Svila, kraljica vlakana
Svila (丝绸, sīchóu), često nazivana kraljicom vlakana, s razlogom nosi ovaj epitet. Zahvaljujući svojem izuzetnom izgledu i termofiziološkoj udobnosti – ljeti hladi, a zimi grije – svila je istodobno raskošna i iznimno praktična. Bluzе, haljine, košulje, marame, šalovi, kravate, fino rublje, posteljina i prekrivači samo su neki od predmeta u kojima se njezina primjena pokazala neprocjenjivom. Svila je jedino filamentno prirodno vlakno, čija duljina može iznositi i nekoliko stotina metara. Ovo tanko, prirodno proteinsko vlakno od samih je početaka smatrano finim materijalom – u modi simbolom luksuza i elegancije, a u svakodnevnom životu udobnosti i zdravlja. Riječ je o organskom materijalu koji se ne tretira kemikalijama, a dodatno posjeduje i antialergijska svojstva, zbog čega je otpornija na grinje i druge alergene. Dugotrajnost svilenih proizvoda, znatno veća u odnosu na mnoge druge materijale, još je jedna njezina prednost. Osim toga, svila pomaže održavanju prirodne pH vrijednosti kože jer, za razliku od pamuka, ne upija vlagu nego pomaže očuvanju hidratacije. Zahvaljujući svojoj iznimnoj glatkoći, smanjuje trenje, čime doprinosi zdravlju kože, ali i očuvanju kvalitete kose. U Kini, domovini svile, dudov svilac – vrsta gusjenice noćnog leptira koja se uzgaja isključivo radi proizvodnje svile – već se više od 5000 godina koristi za dobivanje najkvalitetnijih svilenih vlakana. Umijeće proizvodnje svile stoljećima se čuvalo kao stroga tajna. Više od dvije tisuće godina Kina je imala gotovo potpuni monopol nad svilenom proizvodnjom. Samo su carevi, kraljevi i plemstvo drugih dijelova svijeta imali priliku uživati u ovom dragocjenom materijalu, koji je do Europe stizao Putem svile. Unatoč strogim kaznama i kontroli, dudov svilac s vremenom je prokrijumčaren. Povijesni izvori navode da je oko 300. godine pr. Kr. dospio u Japan, stotinjak godina kasnije u Koreju, a potom i u Indiju i Perziju. U Europu su ga, prema predaji, 552. godine prenijela dvojica redovnika uz potporu bizantskog cara Justinijana I., čime je Bizant osigurao vlastitu proizvodnju i monopol nad svilom u Europi. Danas Kina nije samo domovina svile, nego i njezin najveći proizvođač i izvoznik, s oko 80 % ukupne svjetske proizvodnje. Slijede je Indija, Japan i Južna Koreja. Zanimljivo je da se tehnika uzgoja dudova svilca, kao i postupak dobivanja niti iz čahure, kroz tisućljeća gotovo nije promijenila. Proces započinje polaganjem 400 do 600 sitnih jajašaca koja nekoliko dana provode u inkubatorima. Iz njih se izlegu gusjenice duge oko 2 mm koje tijekom 30 do 35 dana konzumiraju velike količine svježeg dudova lišća, narastavši do 80–90 mm. Kada dosegnu puni rast, iz dvaju otvora na glavi izlučuju fibroinsku, dvostruku nit obavijenu sericinom – bjelančevinom koja djeluje poput ljepila i čini oko 25 % svilene mase. Krećući glavom u obliku pravilne osmice, gusjenica se obavija niti i stvara čahuru. U prirodnim uvjetima leptir iz čahure izlazi nakon otprilike 14 dana. U industrijskoj proizvodnji čahure se, međutim, izlažu vrućoj pari ili jakom suncu kako bi se spriječilo izlazak leptira i oštećenje svilene niti, koja može biti duga nekoliko stotina metara i ne mora se presti. Za proizvodnju 100 grama ovakve svile potrebno je usmrtiti približno 1500 dudovih svilaca, što otvara etička pitanja. Postoji, naime, i svila proizvedena bez prekidanja prirodnog ciklusa – takozvana Ahimsa ili Peace Silk – kod koje se čahure prikupljaju tek nakon izlaska leptira. Takva se svila mora presti, poput pamuka, i razlikuje se teksturom od klasične svile. Nakon omekšavanja čahura u toploj vodi odvaja se vanjski, manje kvalitetan sloj, a zatim se započinje proces izvlačenja i udruživanja niti iz više čahura. Spajanjem pet do deset niti može se dobiti jedna svilenkasta nit duga i do tisuću metara. Kvaliteta svile uvelike ovisi o udjelu sericina, koji se uklanja postupkom degumiranja – obradom sirove svile u toploj sapunici. Ovisno o stupnju uklanjanja sericina, razlikuju se vrste svile: kvite (bez sericina), suple (s oko 12 % sericina) i ekri (s minimalno uklonjenim sericinom). Osim dudova svilca, poznato je još oko osamdesetak vrsta leptira čije gusjenice proizvode svilene čahure. Te se vrste nalaze u šumama Kine, Indije, Japana i dijelova Afrike. Njihove su čahure veće, a niti se lakše odvajaju, no dobivena svila slabije je kvalitete i znatno jeftinija. Poznata je kao divlja svila.
Porculan, sinonim umjetnosti s praktičnim vrijednostima
Nakon što smo u prethodnom postu govorili o kineskim drevnim izumima, u ovom ćemo se osvrnuti na biser među biserima – porculan (瓷 cí), izum koji je ostavio dubok i trajan trag u gotovo svim dijelovima svijeta. Kao trajna inspiracija pjesnicima, koji su ga opisivali kao „zelene boje tisuća planinskih vrhova“, porculan je od samih početaka bio predmet divljenja. Zračeći elegancijom i profinjenošću, nije ostavljao ravnodušnima ni suvremenike ni naraštaje koji su dolazili stoljećima poslije. Godine 1298. Marko Polo u svojim memoarima prvi put bilježi naziv porculan. Vjeruje se da ime potječe od talijanske riječi porcella, vrste morske školjke čija je sjajna i glatka površina podsjećala na bijele, poluprozirne stijenke porculanskog posuđa. U Europi se kasnije uvriježio i naziv china, koji je nastao kada su prvi porculanski predmeti, između XI. i XII. stoljeća, stigli na europske dvorove. Egzotičnost, prozirnost i sjaj tih predmeta izazivali su divljenje, ali i čežnju. Iako su prošla stoljeća, taj se osjećaj nije promijenio – porculan se i danas cijeni jednako kao nekoć. Dokaz tomu su i vrtoglave cijene koje dosežu najrjeđi primjerci: jedan drevni porculanski predmet prodan je na aukciji u Londonu za čak 30 milijuna eura, čime se još jednom potvrđuje njegova trajna povezanost s luksuzom i prestižem. Važno je naglasiti da proizvodnja keramike nije bila kineski izum – gotovo sve drevne civilizacije koristile su keramiku za izradu uporabnih i dekorativnih predmeta. Međutim, jedino je u Kini keramička proizvodnja dovela do stvaranja porculana. Iako je porculan tehnički vrsta keramike, razlikuje se od nje po sastavu i procesu izrade. Osnovni materijali su kaolin – bijela glina koja zahvaljujući visokom udjelu kaolinita zadržava boju na visokim temperaturama – i petuntse, posebna vrsta kamena koja se prirodno nalazi isključivo u Kini. Upravo ta kombinacija omogućuje pečenje na temperaturama višim od 1300 °C, što rezultira karakterističnom prozirnošću i iznimnom tvrdoćom, ponekad većom i od tvrdoće žada. Dok je porculan bijel, čvrst i neporozan, klasična keramika ostaje lomljivija, neprozirna i, ako nije glazirana, porozna. Putem Puta svile porculan je najprije stigao u arapski svijet, a potom i u Europu. U zapisu jednog arapskog trgovca iz 851. godine nalazi se fascinantan opis: Kinezi, navodi, imaju glinu od koje izrađuju posude fine poput stakla, tako prozirne da se kroz njih vidi tekućina koju sadrže. Stoljećima su se europski obrtnici trudili otkriti tajnu takve izrade, no bezuspješno. Tek 1709. godine njemački alkemičar Johann Friedrich Böttger pronalazi način proizvodnje porculana, nakon čega je u istočnoj Njemačkoj otvorena prva europska tvornica. Od tada se proizvodnja postupno širila ostatkom kontinenta. Nije točno poznato kada i kako su Kinezi otkrili porculan; smatra se da je njegov nastanak bio postupan proces. Već tijekom dinastije Shang (XVI.–XI. st. pr. Kr.) pojavljuje se tzv. „proto-porculan“, bijela keramika izrađivana od kaolina i pečena na oko 1200 °C, koja je u mnogočemu najavila buduće karakteristike porculana. U razdoblju dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.) razvija se i celadon – porculan sa zelenkastom glazurom – dok se u razdoblju Tri kraljevstva (220.–581.) utvrđuju optimalna temperatura i trajanje pečenja. Postoje i teorije prema kojima se pravi porculan pojavljuje tek u vrijeme dinastije Tang (618.–907.), razdoblja koje se često naziva zlatnim dobom kineske civilizacije. No prava prekretnica nastupa u doba dinastije Yuan (1271.–1368.), kada se definira novi omjer sastojaka i dodatno povećava temperatura pečenja. Time se omogućuje proizvodnja plavo-bijelog porculana, oslikanog ispod glazure, koji postupno zamjenjuje ranije tehnike urezivanja i ucrtavanja motiva. Od tog trenutka izrada porculana sve se više isprepliće s tradicionalnim kineskim slikarstvom. Uvode se i nove boje, uključujući crvenu ispod glazure, premda plavo-bijeli primjerci ostaju najpopularniji, osobito tijekom dinastija Ming (1368.–1644.) i Qing (1644.–1911.), kada dosežu svoj vrhunac. Jedna od posljednjih velikih faza u razvoju porculana bila je višebojna dekoracija, koja je zahtijevala dva pečenja. Nakon prvog, kao kod plavo-bijelog porculana, na posudu su se nanosile žute, zelene, ljubičaste ili crvene boje, a zatim se predmet ponovno pekao na nižim temperaturama. U XV. stoljeću razvijena je tehnika doucai (斗彩), odnosno „kontrastne boje“, u kojoj su se konture prvo ocrtavale plavom bojom ispod glazure, a zatim se dizajn dopunjavao bojama iznad nje. Zbog složenosti postupka takvi su predmeti bili mali, rijetki i iznimno cijenjeni. Za vrijeme dinastije Qing kvaliteta izrade dodatno se unapređuje, a majstori uspijevaju razviti više od stotinu različitih boja glazure. Otkrivena je i plava emajlna boja pogodna za nanošenje iznad glazure, kao i neprozirni emajli, što dovodi do nastanka tehnike fencai (粉彩), u prijevodu „boje bez sjaja“. S rastom potražnje rasla je i proizvodnja. Početkom XVIII. stoljeća upravitelj jedne radionice zapisuje da pod njegovim nadzorom radi dvjesto do tristo peći, dok je broj majstora i radnika koji održavaju vatru dosezao nekoliko stotina tisuća. Jedan jedini porculanski predmet prolazio je kroz ruke i do sedamdeset radnika, što svjedoči o iznimno razvijenoj podjeli rada. U pokrajini Jiangxi, prirodno bogatoj kvalitetnom glinom, grad Jingdezhen (景德镇 Jǐngdézhèn) tijekom dinastije Ming dobiva naziv „kineska prijestolnica porculana“, koji nosi i danas. Suvremena Kina suočava se s velikim brojem jeftinih replika, no državna je ambicija da Jingdezhen do 2035. godine postane nacionalni centar keramičke kulturne baštine i inovacija u proizvodnji porculana. Danas u gradu djeluje oko 30.000 umjetnika, među kojima je i oko 5.000 stranih majstora na usavršavanju, a s više od 6.700 radionica i trgovina Jingdezhen ima sve preduvjete da postane svjetsko središte trgovine porculanom. Bez obzira na razdoblje, podrazumijevalo se da najbolji primjerci završavaju na carskom dvoru. Iako su postojale radionice koje su proizvodile isključivo za dvor, najljepši primjerci iz ostalih tvornica također su nalazili svoje mjesto među carskim zbirkama. Carski se porculan od „običnog“ razlikovao prvenstveno po dekoraciji – motivima dugovječnosti, sreće, blagostanja i moći, često utjelovljenima u likovima zmajeva i feniksa. Za njega se govorilo da je „tanak poput papira, bijel poput žada, sjajan poput ogledala i zvonak poput zvona“. Predmeti namijenjeni tržištu češće su bili ukrašeni pticama, cvijećem, ljudskim likovima i prizorima iz svakodnevnog života. Najkraće rečeno, izrada porculana bila je – i ostala – savršeno sjedinjenje umjetnosti i funkcionalnosti.
Kina, zemlja drevnih izuma
Kineska civilizacija jedna je od najstarijih na svijetu, ali ujedno i jedina koja traje u gotovo neprekinutom kontinuitetu do danas. Upravo je taj dugotrajni kontinuitet rezultirao brojnim otkrićima i izumima, kako u drevnoj, tako i u suvremenoj kineskoj povijesti. U ovom ćemo se postu usredotočiti na kineske drevne izume – najvažnije među važnima – poredane kronološkim redom. Kompas, instrument kojim se određuju strane svijeta, jedan je od najznačajnijih kineskih drevnih izuma. Izvorni kineski kompasi imali su kvadratni oblik, a pokazivač smjera izrađivan je od magnetne rude. U razdoblju između 850. i 1050. godine igla je često imala oblik žlice čija je drška pokazivala prema jugu, a ne prema sjeveru. Razlog tomu leži u kineskom shvaćanju prostora, prema kojem je jug, a ne sjever, bio ključni i najvažniji smjer. Otuda potječe i naziv za kompas – 指南针 (zhǐnánzhēn), što doslovno znači „igla koja pokazuje jug“. Zanimljivo je da se kompasi u početku nisu koristili za navigaciju, već kao pomagala u feng shuiju, tradicionalnoj kineskoj vještini uređenja prostora s ciljem boljeg protoka qi energije i stvaranja povoljnijih životnih uvjeta. Takvi su kompasi poznati kao feng shui kompasi, odnosno 罗盘 (luópán), što se može prevesti kao „kutija i igla“. Tek kasnije kompas dobiva svoju osnovnu funkciju – orijentaciju u prostoru. Povijesni zapisi navode da je Zheng He (1371.–1435.), moreplovac iz provincije Yunnan, bio prvi koji ga je koristio kao navigacijsko pomagalo na moru. Iako su prvi oblici kompasa vjerojatno nastali još u III. stoljeću pr. Kr., za vrijeme dinastije Qin (221.–206. pr. Kr.), u Europu su stigli tek krajem XII. ili početkom XIII. stoljeća. Papir (纸 zhǐ), izrađen od drvene mase, nastao je tijekom dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.), jedne od najdugotrajnijih i najutjecajnijih kineskih dinastija. U početku se koristio za skiciranje karata i pakiranje, no već od II. stoljeća poprima funkciju pisaćeg materijala kakvu poznajemo danas. Na Bliski istok proširio se tek u VIII. stoljeću, dok je u Europi njegova proizvodnja započela još kasnije, u XI. stoljeću. Govoreći o materijalima za pisanje u drugim drevnim civilizacijama, valja spomenuti da su, primjerice, Egipćani koristili papirus. Ipak, važno je naglasiti da papirus nije istovjetan kineskom izumu papira, kakav danas poznajemo. Unatoč kasnijem tehničkom napretku, a osobito sve do pojave digitalizacije, značaj papira bio je golem – gotovo nemjerljiv – ne samo za Kinu, već za čitav svijet. To nas prirodno vodi do sljedećeg velikog kineskog izuma: tiskanih knjiga. Smatra se da su se pojavile također u II. stoljeću, prije najmanje 1800 godina. Izrađivane su tehnikom drvoreza, reljefnom metodom u kojoj se tekst ili slika urezivala u drvenu ploču. Nakon uklanjanja viška materijala, na reljef se nanosila boja te se, u završnoj fazi, na podlogu prenosio otisak. Na Zapad je drvorez stigao tek u XIII. stoljeću, no za razliku od Kine, dugo se koristio prvenstveno za izradu religijskih ilustracija, a tek znatno kasnije za tiskanje knjiga. Barut, poznat i kao crni prašak, smatra se slučajnim otkrićem kineskih alhemičara, koji su ga razvili u nastojanju da stvore eliksir besmrtnosti. Nažalost, vrlo brzo je otkrivena njegova eksplozivna moć, što je dovelo do primjene u vojne svrhe. Nastao je u IX. stoljeću, a tijekom sljedećih stoljeća korišten je za izradu oružja poput ručnih bombi, raketa i topova – tehnologija koju su Europljani usvojili tek nekoliko stoljeća kasnije, u XIII. stoljeću. Na kineskom se barut naziva 火药 (huǒyào), što doslovno znači „vatreni lijek“. Barut je jedno od četiri izvanredna otkrića drevne Kine, poznata kao Četiri velika izuma. Zanimljivo je da su ova otkrića tek stoljećima kasnije došla do Bliskog istoka i Europe, što i ne čudi s obzirom na to da je drevna Kina stoljećima živjela u relativnoj izolaciji. No, valja napomenuti da barut nije jedini izum drevne Kine koji je ostavio dubok trag u svijetu. Prije svega, tu je čaj, piće koje je u Kini cijenjeno više tisućljeća. Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da je 2006. godine, na 4.000 godina starom nalazištu u blizini Tibeta, u provinciji 青海 (Qīnghǎi), pronađena zdjela tjestenine. Napravljena od prosa koje se u Kini uzgaja više od 7.000 godina, smatra se da je riječ o najstarijoj poznatoj tjestenini na svijetu – još jedan dokaz kineske inovativnosti prije više od 2.000 godina. Na ovoj impresivnoj listi svakako treba spomenuti i svilu te porculan, no oni zaslužuju posebnu pažnju i temu za dva odvojena blog posta, toliko su ta dva izuma značajna i utjecajna u povijesti čovječanstva.
Žuta, carska boja Kine
Iste boje u različitim kulturama tumače se na različite načine. Tako se u zapadnim kulturama žuta boja najčešće povezuje s optimizmom, srećom, toplinom, radošću, intelektom, energijom i Suncem. U nekim kontekstima može označavati i oprez ili kukavičluk, dok se u drugima veže uz zavist, ljubomoru, izdaju ili slabost. U Kini, međutim, žuta boja prije svega simbolizira – carstvo. Uz crvenu, boju koja snažno asocira na Kinu, ne samo kao obilježje suvremenog političkog uređenja nego i kao jednu od temeljnih boja kineskog identiteta, žuta zauzima iznimno važno mjesto, osobito kada je riječ o aristokratskoj i carskoj prošlosti zemlje. Upravo njome ukrašavani su kineski hramovi i carske palače, a ponajprije monumentalni krovovi koji su postali jedan od prepoznatljivih vizualnih simbola Kine. Kao boja plemenitosti, bogatstva i visokog društvenog položaja, žuta je bila povezana s draguljima i luksuzom te se često koristila kao boja carske odjeće. Budući da je simbolizirala dominaciju i moć, njezino nošenje bilo je strogo zabranjeno svima osim članovima carske obitelji. Jedina iznimka bili su budistički redovnici, među kojima je žuta bila i ostala simbol duhovnog autoriteta. U budizmu se smatra iznimno cijenjenom bojom jer, prema učenju, predstavlja oslobađanje od svjetovnih briga i patnje. Zbog toga se ne samo nosi u svakodnevnom životu i koristi u hramovima, već ima i značenje boje žalosti. Uz crnu (voda, sjever, zima, hladnoća, mirovanje), crvenu (vatra, jug, ljeto, toplina, cvjetanje), qing – spoj zelene i plave (drvo, istok, proljeće, vjetrovito vrijeme, klijanje) – te bijelu boju (metal, zapad, jesen, suhoća, uvenuće), žuta boja (zemlja, središte, prijelaz između godišnjih doba, vlažnost, sazrijevanje) čini jednu od pet temeljnih boja tradicionalne kineske umjetnosti. Te su boje izravno povezane s pet elemenata kineske kozmologije – vodom, vatrom, drvom, metalom i zemljom – ali i s drugim tradicionalnim vjerovanjima i sustavima mišljenja poput Feng Shuija, Knjige promjena te koncepta Yina i Yanga. Zlatna nijansa žute boje, koju Kinezi smatraju najprestižnijom i najljepšom, dodatno je uzdignula njezino simboličko značenje. Upravo se ona, generirajući ravnotežu Yina i Yanga, promatra kao boja središta svemira. Nije slučajno da kineska civilizacija poznaje Žutu rijeku – kolijevku kineske kulture – kao ni Žutoga cara, jednog od pet legendarnih vladara drevne Kine, te Žutog zmaja, njegovu zoomorfnu inkarnaciju za kojega legende kažu da je imao žutu krv. Žuta, carska boja, ujedno se smatra i simbolom zemlje. Pretpostavlja se da njezino značenje seže još u vrijeme prvih poljoprivrednih zajednica koje su, u potpunosti ovisne o zemlji, žutu boju – boju zrelog žita i plodova – povezivale s radošću, nadom, napretkom i bogatstvom.
Veliki kineski zid, jedno od sedam novih svjetskih čuda, 2.dio
U prethodnom postu pisali smo o nastanku, svrsi i povijesti Velikog kineskog zida, kao i o najnovijim otkrićima koja govore da njegova duljina iznosi nevjerojatnih 21.196,18 kilometara. Ta se brojka, naravno, ne odnosi samo na dijelove koji su danas vidljivi i očuvani, već obuhvaća sve segmente koji su ikada bili izgrađeni. Valja pritom napomenuti da ni ta duljina nije konačna – vrlo je vjerojatno da još uvijek postoje dijelovi koji nisu otkriveni. Razlog tomu leži u činjenici da je ostatke Velikog kineskog zida ponekad teško razlikovati od drugih obrambenih građevina koje mu nisu pripadale, ali su nastajale u istom povijesnom i prostornom kontekstu. Veliki kineski zid bio je složen obrambeni sustav, sastavljen od vanjskog i unutarnjeg zida, čiju su unutrašnjost činili zemlja, pijesak, glina, različiti građevinski otpaci, ali – potresno – i tijela radnika koji su sudjelovali u njegovoj izgradnji. Procjenjuje se da je više od milijun ljudi izgubilo život gradeći ga. Kao svjedočanstvo umijeća, ustrajnosti i znanja jednog od najmnogoljudnijih naroda na svijetu, Zid je danas simbol kineskog nacionalnog jedinstva, ali istodobno i najdulje groblje na svijetu. U zid je bilo integrirano oko 25.000 kula, visine približno 12 metara, razmaknutih ne dalje od dvostrukog dometa strijela, čime je osiguravana kontinuirana obrana duž cijele linije. Svaka kula mogla je primiti manju vojnu postrojbu opremljenu zalihama dovoljnim za četveromjesečnu opsadu. Uz to, više od 15.000 signalnih tornjeva, raspoređenih u pravilnim razmacima, omogućavalo je brzu komunikaciju s prijestolnicom. Protežući se od stepa srednje Azije sve do Žutog mora, s visinom od 10 do 16 metara i širinom od 5 do 8 metara, Veliki kineski zid nije samo najduži zid na svijetu, već i najveći obrambeni objekt ikada izgrađen. Unatoč tomu, poznata tvrdnja da se vidi s Mjeseca – iako široko rasprostranjena i duboko ukorijenjena u kolektivnoj svijesti, osobito kineskoj – nije točna. Ta je ideja bila dio kineskog obrazovnog sustava sve do 2003. godine, kada se astronaut i astronom Yang Liwei, po povratku iz svemira, jasno očitovao kako Zid nije vidljiv golim okom iz svemira. Razlog tomu leži u činjenici da se bojom stapa s okolišem, a ljudsko oko najbolje uočava kontraste, kao i u njegovoj relativno maloj širini u odnosu na udaljenost s koje bi ga se promatralo. Nažalost, danas je tek 8,2 % Velikog kineskog zida u dobrom stanju, dok ostatku prijete erozija i propadanje. Kroz povijest, mnoge dinastije nisu pridavale važnost njegovu očuvanju, a posebno težak period bio je XX. stoljeće. Tijekom Kulturne revolucije (1966.–1976.), pojedini dijelovi Zida korišteni su kao građevinski materijal, budući da je smatran simbolom feudalnog despotizma. Nekoliko godina kasnije, 1984. godine, kineska vlada uvodi novu politiku zaštite te Veliki kineski zid stavlja pod državnu zaštitu. Godine 1987. upisan je na UNESCO-ov popis svjetske baštine za područje Azije i Oceanije. Prvi dio Zida otvoren je za turiste još 1957. godine, a kao jedno od najimpresivnijih ostvarenja ljudske civilizacije ubrzo je postao najposjećenija i najfascinantnija turistička atrakcija u Kini. Procjenjuje se da ga godišnje posjeti oko 10 milijuna domaćih i stranih turista. Najposjećeniji dio Zida, Badaling (八达岭 Bādálǐng), smješten sedamdesetak kilometara sjeverozapadno od Pekinga, u vrhuncu sezone dnevno primi i do 70.000 posjetitelja. Boravak na Velikom kineskom zidu budi snažnu mješavinu emocija – od osjećaja smirenosti i divljenja pri pogledu na prirodu kojom dominiraju vijugavi bedemi, preko ushićenja dok savladavate strme, nerijetko gotovo metar visoke stepenice, pa sve do duboke tuge izazvane sviješću da je izgrađen uz nesagledive žrtve, ponajprije običnog čovjeka. Od 2007. godine Veliki kineski zid uvršten je među sedam novih svjetskih čuda, što nimalo ne čudi s obzirom na njegovu monumentalnost i jasno strukturiran sustav staza, prolaza, konjskih putova, utvrda, osmatračnica i skloništa. U mnogočemu odražava samu Kinu – složenu, ali uređenju sklonu; golemu, ali jasno definiranu – od drevnih vremena do danas. Naposljetku, ne iznenađuje ni poznata kineska izreka „不到长城非好汉“, koja poručuje da niste pravi junak – ili čovjek – ako se niste popeli na Veliki kineski zid. Ta izreka možda ponajbolje govori o značenju koje ovaj monumentalni objekt ima za kineski narod i njegovu civilizaciju.
Veliki kineski zid, jedno od sedam novih svjetskih čuda, 1.dio
Veliki kineski zid (中国长城 Zhōngguó Chángchéng) predstavlja sustav obrambenih zidina – međusobno povezanih, ali i nepovezanih – koje se razlikuju po duljini, starosti i načinu gradnje, a protežu se sjevernom Kinom. Svojim obujmom i masom čini najveću i najdužu građevinu ikada podignutu ljudskom rukom. Zanimljivo je da naziv Veliki kineski zid nije kineskog podrijetla. Riječ je o nazivu koji su skovali europski putnici, a koji se tijekom XIX. stoljeća ustalio u engleskom, francuskom i njemačkom jeziku. Kinezi su, s druge strane, koristili različite izraze kako bi opisali ovaj sustav utvrda: bedem, granične zidine, vanjske utvrde, Dugi zid ili Duge zidine. Posebno je poznat slikovit naziv „Zid dug 10.000 lija“ (万里长城 Wànlǐ Chángchéng). Budući da je li stara kineska mjera duljine od približno 575,5 metara, taj naziv ne treba shvaćati doslovno. U kineskom jeziku izraz wànlǐ također označava nešto beskrajno i nemjerljivo, pa se naziv može slobodno prevesti i kao „nezamislivo dugi zid“ – što se, s današnjim saznanjima, pokazuje itekako opravdanim. Pretpostavlja se da su prva utvrđenja nastala već u V. stoljeću pr. Kr., u razdoblju poznatom kao Razdoblje zaraćenih država. Ipak, prekretnica dolazi 214. godine pr. Kr., kada je Qin Shi Huang (220.–210. pr. Kr.), prvi kineski car, naredio izgradnju obrambenih zidova radi zaštite od Huna i drugih nomadskih plemena sa sjevera. U realizaciji ovog ambicioznog plana korištene su već postojeće, starije utvrde, koje su i ranije služile istoj svrsi. Danas se taj pothvat smatra jednim od najvećih građevinskih projekata predindustrijske civilizacije. Najstariji dijelovi Zida prostirali su se od provincije Hebei na istoku do provincije Gansu na zapadu, što znači da je većina zidina bila smještena uz južnu i jugoistočnu granicu današnje Mongolije, dok se manji dio protezao prema Mandžuriji i sjevernoj Koreji. Posebno su zanimljiva suvremena arheološka otkrića koja svjedoče o nomadskom načinu života s kineske strane Zida, što upućuje na zaključak da Qin Shi Huang nije gradio Zid samo radi obrane, već i kako bi proširio i osigurao teritorij. Za razliku od ranijih zidina građenih u dolinama od gline pomiješane sa slamom, kasnija gradnja – u kojoj je sudjelovalo oko 300.000 vojnika, 500.000 seljaka te golem broj političkih zatvorenika – odvijala se slaganjem kamenih ploča na grebenima brda, ponajprije zbog nedostatka gline. Rad na Zidu često je bio oblik kazne, a u slučaju smrti osuđenika, obvezu su morali preuzeti članovi njihove obitelji. Procjenjuje se da je u izgradnju Zida ugrađeno oko 500 milijuna tona materijala. Kamen i opeka bili su osnovni građevni elementi, dok su vapno i ljepljiva riža korišteni kao vezivni materijal – toliko učinkovit da ni nakon stoljeća trava ne uspijeva probiti spojeve. Gradnja Zida odvijala se gotovo neprekidno sve do XVII. stoljeća, iako različitim intenzitetom i s različitim ciljevima. Tijekom dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.), Zid je dobio dodatnu važnost jer se uz njega pružao Put svile, zbog čega je produžen sve do područja današnjeg Xinjianga. Ipak, Kina je istovremeno jačala obranu i na jugu, gdje se danas nalazi najpoznatiji i najbolje očuvani dio Zida. Nakon razdoblja zapuštenosti, Zid je obnovljen za vrijeme dinastije Sjeverni Wei (386.–535.), a potom značajno proširen tijekom kraljevstva Bei Qi i dinastije Sui. Dinastija Tang (618.–907.) učinila je Zid suvišnim jer se kinesko carstvo proširilo daleko izvan njegovih granica. Tijekom kasnijih razdoblja, Zid je gubio i vraćao svoju svrhu, sve do najveće obnove u doba dinastije Ming (1368.–1644.), kada je postao ključan za obranu nove prijestolnice – Pekinga. Procjenjuje se da je u njegovoj zaštiti sudjelovalo čak milijun vojnika, a u gradnji svaki treći odrasli muškarac. Dolaskom dinastije Qing (1644.–1912.), Zid je ponovno izgubio vojni značaj, no dobio je nove funkcije: granične kontrole, trgovinskih i kurirskih postaja te simboličnog izraza kineske nadmoći nad „onima s druge strane“. Upravo taj psihološki učinak dao je Zidu novu, nematerijalnu snagu. Budući da se Zid nije gradio ondje gdje je priroda već pružala dostatnu zaštitu, on ne čini jednu neprekinutu liniju, već niz odvojenih građevina, od kojih je najduža duga 3.452 km. Dugo se vjerovalo da ukupna duljina iznosi 8.851,8 km, no velika istraživanja započeta 2007. i dovršena 2012. otkrila su zapanjujuću činjenicu: Veliki kineski zid dug je 21.196,18 kilometara. Time bi mogao opasati više od polovice Zemljine kugle. Što sve Zid zapravo obuhvaća, što on znači Kini i Kinezima, može li se doista vidjeti s Mjeseca, kako je moderna kineska povijest utjecala na njegovo očuvanje, koji je njegov najpoznatiji dio i kakav je osjećaj hodati njime – pitanja su na koja ćemo odgovore potražiti u sljedećem postu.
Huangshan, najpoznatija najljepša planina u Kini
Huangshan (黄山, Huángshān Žuta planina(e)), planinski lanac u južnoj pokrajini Anhui (安徽, Ānhuī) u istočnoj Kini, poznat je ne samo u Kini nego i diljem svijeta po svom prekrasnom krajoliku. Nastao nakon kompleksnih geoloških promjena, krase ga, prije svega, granitne stijene i vrhovi različitih i (najčešće) grotesknih oblika (77 je više od 1000 metara), topli izvori, jezera, vodopadi, špilje. Dakako, poznati Huangshan borovi čine ovaj krajolik i specifičnim i inspirativnim ne samo za tradicionalno, kinesko, pejzažno slikarstvo nego i za modernu fotografiju. Osim slikarima i fotografima, Huangshan je bila i ostala inspiracija pjesnicima. O njoj je napisano 20 000 poema. Mnoge od njih napisao je Li Bai (李白 Lǐ Bái, 701. – 762.godina), jedan od najvećih i najvažnijih pjesnika cijele kineske književnosti, jedan od najistaknutijih pjesnika dinastije Tang (618. – 917.godine) koja se smatra “zlatnim dobom kineske poezije”. Posebnu ulogu Žuta planina odigrala je upravo u tom periodu, 747. godine kada je dobila svoj današnji naziv i kada je, kako legenda kaže, opisana kao Mjesto otkrića dugo traženog eliksira besmrtnosti. Još tada je osigurala mjesto u dugoj i bogatoj kineskoj povijesti. Danas, stoljećima kasnije, i dalje je magnet za sve zaljubljenike u fascinantne i dramatične prirodne, planinske formacije kojima, izranjajući među oblacima i u magli, dominiraju drevna stabla i visoki vrhovi. Od mnogobrojnih vrhova izdvajaju se tri – najviša i najpoznatija. Lotus Peak (莲花顶 Liánhuādǐng) nalazi se na 1864 metra nadmorske visine, Bright Peak (光明顶, Guānmíngdǐng) visok je 1860 metara dok je Celestian Peak (天都峰 Tiāndūfēng) sa svojih 1829 metara visine treći u ovoj kategoriji. Kažu da bismo uživali u veličanstvenosti planina, u većini slučajeva moramo pogledati ka gore ali, da bismo uživali u Huangshanu, moramo pogledati prema dolje. More oblaka (云海, yúnhǎi). To nude vrhovi Huangshana. Zbog sličnosti s morem, neki vidici poznati su kao “Sjeverno more” ili “Južno more”. I baš kao na mnogim planinama Kine, potrebna je mašta da bismo razumjeli naziv, bolje doživjeli mjesto na kom smo… Purple cloud peak, Lion peak, Stone monkey watching the Sea, Two cats watching a mouse, Dairy pointing the way, Flying over rocks, Begining to belive peak samo su neki na dugoj listi naziva vrhova. Neki od vrhova nalaze se na prednjem, istočnom dijelu planine, dok se neki nalaze na stražnjem, zapadnom dijelu planine. Do njih se može žičarama (ima ih više), ali i stepenicama. Kemenitim, uklesanim u stijene. Neke su više a neke manje strme, ovisi o vrhu. Na čitavom području ima ih oko 60 000. Baš kao i vrhovi, i mnogi stari borovi na Huangshanu nazvani su u skladu sa svojim izgledom ili legendom o njima. 8 je najljepših, najvažnijih. Farawell pine (450 godina star, 4.8 metara visok), Black tiger pine (700 godina star, 15 metara visok), Couple pine (20 metara visok), Harp pine (550 godina star, 8 metara visok), Unite pine, Umbrella pine, Exploring ocean pine (3.5 metara visok) i Greeting guest pine (preko 800 godina star, 10 metara visok, sa dvije grane od oko 7.5 metara). Zadnje navedeni bor jedan je od Kinezima najdražih borova koji dočekuje posjetitelje kao domaćin goste. Danas njegovu sliku mnogi imaju u svojim dnevnim sobama ili restoranima. Inače, u pitanju je varijanta kineskog bora, zimzelenog drveta visine 15-25 metara, koji, formiran usljed jedinstvenog reljefa i klime, ima svoje specifičnosti. Zbog manjka zemljišta, korijen bora izlučuje organisku kisjelinu koja polako otapa kamenje i razlaže mineralne soli kojima se hrani. Korijen seže duboko u granit i često je nekoliko puta veći od stabla. Neki borovi rastu na nagnutom kamenju a neki ne mogu rasti okomito nego su savijeni ili rastu ka dolje, viseći. Izgled stabla se također prilagodio okolnostima u kojima ovaj bor raste. Zbog jakog vjetra i hladnoća (Huangshan je pod snijegom od 12. do 3.mjeseca), grane rastu samo na jednoj strani bora. Lišće je kratko i debelo, krošnje su ravne a stabla žilava. Uporni i neobični, otporni i graciozni, za Kineze ne predstavljaju samo vrstu drveta nego i simbol duha. Žutu planinu svakako dodatno čini nevjerojatnijim mjestom, dajući joj ono što druge planine nemaju… Veličanstvenost susreta borova, Sunca, oblaka i planinskih vrhova, susreta u kom se stvara spektakl boja, jedan je od razloga posjeta Huangshanu. No, kako je godišnje prosječno 200 dana maglovito, da bi se izlazak ili zalazak Sunca mogao doživjeti u svoj svojoj ljepoti, potrebno je i malo sreće. Sunce, ovisnosti o godišnjem dobu, izlazi i zalazi u različito vrijeme, između 5 i 7 sati odnosno između 17 i 19 sati. Zahvaljujući prirodnim ljepotama, Huansghan je i dio UNESCO-ve baštine. Pokriva središnje područje od 154 km², a od iznimne je važnosti, prije svega, zbog botaničkog bogatstva, ali i zbog brojnih lokalnih, biljnih vrsta od kojih nekima prijeti izumiranje. Huangshan je i jedno od glavnih turističkih odredišta Kine koje godišnje posjeti oko 3 milijuna posjetitelja (godišnje se broj povećava za oko 9%). Jedna poslovica kaže da nakon obilaska na 5 svetih planina Kine (五月, Wǔyuè) u Kini nećete poželjeti vidjeti niti jednu drugu planinu, ali da nakon obilaska Huangshan nećete poželjeti vidjeti čak niti 5 svetih planina Kine. Ne čudi. Huangshan zaista je najpoznatija najljepša planina u Kini!
Svete planine u Kini, mjesta hodočašća i turizma
Svete planine u Kini, središnja odredišta vjerskih putovanja, dijele se u dvije glavne skupine: one povezane s budizmom i one s daoizmom. Daoističke planine, poznate kao Pet velikih planina (五岳, Wǔ yuè), čine: Sjeverni Hengshan, Južni Hengshan, Huashan, Songshan i Taishan. Pored daoističkih svetih planina, Kina ima i Četiri svete budističke planine (四大佛教名山, Sìdà fójiào míngshān): Emeishan, Jiuhuashan, Putuoshan i Wutaishan. Kina je zemlja planina – gotovo trećina njezina teritorija, odnosno 33%, pod planinama, od kojih je čak 26% više od 3.000 metara nadmorske visine. Svete planine, pored svojih duhovnih i kulturnih vrijednosti, spadaju među najljepše krajolike u Kini i ujedno su dio ukupno 11.863 planina koje krase ovu veličanstvenu zemlju. Osim što su mjesta hodočašća, mjesta su i turizma.
Konfucije, najveći etički učitelj Kine
Konfucije, najveći etički mislilac stare Kine, jedan je od prvih privatnih učitelja u drevnoj Kini i jedan od najutjecajnijih filozofa ne samo u Kini, nego i u cijelom svijetu. Kinezi ga nazivaju Uzornim učiteljem deset tisuća generacija (万世师表, Wànshì shībiǎo), jer su njegova učenja oblikovala živote mnogih naraštaja. Opravdano ga se smatra i Vrhovnim učiteljem i mudracem (至聖先師, Zhìshèng xiānshī). Imena i epiteti nadjevani mu posthumno, kruna su njegova lika i djela, svjedočeći o njegovom ogromnom utjecaju – ne samo kao učitelja i filozofa, već i kao društvenog reformatora širom Istočne Azije. Ipak, Konfucije sebe nije vidio kao učitelja. Smatrao se prenositeljem starog znanja: „Ja prenosim, a ne stvaram.“ Njegova misija nije bila stvaranje novog, već oživljavanje tradicionalnih moralnih vrijednosti. „Vjerujem u starinu i volim je“, govorio je. Prastare spise proučavao je tražeći u njima uzore za ispravno djelovanje i društveni život, vraćajući ljude korijenima i drevnim idealima. Živio je u razdoblju raspada robovlasničkog društva, obilježenom ratovima i usponom feudalizma. Smatrao je svojom dužnošću da oživi stara moralna načela, na kojima bi se gradilo novo društvo. No, iako duboko ukorijenjen u tradiciju, njegovo tumačenje morala obogaćeno je novim uvidima – stoga ga ne možemo smatrati strogo konzervativnim. Konfucije se nije bavio duhovnim pitanjima, pa iako su se njegova učenja često poštovala gotovo religiozno, konfucijanizam sam po sebi nije religija, već sustav moralnih načela koji opstaje više od dva tisućljeća. Srž njegovog etičkog sustava počiva na tri osnovna koncepta: čovjekoljublju (仁, rén), ispravnosti (义, yì) i ritualima (礼, lǐ). Čovjekoljublje, suština ljudskosti, iskazuje se kroz odanost (忠, zhōng) i obzirnost (恕, shù) prema drugima. Samo onaj tko živi u skladu s čovjekoljubljem može ispravno obavljati svoje dužnosti. Njegovo poznato načelo „Ne čini drugome ono što ne želiš sebi“ (己所不欲, 勿施于人, Jǐ suǒ bú yù, wù shī yú rén) postalo je aksiom altruizma i temelj moralnog djelovanja. Konfucije je učio da najbolji čovjek djeluje iz ispravnosti, a ne iz koristi, što je sažeto u njegovim riječima: „Plemeniti čovjek razumije ispravnost, mali čovjek razumije korist“ (君子喻于义, 小人喻于利, Jūnzǐ yù yú yì, xiǎorén yù yú lì). Ritualima se čovjekoljublje konkretizira; iako ograničavaju slobodnu manifestaciju dobrote, oni pružaju prikladan kanal za njezino izražavanje. Konfucijeva filozofija oblikovala je kinesku državnost i postala državna ideologija, što je ostalo nepromijenjeno kroz stoljeća. Tijekom dinastije Han, njegov etički sustav postao je temelj državnih ispita i obrazovanja činovnika – sustav koji je opstao sve do 1911. godine. Konfucijanizam, zajedno s taoizmom i budizmom, i danas je jedan od tri glavna idejna sustava u Kini. Njegova politička misao temeljila se na etici i društvenim odnosima, koje je sveo na pet osnovnih: vladar i podanik, otac i sin, muž i žena, stariji i mlađi brat, te prijatelj prema prijatelju. Podržavao je apsolutizam, ali je naglašavao da podređeni ima pravo savjetovati vladara. Na temelju ovoga, njegov učenik Mencije razvio je ideju da vladar može izgubiti „mandat Neba“ ako ne ispunjava svoje dužnosti, čime je smjena careva dobila legitimitet. Konfucije je rođen 28. rujna 551. pr. Kr. u državi Lu (današnja provincija Shandong). Radio je kao činovnik, nadzornik kraljevskog blaga, ministar pravde i vrhovni sudac, no zbog neslaganja s vladarom posljednje je godine života proveo putujući i poučavajući ljude i vladare. Prema predaji, imao je 3000 učenika, među kojima su mnogi sačuvali njegove govore i misli, iako je autentičnost pojedinih zapisa teško odrediti zbog progona i kasnijih nadopuna. Konfucije je autor ili komentator šest klasičnih djela: Knjige promjena, pjesama, povijesti, obreda, glazbe te Anali proljeća i jeseni. Njegovi Analekti (论语, Lùnyǔ), zbirke izreka i aforizama, zauzimaju posebno mjesto među njegovim učenjima i i danas nadahnjuju ljude širom svijeta. Među brojnim mudrostima koje nam je ostavio, posebno se ističu: Konfucijevo nasljeđe nije samo u filozofiji – ono je duboko utkano u moralni, društveni i politički život Kine, oblikujući ljudske odnose i principe ponašanja stoljećima što dakako opravdava činjenicu da je najveći etički učitelj Kine.
Kineski krovovi, bajkovita ljepota tradicionalne arhitekture
Kineski krovovi su prepoznatljiv i neizostavan dio kineske arhitekture. Tipično kvadratnog oblika, privlače pažnju svojim elegantnim rubovima koji su zakrivljeni prema nebu, dajući građevinama gotovo bajkovit izgled – kao da će svakog trenutka poletjeti. Bogate nadstrešnice i dekorativni detalji čine ih profinjenima, atraktivnima i pomalo tajanstvenima. Jedna od drevnih legendi objašnjava zakrivljene kutove kineskih krovova: zmajevi, koji su po vjerovanjima mogli nanositi štetu ljudima, nisu se mogli spustiti na kuće i morali su letjeti natrag prema nebu. Iako je ovo mitsko objašnjenje, moderna arhitektura ističe i praktične prednosti takvog dizajna. Zakrivljeni rubovi čuvaju građevinu od vlage i poplava – oborine se raspršuju dalje od zidova i ne zadržavaju se na krovu. Istovremeno, štite unutrašnjost od prekomjerne topline, dok prostor između krova i zidova omogućava prirodnu ventilaciju. Kineski krovovi su također prilagođeni seizmičkim područjima. Konstrukcija se oslanja na potporne stupove, uključujući središnji stup koji apsorbira potresne sile. Takav sustav, koji podsjeća na kišobran, razlikuje kineske krovove od europskih, gdje se koriste rešetkaste konstrukcije. Izdržljivost i praktičnost čine kineske krovove široko rasprostranjenima. U davna vremena siromašni slojevi koristili su bambus, dok su bogatiji domovi imali krovove od žutih glaziranih pločica. Na krovu se često nalaze keramičke figure mitskih životinja, koje u početku sprječavaju padanje pločica, a kasnije simbolički štite od zlih duhova. Broj figura često odražava važnost i prestiž same građevine. Krovovi mogu biti višeslojni, što znači da više krovišta može biti položeno jedan na drugi, dodajući građevini monumentalnost i ljepotu. Njihova jedinstvena estetika privlači i ljude na Zapadu koji žele azijski pečat u svojim domovima ili poslovnim prostorima. Ipak, izgradnja kineskog krova zahtijeva vještinu dizajnera i majstora, a samo pravi znalci mogu razlikovati original od imitacije. U kineskoj tradiciji ravne linije smatraju se otvorom za negativnu energiju, zbog čega su krovovi često zakrivljeni. Osim praktične funkcije, takvi krovi donose i dobrobit obitelji. Fengshui, drevna umjetnost uređenja prostora u skladu s prirodom, stoljećima oblikuje dizajn kineskih krovova, osiguravajući mir i harmoniju unutar doma. Upravo zato kineski krovovi zasluženo nose epitet bajkovite ljepote, spajajući estetiku i funkcionalnost u tradiciji kineske arhitekture.