Srećom, uspjeli su ga od toga odgovoriti. Na kraju, kad se ipak morao pomiriti s činjenicom da je kao i svi ostali smrtan, prihvatio je da se u blizini njegovog mauzoleja napravi Besmrtna vojska, tzv. “Vojska sjena” koja je, u biti, bila kopija dijela njegove vojske a koja je imala zadatak čuvati ga i nakon smrti, biti uz njega kako bi on imao kome zapovijedati. Postignut je, recimo to tako, kompromis. A pronađena je sasvim slučajno! Seljaci na planini Li kopali su bunar i tražeći izvor vode, pronašli su glavu od terakote u prirodnoj veličini. No, desilo se istasituacija i 60ak godina ranije kada je jedan seljak također tražeći vodu iskopao cijelu skulpturu od terakote, ali kako mu je bunar odmah presušio, praznovjeran, vratio ju je nazad. Greška se nije ponovila dvaput. U suprotnom, danas ne bismo znali ništa o onome što nam je otkriće vojske od terakote donijelo. A donijelo je puno. Saznali smo o životu vojske tog vremena, preko nje smo saznali jako puno o jednoj čitavoj epohi. Vjerujemo da ćemo saznati i još više jer iskopavanja nisu gotova, traju i danas. Nalaze se 36 km sjeveroistočno od Xi’ana na teritoriji veličine oko 20 000 km². Prva jama, od ukupno njih 4, pronađena je 1975. dok je četvrta, prazna, otkrivena 1995. Zajedno predstavljaju jednu od najvećih grobnica na svijetu. No, kako predstavljaju i jedno su od najvećih otkrića XX stoljeća, ljudi iz svih dijelova svijeta dolaze posjetiti Shaanxi provinciju i (kako ih Kinezi zovu) “Stare ratnike koji nisu nikad umrli”,kroz koje, na određen način, i dalje živi Qin Shi Huang, car o kojem netko zna manje, netko zna više, ali na spomen čijih vojnika većina ljudi na svijetu ne ostaje ravnodušna. Možda većina ne zna u kojem su točno gradu, ali većina zna da su otkriveni i zna da ih je puno! Još nije niti poznat konačan broj; za sad je otkriveno oko 8000 glinenih kipova ratnika, oko 600 konja i preko 100 ratnih kola. No,ono što najviše oduševljava nije samo njihova brojnost. Fascinantno je da je dosad na njima otkriveno 85 imena poznatih umjetnika koji su svakog ratnika napravili jedinstvenim! Svaki se vojnik iz sve tri jame razlikuje od ostalih. Tako svako lice ime individualni izraz, čak je uočeno 24 načina na koji su oblikovali dlake na licu – brkove, bradu, zaliske. Izdvaja se veći broj različitih tipova pletenica, punđi a imaju i različite cipele i pojaseve. I sve su skulture izvorno bile u boji a svaki se ratnik odlikuje crtama karakterističnim za različite etničke skupine i to uvijek u skladu s položajem koji je imao u vojsci. Sukladno tome, skulpture se razlikuju po pokrivalima za glavu, odijelima i oružju. Zanimljivo je i da su nosili marame koje su sprječavale da na rubu oklopa i vrata nastane ogrebotina, ali nisu nosili kacige, samo rijetki su imali štitove. To također potvrđuje mišljenje povjesničara koji tvrde da je izostanak kaciga bila, u biti, odlika vojnika povezana s njihovom hrabrošću jer su se s neprijateljima sukobljavali bez zaštite. Napravljeni su na način da je torzo vojnika šupalj i naslanja se na temelj od punih nogu dok su ruke i dlanovi uobličeni prema uzoru na geste koje je ratnik morao izražavati i u stvarnosti. Tijela su pečena na visokim temperaturama, rađena od gline, nakon čega su bila pričvršćena na bazu a onda su se glinenim trakama, posebno izrađivani ostali dijelovi tijela (ruke, glave i dlanovi), lijepili. Svečani i ratnički raspoloćženi, što i dolikuje vojsci cara, ratnici su prikazani višima – dosežu i do 2 m, u prosjeku su teški 150kg a djeluju nestvarno živo! Raspored ratnika u jamama, smatraju arheolozi, slijedi principe vojne taktike kraja dinastije Zhou. Tako je u prvoj liniji veliki broj pješadije raspoređenih za borbu (jama 1), s lijevog boka je konjaništvo i bojna kola (jama 2) dok glavni stožer (jama 3) nije razvrstan; smatra se da je služio za obranu a ne napad, kao prostor predviđen za žrtvovanje, baš kao i u stvarnosti u kojoj je uobičajeno bilo posavjetovati se s proročanstvima i ponuditi žrtve božanstvima prije ratnog pothvata. Stari preko 2000 godina, dokaz su kako je kineski narod puno prije europskog naroda koristio određene vojne taktike. Primjerice, kola su korištena kao pomoć pješadiji i na otvorenom su terenu bila na čelu skupine, njihova se snaga koristila pri udaru. K tome, za oružje koje iskopani vojnici više ne drže u svojim rukama (maknuto je kako bi se i tijela vojnika i samo oružje bolje sačuvalo), povjesničari i arheolozi drže da su od iznimne kvalitete, ali i od iznimnog značaja upravo zato jer nam govore o tome kako je prvi kineski car uspio u svom naumu – ujediniti Kinu i osvojiti toliko veliki broj država (ukupno sedam). Imao je ogromnu vojsku. Imao je napredno oružje. Imao je jaku vojnu taktiku. A ni volje mu oćito nije falilo. Vojska od terakote, ratnici koji nikad nisu umrli, danas predstavljaju pravo remek djelo kineske civilizacije, jedne od najstarijih i najtrajnijih poznatih civilizacija na svijetu.
Shaanxi, jedna od kolijevski kineske civilizacije
Shaanxi (陕西, Shǎnxī) je jedna od 23 kineske pokrajine, smještena na sjeverozapadu središnjeg dijela Kine. Smatra se jednom od kolijevki kineske civilizacije jer je na njezinu području čak 13 dinastija imalo prijestolnicu tijekom više od 1100 godina, od dinastije Zhou do dinastije Tang. Pokrajina se prostire na 205.800 km² i ima oko 38 milijuna stanovnika (popis iz 2010.). Zbog velikog raspona od sjevera prema jugu, klima se znatno razlikuje: na sjeveru su zime suhe i hladne, a ljeta vruća, dok jug ima blažu, gotovo suptropsku klimu s toplim i vlažnim ljetima. Glavni grad Shaanxija je Xi’an (西安, Xī’ān), što znači „Zapadni mir“. Grad ima oko 12 milijuna stanovnika i jedan je od najstarijih kineskih gradova, star više od 3100 godina. Bio je prijestolnica mnogih velikih dinastija, poput Zhou, Qin, Sui i Tang, zbog čega se ubraja među četiri povijesna glavna grada Kine. Danas je Xi’an jedan od najpopularnijih i najbrže rastućih gradova zapadne Kine. Xi’an je bio početna točka Puta svile, koji je povezivao Kinu s Europom, Afrikom i Bliskim istokom. Zbog toga su se u gradu nastanili brojni arapski trgovci i studenti, što je dovelo do nastanka poznate Muslimanske četvrti (Huimin Street), u kojoj danas živi oko 20.000 muslimana. Ta četvrt, smještena u samom središtu grada, danas je vrlo popularna turistička atrakcija. Među najvažnijim znamenitostima Xi’ana nalaze se gradske zidine, jedne od najbolje očuvanih u Kini, koje su pod zaštitom UNESCO-a. Tu je i Povijesni muzej Shaanxija, izgrađen u stilu dinastije Tang, s oko 370.000 vrijednih izložaka. Značajne građevine su i Bell Tower (Zvonik) te Drum Tower (Toranj bubnjeva), simboli drevnog i modernog grada, nekada korišteni za mjerenje vremena i upozorenja. Jedna od najvažnijih povijesnih ličnosti poveznih sa Shaanxijem je Qin Shi Huang (秦始皇), prvi kineski car i ujedinitelj Kine. Vladao je od 221. do 210. pr. Kr. i ujedinio dotadašnje zaraćene države u snažno carstvo. Ukida feudalizam, uvodi stroge zakone temeljene na legalizmu te standardizira upravu, gospodarstvo i infrastrukturu. Izgradio je brojne palače, razvio mrežu cesta dugu oko 7500 km i dao sagraditi važne hidrotehničke projekte poput Čarobnog kanala, koji se koristi i danas. Iako velik reformator i graditelj, Qin Shi Huang bio je i vrlo okrutan vladar. Progonio je protivnike, spaljivao knjige drugih filozofskih škola i pogubio stotine konfucijanskih učenjaka. Kako bi zaštitio carstvo i spriječio bijeg stanovništva, započeo je izgradnju Kineskog zida, koji je u to vrijeme već bio dug oko 5000 km. Za života je započeo i gradnju vlastitog mauzoleja, na kojem je radilo oko 700.000 ljudi. Grobnica se nalazi u blizini današnjeg Xi’ana i još uvijek nije otvorena. U skladu s drevnim vjerovanjima o zagrobnom životu, car je uz sebe želio imati zaštitu i nakon smrti. Zato je sagrađena slavna Vojska od terakote – tisuće glinenih vojnika u prirodnoj veličini, koji simbolično čuvaju njegov vječni mir u Shaanxi provinciji, jednoj o kolijevki kineske civilizacije.