1 09, 2025 | Blog
Guangzhou (广州, Guǎngzhōu – „Široka prefektura”) je jedan od gradova metropolitanskog područja na jugu Kine (pored Hong Konga, Shenzhena, Foshana, Zhongshana i Makaa), jednog od najnaseljenijih dijelova Kine.
Također, jedan je od gospodarski najrazvijenijih gradova u Kini, ali ne samo to – jedan je od gradova s najbrže rastućim gospodatstvom u Kini. Brzo se mijenja, brzo razvija.
Izgrađene su mnoge moderne zgrade (poput CITIC Plaze, Pearl Towera, West Towera) među kojima se izdvaja Kantonski toranj, televizijski toranj koji je trenutno najviši toranju u Kini a treći najviši na svijetu – visok je nevjerojatnih 600 metara (450 metara čini glavno tijelo dok su 150 metara antene). Unutarnji i vanjski opservatoriji na različitim razinama, mnogobrojne prilike za uživanje u adrenalinu (među kojima posebno izdvajamo najvisočiji bubble tram na svijetu!), kina, restorani, dućani, hoteli, hale za vjenčanja i proslave… mjesto na kom se mogu provesti ne sati nego dani, mjesto odakle se Guangzhou vidi kao na dlanu! A Guangzhou nudi toliko toga za posjetiti i vidjeti.
Biserna rijeka, 3. rijeka po dužini u Kini (nakon Duge i Žute rijeke), prolazi kroz grad. Nastaje spajanjem triju rijeka (Xi Jiang, Bei Jiang i Dong Jiang), izvire u Yunnanu, 70ak km od Guangzhoua, i nakon 2200 km ulijeva se u Južno kinesko more. Šetnja pored nje kao i vožnja brodicom odličan je način za bolje upoznati grad – jedna je od najvažnijih gradskih znamenitosti!
Tu su mnogi mostovi koji pogotovo u noćnim satima svojim raznobojnim osvjetljenjima uljepšavaju grad, ostavljajući, kao i mnogobrojne moderne građevine sa obale, prekrasne odsjaje u vodama Biserne rijeke.
Guangzhou Opera House predstavlja srce kulture ovog grada. Nalazi se u blizini Guangzhou TV tornja, pored kog se, u obliku dvije velike stijene, odlično uklapa u ambijent modernog dijela grada, povezujući drevno sa suvremenim.
Tu je i otok Shamian koji čuva dio Europe u Aziji. Gotovo stotinu godina pripadao je kolonijalistima – pod britanskom i francuskom jurisdikcijom bio je od 1961. pa je izgrađen u europskom stilu.
Guangzhou posebno krase parkovi. Prekrasni Liwan lake park i Yuexiu park nalaze se u centralnom dijelu grada dok se Baomo vrt koji predstavlja najljepši vrt u Guangzhouu, možda i šire, nalazi 40ak km od centra.
Hramovi (među kojima se izdvaja Hram šest banjana, hram poznat po svojoj prekrasnoj Cvjetnoj pagodi visokoj 57 metara), katedrale (među kojima je najljepša Sacred heart katedrala, rimo-katolička, preko 130 godina stara katedrala, napravljena u gotičkom stilu u potpunosti od granita), dzamije (među kojima je Huaisheng džamija zbog svoje dugovječnosti (izgrađena je u 7.stoljeću) jedna od i najranijih i najznačajnijih postojećih islamskih građevina u Kini) mu daju pečat diverziteta.
Poseban značaj i domaće stanovništvo i posjetetitelji pridaju Dvorani predaka klana Chen, Akademiji klana Chen koja se zove i Hram predaka obitelji Chen (The Chen Clan Ancestral Hall odnosno Chen Clan Academy). Izgrađena 1894. u izrazito tradicionalnom stilu u vrijeme kada je većina zgrada izgledala izrazito zapadnjački, originalno je služila za juniore Chen klana koji su se pripremali za carske ispite. U izgradnji je sudjelovalo 72 klana Chen familije a bila je multifunkcionalno mjesto koje je kombiniralo obrazovanje i društveni život. Predstavlja kompeks od 19 zgrada napravljenih u lingnan stilu, ima 9 dvorana i 6 dvorišta i kao takva reprezentira tradicionalnu kinesku gradnju i stil ukrašavanja. Zbog kulturnog značaja i utjecaja, 1988. dodana je na popis “Kulturnih relikvija nacionalnog značaja pod zaštitom države”. Danas je dom Guangdong narodnog umjetničkog muzeja (Guangdong Folk Art Museum).
Dašak prošlosti uveliko čuva i tržnica Qingping, najveća tržnica na otvorenom u gradu koju svakodnevno posjećuju deseci tisuća lokalnog stanovništva. Na njoj se može kupiti ne samo toliko toga (od hrane i piće, preko tradicionalnog, zdravog bilja, do suvenira) nego se može osjetiti i ritam lokalnog života.
Pješačke zone (poput ulice Shangxiajiu, jedne od najprometnijih trgovačkih četvrti Guangzhoua, prepune tradicionalnih kineskih zgrada, lokalnih butika i restorana koji nude autohtonu, kantonsku uličnu hranu) i četvrti (poput Enning road kvarta koji čuva tradicionalnu arhitekturu i način života autohtonog stanovništva te može predstaviti drevni Guangzhou) iz perioda kada je Guangzhou bio puno drugačiji ali je i dalje bio jako privlačan, ne samo lokalnom stanovništvu, nego i, zahvaljujući geografiji, strancima – također predstavljaju posebnosti ovog neobičnog grada.
Među prvima posjetili su ga Portugalci. Bila je 1511. godina. Nazvali su ga Cantão, ime po kom ga Europljani i danas zovu – Kanton. Čim se Kina otvorila za trgovinu sa stranicima (od 1963.), postao je najvažnija luka za trgovinu između Kine i Europe – do 18. stoljeća ta važnost je podignuta na svjetski nivo. Naime, u periodu između 1757. i 1842. grad je imao monopol nad trgovinom Kine s Europljanima. Dugo je bio jedina kineska luka dostupna većini stranih trgovaca. Danas je Guangzhou u svjetskom biznisu poznat po Kantonskom sajmu, Sajmu kineskog uvoza i izvoza, sajmu s najdužom poviješću (otvoren je 1957.godine) i najvišom robnom razmjenom u Kini. Održava se svake godine u travnju i listopadu kada postaje centar ovog gospodarski najdinamičnijeg i najvažnijeg dijela Kine.
Osim kao lučko, prometno središte, poznat je i kao središte prehrambene, automobilske te teške industrije pa je, zbog brzog napretka industrijalizacije, nekad bio i jedan od najzagađenijih gradova u Kini, ali kako je danas sve više zelenila i zelenih površina, sada nosi epitet jednog od najživopisnijih gradova Kine.
Zbog obilja cvijeća (posebice) uz glavne ceste, Guangzhou je poznat i kao “Grad cvijeća” (Huacheng). Ne čudi što je odlazak na Huacheng trg, najveći gradski trg u Guangzhouu, jedno od najposjećenijih, must see mjesta. Inače, službenim cvijetom smatra se cvijet kapok. Simbolizira herojski duh i ustrajnost grada pa je poznat i kao “Cvijet heroja”. Cvjeta vatreno crvenom bojom tijekom proljeća (obično u ožujku ili travnju) a raste na snažmnom i visokom stablu što se smatra dokazom trajnog karaktera grada. Pretvara gradske ulice i parkove u spektakularne prizore a njegov plod, svijet i pamuk, lokalci koriste i u ljekovite svrhe te za izradu odjeće.
Ipak, najikoničniji simbol Guangzhoua je skulptura Pet ovnova koja je smještena u parku Yuexiu a zbog koje grad nosi nadimak “Grad ovnova”. Ova skulptura temelji se na legendi o nebeskim bićima koja jašu pet ovnova noseći rižu, donoseći blagostanje zemlji.
Reljef grada je brdovit što osigurava prekrasne uvide u grad s pagoda okolnih planina. Odlazak na Planinu bijelih oblaka (Baiyun mauntain) svim ljubiteljima prirode i šetnje jasno označenim stazama poseban je doživljaj pogotovo kad se uzme u obzir da je to ujedno prilika i nadisati se dobrog zraka – planina je poznata kao pluća Guangzhoua.
Ovo gusto naseljeno područje s nešto više od 18 milijuna stanovnika, najveći i glavni je grad kineske pokrajine Guangdong. Zauzima površinu od skoro 8 000 km². Iako je klima suptropska pa su, zbog monsuna, ljeta vlažnija od zime, posjetitalja gradu ne fali! Guangzhou South Raileway station je u jednom trenutku (kad je napravljena, 2010.) bila najveća u Aziji a jedna od 4 u gradu. Kako su brzi vlakovi danas u velikom broju slučajeva praktičniji za prijevoz po Kini, Guangzhou Baiyun International Airport, jedan od najprometnijih aerodroma u Kini i u istočnom dijelu Azije (očekuje se da će ovog ljeta primiti i ispratiti 14 milijuna putnika, sa prosjekom 235,000 putnika na dan), za prijevoz je važniji možda strancima nego Kinezima – mnogi svjetski gradovi imaju direktne letove za Guangzhou, ne zato što znaju da Guangzhou ima toliko toga lijepog za ponuditi nego, prije svega, zato što znaju da je Guangzhou ekonomski gigant, stoljećima najprometnije trgovačko središte Kine.
1 08, 2025 | Blog
Yunnan mnogi nazivaju kolijevkom kineskog čaja, ali ovdje čaj nije samo biljka—on je dio svakodnevnog života. U šumama, na čajnim terasama i kroz sela ove planinske provincije, čaj je sastavni dio običaja, ishrane i vjerovanja.
Sa više od dvadeset priznatih manjinskih naroda, Yunnan je jedna od kulturno najraznolikijih kineskih pokrajina. Svaka zajednica ima svoje posebne načine pripreme i doživljaja čaja, oblikovane različitim vjerovanjima, okruženjem i poviješću.
Stoljećima se čaj iz Yunnana prenosio drevnim putem koji je povezivao ovu oblast sa Tibetom, Sichuanom i drugim krajevima. Čaj nije bio samo roba za razmjenu već i prilika za dijeljenje običaja i razmjenu ideja.
U prvom broju Jade Moon-a pisali smo o kineskom čaju kroz epohe i vrste. Ovog puta fokusiramo se na jednu pokrajinu i zajednice koje svakodnevno žive čaj.
Predstavljamo pet različitih tradicija—pogled na načine na koji se čaj priprema, pije i doživljava kod ovih naroda.
Posebno ističemo kako čaj izražava kulturni identitet, gdje običaji i sjećanja spajaju ljude sa zemljom i duhovnim životom.
Ne govorimo o poznatim brendovima ni vrstama čajeva, već o tome kako je ovaj napitak i danas u središtu svakodnevice.
De’ang (德昂族): Čaj kao početak svega
Za narod De’ang čaj nije samo biljka, on je osnova njihovog identiteta. Po predanju koje se prenosi generacijama, i svijet i narod De’ang stvoreni su od čaja. Njihovi preci su, vjeruje se, postali stabla čaja, a De’ang su njihovi potomci.
De’ang se često smatraju jednim od najstarijih naroda povezanih sa kulturom čaja u Kini. Povijesno i arheološki nalazi ukazuju da su njihovi preci, poznati kao narod Pu, uzgajali i trgovali čajem još u doba dinastije Han. Veza sa čajem i dalje postoji u suvremenim selima, gdje se uzgoj i prerada čaja prenose s koljena na koljeno.
U De’ang zajednicama, čajne bašte su mnogo više od zemlje za obradu. Posebno se pazi na stara stabla čaja, koja se često smatraju svetim ili čak duhovnim. Sezonski običaji uključuju zalivanje stabala čaja vodom kao znak poštovanja prema precima.
Obično koriste Pu’er čaj i ponekad ga miješaju s cvijećem. Pije se ujutru, nudi gostima ili se koristi prilikom posjete hramovima. Priprema varira, ali odnos prema čaju ostaje isti – briga, pažnja i poštovanje. Jer za De’ang, čaj nije samo nešto što uzgajaju – čaj je njihov predak.
Bulang (布朗族): Nasljeđe heroja
Za razliku od De’ang naroda, kod Bulanga čaj ima drugačije mjesto u legendama. Prema tradiciji ovog naroda, čaj je sveti dar koji je donio heroj po imenu Pa Ai Neng (帕艾能), poznat i kao Ai’Leng (艾冷). Prema predanju, on ih je naučio kako prepoznati divlji čaj, kako ga uzgajati i koristiti. Svake godine, u proljeće, sela naroda Bulang obilježavaju ovu tradiciju festivalom “Čajnog pretka” (茶祖节, Cházǔ Jié).
Jedan od najupečatljivijih običaja kod naroda Bulang je način pripreme čaja – čajni listovi se peku unutar bambusa na vatri, što daje napitku poseban, dimljeni ukus.
Drevne šume čaja i danas se čuvaju i prenose u obiteljima, a stara stabla smatraju se vezom sa prošlošću. Čaj za Bulang nije samo napitak – on nosi sjećanje, odgovornost i osjećaj nasljeđa.
Bai (白族): Tri šalice kao put kroz život
Kod naroda Bai, čaj je mnogo više od pića – on je simbol života. U regiji Dali, gdje živi većina ovog naroda, poznata je tradicija čaja u tri dijela (三道茶, Sān dào chá), kojom se dočekuju prijatelji, obilježavaju praznici i pokazuje gostoprimstvo. Svaka šalica predstavlja jednu životnu fazu: gorčinu, slatke trenutke i okus koji ostaje.
Prva salica je gorka, obično od pečenog Pu’er čaja, i i simbolizira izazove na početku puta ili života.
Druga je slatka – u čaj se dodaju med, orasi ili smeđi šećer, kao znak radosti i nagrade poslije truda.
Treća šalica donosi mješavinu začina (cimet, sichuanski biber) i ostavlja dugotrajni okus, podstičući na razmišljanje.
Običaj 三道茶 naroda Bai je jedna od njihovih najprepoznatijih tradicija jer se čaj kroz ukus povezuje sa životnim iskustvom.
Dai (傣族): Čaj iz bambusa
Na jugu Yunnana narod Dai ima tradiciju pripreme čaja u bambusu. Listovi se stavljaju u bambusovu stabiljku i peku na vatri. Tako pripremljen čaj ima laganu, biljnu aromu, a sam način povezuje običaj sa prirodnim okruženjem.
Ovaj čaj se najčešće pravi prilikom obiteljskih ručkova ili tijekom blagdana, posebno na Festivalu prskanja vodom (泼水节) kojim se slavi Nova Godina naroda Dai u travnju. Festival podrazumijeva igre s vodom, glazbu, hranu i okupljanje obitelji, a čaj iz bambusa postaje dio tog zajedništva.
Pored toga, listovi čaja se kod naroda Dai koriste i u ishrani – najpoznatiji je kisjeli čaj-salata, gdje se listovi čaja fermentiraju i miješaju s bijelim lukom, ljutom paprikom i začinima.
Ovdje ne postoji ceremonija ili posebni simbolizam, već jednostavnost, svježina i zajedništvo. Kroz dijeljenje čaja iz bambusa pokazuje se gostoprimstvo i duh zajednice.
Tibetanci (藏族): Čaj sa puterom za planinske zime
U visokim predjelima sjeverozapadnog Yunnana, čaj je svakodnevna potreba. Kod Tibetanaca čaj nije samo tradicija već izvor energije i toplote. Zbog hladne i suhe klime, čaj sa puterom (酥油茶, sūyóu chá) postaje osnova prehrane.
Pravi se od jakog crnog čaja, kome se dodaju puter od jaka i so. Napitak je gust, kaloričan i daje snagu tijekom dana, što je posebno važno za život i rad na visinama. U tibetanskim obiteljima ova vrsta čaja pije se od ranog jutra, tijekom obroka ili kad god dođu gosti.
Za Tibetance čaj je važan ne samo za zdravlje, već i za svakodnevni život. Prati molitvu, rad, druženje i odmor.
Čaj kao dio identiteta
Iako su neke tradicije povezane s blagdanima i običajima, druge su utkane u svakodnevni život, duhovnu praksu ili nasljeđe. U mnogim zajednicama Yunnana, čaj je više od okusa ili znaka gostoprimstva – on odražava vezu sa prirodom, precima i obitelji.
Kod naroda Hani (哈尼族), čaj je dio šire poljoprivredne tradicije. Poznati po svojim terasastim poljima pirinča (zaštićenim kao UNESCOva Svjetska Baština), oni čaj sade zajedno sa voćkama i drugim biljkama – što čuva biodiverzitet i pokazuje vjerovanje u ravnotežu sa prirodom.
U zajednicama Naxi (纳西族), čaj ima i društvenu i duhovnu ulogu. Mnogi Naxi i dalje njeguju elemente Dongba (东巴) tradicije, koja kombinuje poštovanje prirode, pisane simbole i obrede. Čaj se nudi božanstvima ili koristi u ritualima za harmoniju između ljudi i svijeta.
I kod manjih etničkih grupa, čaj je dio kulturnog pamćenja. Kao što smo vidjeli De’ang narod vjeruje da potiče od čajnog drveta, a kod Bulanga, drevne šume čaja smatraju se svetim nasljeđem. Čak i praktični običaji kao što su slani čajevi naroda Yi i Lisu, pokazuju prilagođavanje okruženju i čuvanje tradicije.
Održavanje tradicije: Budućnost čaja
U Yunnanu čaj je i tradicija i izvor prihoda, ali se, kao i mnoge druge djelatnosti, suočava sa novim izazovima – od klimatskih promjena do ekonomske nestabilnosti. Neke zajednice se prilagođavaju, a neke pokušavaju sačuvati običaje koje se prenose generacijama.
Klimatske promjene već utječu na područja gdje raste čaj – promjene u količini padavina, rast temperature i erozija tla tjeraju uzgajivače da sade na većim visinama ili mijenjaju vrijeme berbe. Sve to ugrožava prinos i kvalitet tradicionalnih čajeva, posebno onih iz šumskih područja.
Neki su se okrenuli uzgoju čaja u kombinaciji sa drugim biljkama (agrošumarstvo), što pomaže očuvanju zemljišta i biodiverziteta. Ove metode nisu nove – manjinski narodi kao Hani i Bulang praktikuju ih stoljećima, ali sada dobijaju šire priznanje kao održivo rješenje.
Lokalne zadruge i obrazovni programi igraju sve veću ulogu. Stariji uzgajivači prenose znanje na mlađe, koji su možda otišli u velike gradove, ali se vraćaju sa novim idejama – kako čuvati stare čajeve ili spojiti tradiciju i inovaciju. Neki se fokusiraju na zaštitu drevnih čajnih stabala, drugi na organsku proizvodnju ili male proizvodne serije bez pretjerane eksploatacije.
Nema lakih rješenja. Čaj u Yunnanu je danas na raskrižje – između globalne potražnje, pritiska na životnu sredinu i potrebe da se zaštiti lokalno znanje. Ipak, mnoge zajednice odlučuju da se prilagode, ali i dalje čuvaju ono što je najvažnije. Za njih, čaj nije samo proizvod – on je dio identiteta, njihove prošlosti ali i budućnosti.
Ivana Milanović, osnivač i glavna urednica magazina Jade Moon, dvojezične publikacije posvećene kineskoj kulturi, povijesti i književnosti
1 05, 2025 | Blog
Echoes of Her Story
Villains or Heroines? Shadows and Lights of the Past
History often whispers the names of extraordinary women, their lives immortalised in stories that reveal the complexities of power, resilience, and fate. In this inaugural issue of Jade Moon, Echoes of Her Story explores two strikingly different portrayals of womanhood in ancient China—stories that continue to inspire thought and discussion.
First, meet Mo Xi, Da Ji, and Bao Si—figures remembered as femme fatales, whose beauty and influence shaped empires and, ultimately, their downfall. Were they architects of chaos or scapegoats of ambition? Their tales challenge us to question how history remembers women who defy expectation.
In contrast, we spotlight Fu Hao, a warrior queen of the Shang Dynasty whose unparalleled military and political achievements shattered the confines of her era. As a general, priestess, and queen, Fu Hao’s legacy serves as a powerful reminder of women’s potential to lead and inspire.
Through these narratives, Echoes of Her Story offers a glimpse into the ways women have been celebrated, vilified and misunderstood in history—and how their stories continue to shape our understanding of power and identity today.
Warrior Queen: The Remarkable Legacy of Fu Hao
Fu Hao was a remarkable figure in ancient China—someone who shattered expectations and proved that power and influence were not limited by gender. She lived around 1200 BCE during the Shang Dynasty, serving as a military leader, high priestess and royal consort to King Wu Ding. Long overlooked by history, Fu Hao’s story came to life in modern times when her tomb was unearthed, revealing priceless treasures and clues that shed light on her extraordinary life.
Fu Hao first entered the royal court as one of King Wu Ding’s many consorts. Unlike others, however, she soon distinguished herself as a formidable leader. While it was not common for women to hold positions of power in Shang society, Fu Hao became both a high priestess and a military general—a dual role that demonstrated her many talents. As a priestess, she performed rituals to communicate with the spirits and ancestors, which the Shang believed would grant them protection and guidance. Her standing in the spiritual realm was highly respected, helping her gain influence in court and among the people.
Achievements and Military Campaigns
Fu Hao’s military career is one of the most fascinating parts of her story. Records on oracle bones (turtle shells and animal bones used for divination) mention her leading armies numbering up to 13,000 soldiers—an impressive feat for any leader of her era. She directed successful campaigns against neighbouring tribes, including the Tu-Fang, Yi, and Qiang, securing valuable resources and expanding the Shang’s power. Her victories not only showcased her strategic brilliance, but also gained her immense respect from King Wu Ding and the entire kingdom. Because of her outstanding contributions, Fu Hao was given estates and wealth, granting her a status rarely seen for a woman at the time.
Discovery of Her Tomb
For centuries, Fu Hao’s story remained largely unknown until 1976, when archaeologists excavated a tomb at Anyang, one of the Shang Dynasty’s important historical sites. Miraculously, this tomb was undisturbed by grave robbers, allowing experts a unique window into the past. Once they translated the inscriptions on the artefacts and cross-referenced them with oracle bone records, they realised the occupant was none other than the legendary Fu Hao.
Inside the tomb, archaeologists found an astonishing collection of bronze ritual vessels, jade ornaments, weapons, and even small figurines. More than 400 bronze items were discovered—many decorated with intricate designs showing the Shang’s refined craftsmanship. The presence of so many weapons, such as axes and knives, confirmed her role as a military leader. Some bronzes featured inscriptions that mentioned her name, Fu Hao, ensuring there was no mistake about whose tomb this was.
The abundance of ritual vessels supported the idea that Fu Hao was deeply involved in spiritual ceremonies. There were also precious jade objects, which signified high status and indicated that she was greatly revered by those around her. Because of these artefacts, we now have clear evidence of how respected Fu Hao was in both the royal court and the religious sphere.
Fu Hao’s life story reminds us that extraordinary individuals often transcend the limits of their time. She was a wife, a priestess, a general, and a leader—proving that a woman could hold tremendous power in the ancient world. Through the discovery of her tomb and its rich contents, we continue to learn more about her incredible legacy.
Ivana Milanović, founder and editor-in-chief of Jade Moon, a bilingual magazine dedicated to Chinese culture, history and literature
Odjeci Njene Priče
Tragovi Vremena: Umijeće Zavođenja i Snaga Ratnice
Istorija često šapuće imena izuzetnih žena, čiji životi ostaju upamćeni u pričama koje otkrivaju složene odnose moći, istrajnosti i sudbine. U ovom prvom izdanju časopisa Jade Moon, rubrika Odjeci Njene Priče predstavlja dva upečatljiva viđenja žena u drevnoj Kini—priče koje i dalje inspirišu i podstiču na razmišljanje.
Najprije se upoznajemo sa Mo Xi, Da Xi i Bao Si—ženama koje su upamćene kao fatalne zavodnice, čije su ljepote i uticaj krojili sudbine čitavih dinastija i na kraju doveli do njihovog pada. Jesmo li ih nepravedno proglasili odgovornim za unošenje haosa ili su one možda bile samo žrtveni jarci tuđih ambicija? Njihovi životi navode nas da se zapitamo kako istorija bilježi priče žena koje su se drznule da budu drugačije od onoga što društvo nameće.
Nasuprot njima nalazi se Fu Hao, ratnička kraljica dinastije Shang, čiji su neprevaziđeni vojni i politički uspjesi srušili barijere njenog doba. Kao general, sveštenica i kraljevska supruga, Fu Hao nas snažno podsjeća na ono što žene mogu dostići kada im se pruži prilika—ili kada one same, poput Fu Hao, sebi tu priliku stvore.
Fu Hao: Legendarna ratnica i sveštenica dinastije Shang
Fu Hao je bila izuzetna ličnost drevne Kine—žena koja je pomjerila granice i pokazala da moć i uticaj nisu povezani sa rodom. Živjela je oko 1200. godine p.n.e. tokom vladavine dinastije Shang, služeći kao vojskovođa, vrhovna sveštenica i supruga kralja Wu Dinga. Iako je dugo bila zapostavljena u istorijskim zapisima, njena priča oživjela je nakon otkrića njene grobnice, koja je iznijela na svjetlost dana dragocjena blaga i nove spoznaje o njenom izuzetnom životu.
Fu Hao je prvi put ušla na kraljevski dvor kao jedna od mnogih supruga kralja Wu Dinga. Za razliku od ostalih, brzo se istakla kao snažan vođa. Iako nije bilo uobičajeno da žene u dinastiji Shang zauzimaju visoke položaje, Fu Hao se uzdigla do statusa vrhovne sveštenice i vojne zapovjednice—dvostruka uloga koja je pokazala njene talente. Kao sveštenica, obavljala je obrede za stupanje u dodir sa onim svijetom i precima, jer se vjerovalo da oni mogu pružiti zaštitu i savjete. Taj položaj u duhovnom svijetu donio joj je veliko poštovanje i uticaj kako na dvoru, tako i među narodom.
Postignuća i vojne kampanje
Vojna karijera Fu Hao vjerovatno je najuzbudljiviji dio njene priče. Zapisi na kostima za proricanje govore da je komandovala vojskom od čak 13000 vojnika—što je izuzetno dostignuće čak i za tadašnje doba. Vodila je uspješne pohode protiv susjednih plemena, kao što su Tu-Fang, Ji i Qiang, obezbjeđujući važne resurse i jačajući moć dinastije Shang. Te pobjede učvrstile su njen ugled, a kralj Wu Ding i cijelo kraljevstvo poštovali su je zbog strateške vještine. Kao nagradu za zasluge, Fu Hao je dobila imanja i bogatstvo—neuobičajen znak priznanja za ženu toga vremena.
Otkriće grobnice
Vjekovima su ljudi malo znali o Fu Hao, sve dok 1976. godine arheolozi nijesu iskopali grobnicu u Anyangu, jednom od glavnih centara dinastije Shang. Nevjerovatno je da je grobnica ostala netaknuta, pa je naučnicima pružila jedinstven pogled u prošlost. Nakon što su dešifrovali natpise na pronađenim predmetima i uporedili ih sa zapisima na kostima za proricanje, postalo je jasno da se radi o posljednjem počivalištu legendarne Fu Hao.
Unutar grobnice, arheolozi su pronašli zapanjujuću zbirku bronzanih posuda za obrede, ukrasa od žada, oružja i malih figurica. Više od 400 bronzanih predmeta otkriveno je unutar grobnice, a mnogi od njih ukrašeni su prefinjenim motivima koji svjedoče o vrhunskom zanatstvu Shanga. Ogroman broj oružja—poput sjekira i noževa—nedvosmisleno potvrđuje njenu ulogu ratnice. Na nekim bronzanim posudama ispisano je njeno ime, Fu Hao, što je dodatno potvrdilo identitet grobnice.
Velika količina ritualnih posuda otkriva koliko je Fu Hao bila važna u vjerskim obredima. Pronađeni su i dragocjeni predmeti od žada, koji su simbolizovali visok status i poštovanje. Ove relikvije pružaju jasan dokaz o ugledu koji je uživala u kraljevskom dvoru i duhovnom svijetu.
Priča o Fu Hao pokazuje da jedinstveni pojedinci često nadilaze okvire svog vremena. Bila je supruga, sveštenica, general i vođa—dokaz da je žena mogla dostići izuzetnu moć i uticaj čak i u drevnom svijetu. Zahvaljujući otkriću njene grobnice i brojnih predmeta u njoj, i danas nastavljamo da otkrivamo nove detalje o njenom nevjerovatnom nasljeđu.
Kroz ove članke Odjeci njene priče pružaju kratak, ali, nadamo se, upečatljiv pogled na to kako su žene bile uzdizane, osuđivane ili neshvaćene kroz vjekove—i na koji način njihovi životi i danas oblikuju naše razumijevanje moći i identiteta.
Ivana Milanović, osnivač i glavna urednica magazina Jade Moon, dvojezične publikacije posvećene kineskoj kulturi, istoriji i književnosti
1 11, 2024 | Blog
Henan (河南, Hénán), naziv za unutarnju kinesku pokrajinu koja se nalazi u sjevenoj središnjoj regiji Kine, znači “južno od Žute rijeke”, iako je jedna četvrtina pokrajine sjeverno do rijeke.
Zahvaljujući povoljnoj klimi (preovladava kontinentalna klima pa su ljeta vruća i vlažna a zime hladne i suhe) i obilju plodne zemlje, treća je ovo najnaseljenija kineska pokrajina (nakon Guangdonga i Shandonga) s oko 100 milijuna stanovnika. 98,8% stanovništva čine Han Kinezi, 92% ukupnog kineskog stanovništva Kine. Potječu iz područja Žute rijeke pa Žutu rijeku smatraju “Majčinskom rijekom”, Henan izvorom kineske kulture a stanovnike Hunana potomcima Žutog cara. Inače, Žuta rijeka, 3. najdulja rijeka u Aziji i 6. najdulja rijeka na svijetu, 2. je najdulja rijeka u Kini (5464 km) i, uz Jangce rijeku, najvažnija je rijeka u Kini.
Henan, skraćeno Yu (禹, yù), graniči sa šest drugih provincija – Shandong na sjeveroistoku, Hebei na sjeveru, Shanxi na sjeverozapadu, Shaanxi na zapadu, Hubei na jugu i Anhui na istoku.
Ova važna kineska pokrajina poznata je i pod nazivom Zhongyuan (中原, Zhōngyuán) ili Zhongzhou (中州, Zhōngzhōu) što u prijevodu znači „središnje ravnice” ili „srednja zemlja” (naziv u širem smislu nosi i cijela sjevernokineska ravnica).
Henan pokrajina također je poznata i po kineskoj operi koja se rodila u ovom dijelu Kine.
Peto je najveće gospodarsto u Kini s BDPom koji je u 2023. godinu iznosio 832.23 billion USD; da je država, nalazila bi se među 20 prvih najrazvijenijih ekonomija na svijetu. Gospodarstvo je u stalnom porastu a temelji se pretežno na turizmu, teškoj industriji, maloprodaji i poljoprivredi.
Ovo područje poznato je po najstarijim dokazima poljoprivrede kultura neolita, kulture Yangshuo (5000. pr. Kr. – 3000. pr. Kr.) i kulture Longshan (3000. pr. Kr. – 2000. pr. Kr). Također, područje Henana smatra se sjedištem polumitskih kineskih dinastija Xia (21. – 17.stoljeće pr. Kr.) i Shang (16. – 11.stoljeće pr. Kr.). U dugoj kineskoj povijesti, u gradovima kao što su Dengfeng, Anyang, Xuchang, Kaifeng i Luoyang, 9 kineskih dinastija imalo je prijestolnicu.
Dengfeng (登封, Dēngfēng) koji se nalazi u podnožju planine Song, jedne od 5 svetih planina Kine, nekad poznat kao Yangcheng (阳城, Yángchéng), bio je stara prijestolnica dinastije Xia. Danas je jedno od cjenjenijih duhovnih središta u Kini, mjesto brojnih povijesnih i kulturnih obilježja poput daoističkog hrama Zhongyue, budističkog hrama Shaolin te konfucijske akademije Songyang. Kako je u Kini ideja središta zemlje bila ideja oko koje se orjentirala carska moć, među kineskim pjesnicima nazvan je “središtem neba i zemlje.” Vrata u svijet otvorila su mu Que vrata (ostaci najstarijih građevina u Kini), slavni hram Zhougong („Hram platforme sunčevog sata”) i Opservatorij Danfeng, građevine izrađene u tijeku vladavnine devet kineskih dinastija koje su 2010.godine, kao kompleks spomenika velike i umjetničke i povijesne vrijednosti, kompleks koji je imao vrijednost u kontinuiranom štovanju kineskih careva više od 2000 godina, upisane na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
Anyang (安阳, Ānyáng) je grad za koji se smatra posljednjom pristolnica Shang dinastije i mjestom gdje je nastalo kinesko pismo.
Xuchang (许昌, Xǔchāng) grad je kulture s dugom poviješću. U antičko doba bio je dio dinastije Zhou (11. – 8. stoljeće pr. Kr.) a danas, poznat kao “Pet prijestolnica i četiri rodna grada”, nosi razne epitete. “Rodni grad kineske zimnice”, “Rodni grad porculanske kulture”, “Prijestolnica kineskog ljekovitog bilja”, “Nacionalni čisti grad”, “Izvrstan turistički grad u Kini”, “Nacionalni grad vrtova”, “Nacionalni grad šima”, “Nacionalni model zelenila” samo su neki od njegovih današnjih naziva. Prema izvješću o procjeni koje je 2015. objavila Kineska akademija društvenih znanosti, Xuchang je na trećem mjestu u pokrajini Henan, 70. među 294 gradova u Kini.
Kaifeng (开封, Kāifēng) je 8 puta u povijesti bio glavni grad Kine. Ipak, najpoznatiji je po tome što je kao prijestolnica dinastije Song (960. – 1279. godine) postao najvažnije središte trgovine u istočnoj Aziji i bio prva kineska prijestolnica koja je, prije svega, bila trgovačka metropola. Danas je Kaifeng glavni grad za znanstvena istraživanja; jedan je od 200 najboljih svjetskih gradova po znanstvenim rezultatima. Inače, položaj glavnog grada provincije Henan imao je do 1954. kada je Zhengzhou (郑州, Zhèngzhōu), industrijski i najveći grad ove provincije, preuzeo tu ulogu.
Luoyang (洛阳 Luòyáng) jedna je od 4 prijestolnice drevne Kine, glavni grad 4 kineske dinastije. Predstavlja jedan od najstarijih gradova u Kini a danas ga krase brojni kulturno-povijesni spomenici koji su postali mjesta svjetske baštine UNESCO-a. Među najpoznatijim mjestima ubrajaju se fascinantne špilje Longmen (龙门石窟, Lóngmén Shíkū) poznate kao “Špilje zmajevih vrata” koje su posvećene budizmu a predstavljaju vrhunac kineskog klesanja u kamenu. Naime, u pitanju je sustav koji čine figure Buddha i njehovih učenika, figure koje su isklesane u 1 400 dubokih niša i špilja na liticama planina Xiang i Logmen. Kako rijeka Yi prolazi između isklesanih stijena dvaju planina, ovo mjesto je nekad nosilo i naziv “Vrata rijeke Yi”.
Danas su najveća, ali svakako i najimpresivnija zbirka kineske umjetnosti iz perioda dinastija Wei (386. – 534. godine) i dinastije Tang (618 .- 907. godine). Smještene su 12 km južno od suvremenog Luoyanga.
Otprilike toliko kilometara istočno od ovog grada nalazi se još jedno interesanstno i važno povijesno mjesto – Baima si (白马寺, Báimǎ Sì), budistički hram bijelog konja, koji je utemeljen 68. godine i time postao prvi budistički hram osnovan u Kini. Većina današnjih vjernika budizma u Kini smatraju ga kolijevkom kineskog budizma, iako je puno manji u odnosu na druge hramove u Kini. Zahvaljujući restauracijama i nadogradnjama, hram danas ima brojne dvorane okružene vrtovima a zauzima površinu od 13 hektara odnosno 130 000 m². U njemu se nalaze brojne statue od kojih su svakako među najpoznatijima kamene statue dva bijela konja za koje se vjeruje da su iz Indije dovela dva indijska redovnika u Kinu.
Luoyang, drevni grad s oko 2 milijuna stanovnika a danas grad od oko 7 milijuna stanovnika, poznat je i po prekrasnim vrtovima božura (牡丹, mǔdan) koji je simbol ovog grada.
Tu je i Luoyang muzej, muzej drevnih grobnica koji posjeduje više od 1 700 relikvija iz razdoblja dinastije Xia, Shang i Chou; osnovan je 1958. godine a za javnost je otvoren 1987. godine.
Također, grad krase impresivne gradske zidine i vrata Lijing, simbol starog grada, ulaz u stari dio grada koji datira iz perioda dinastije Sui (581. – 618. godine) a koji, kao i mnoga mjesta u Luoyangu, svjedoči o tim drevnim vremenima.
Područje današnjeg Henana bilo je sjedište ne samo povijesnih kineskih prijestolnica i njihovih vladara nego i ljudi koji su obilježili svoje, ali i doba koje je dolazilo; postali su vrsni književnici, filozofi. Izdavjaju se Han Fei, Lu Buwei, Shang Yang, Li Si, Yue Fei, Bai Juyi, Chuang Zi, Lao Zi.
Nekoć utočište ovog velikog i slavnog kineskog filozofa, planina Laojun (老君山, Lǎojūnshān) kao važno daositičko mjesto poznata je po svojoj kulturnoj baštini i predstavlja jedno od najposjećenijih odredišta u provinciji Henan. I svoje ime duguje slavnom utemeljitelju daoizma. U njegovu čast, 2010. podignut je brončani kip visine 38 metara. Inače, Laojun planina dio je ogranka planine Qinling (秦岭, Qínlǐng) koja, prolazeći kroz provincije Gansu, Shaanxi i Henan, dijeli Kinu između sjevera i juga odnosno s visinom od 2 217 metara, Laojun je jedan od tri glavna i najviši vrh planinskog lanca Funiu (伏牛山, Fúniúshān) koji se proteže 400 km kroz provinciju Shanxi i provinciju Henan, kolijevku kineske civilizacije.
1 10, 2024 | Blog
Huangshan (黄山, Huángshān Žuta planina(e)), planinski lanac u južnoj pokrajini Anhui (安徽, Ānhuī) u istočnoj Kini, poznat je ne samo u Kini nego i diljem svijeta po svom prekrasnom krajoliku. Nastao nakon kompleksnih geoloških promjena, krase ga, prije svega, granitne stijene i vrhovi različitih i (najčešće) grotesknih oblika (77 je više od 1000 metara), topli izvori, jezera, vodopadi, špilje.
Dakako, poznati Huangshan borovi čine ovaj krajolik i specifičnim i inspirativnim ne samo za tradicionalno, kinesko, pejzažno slikarstvo nego i za modernu fotografiju. Osim slikarima i fotografima, Huangshan je bila i ostala inspiracija pjesnicima. O njoj je napisano 20 000 poema. Mnoge od njih napisao je Li Bai (李白 Lǐ Bái, 701. – 762.godina), jedan od najvećih i najvažnijih pjesnika cijele kineske književnosti, jedan od najistaknutijih pjesnika dinastije Tang (618. – 917.godine) koja se smatra “zlatnim dobom kineske poezije”.
Posebnu ulogu Žuta planina odigrala je upravo u tom periodu, 747. godine kada je dobila svoj današnji naziv i kada je, kako legenda kaže, opisana kao Mjesto otkrića dugo traženog eliksira besmrtnosti. Još tada je osigurala mjesto u dugoj i bogatoj kineskoj povijesti. Danas, stoljećima kasnije, i dalje je magnet za sve zaljubljenike u fascinantne i dramatične prirodne, planinske formacije kojima, izranjajući među oblacima i u magli, dominiraju drevna stabla i visoki vrhovi.
Od mnogobrojnih vrhova izdvajaju se tri – najviša i najpoznatija. Lotus Peak (莲花顶 Liánhuādǐng) nalazi se na 1864 metra nadmorske visine, Bright Peak (光明顶, Guānmíngdǐng) visok je 1860 metara dok je Celestian Peak (天都峰 Tiāndūfēng) sa svojih 1829 metara visine treći u ovoj kategoriji.
Kažu da bismo uživali u veličanstvenosti planina, u većini slučajeva moramo pogledati ka gore ali, da bismo uživali u Huangshanu, moramo pogledati prema dolje. More oblaka (云海, yúnhǎi). To nude vrhovi Huangshana. Zbog sličnosti s morem, neki vidici poznati su kao “Sjeverno more” ili “Južno more”. I baš kao na mnogim planinama Kine, potrebna je mašta da bismo razumjeli naziv, bolje doživjeli mjesto na kom smo… Purple cloud peak, Lion peak, Stone monkey watching the Sea, Two cats watching a mouse, Dairy pointing the way, Flying over rocks, Begining to belive peak samo su neki na dugoj listi naziva vrhova.
Neki od vrhova nalaze se na prednjem, istočnom dijelu planine, dok se neki nalaze na stražnjem, zapadnom dijelu planine. Do njih se može žičarama (ima ih više), ali i stepenicama. Kemenitim, uklesanim u stijene. Neke su više a neke manje strme, ovisi o vrhu. Na čitavom području ima ih oko 60 000.
Baš kao i vrhovi, i mnogi stari borovi na Huangshanu nazvani su u skladu sa svojim izgledom ili legendom o njima. 8 je najljepših, najvažnijih. Farawell pine (450 godina star, 4.8 metara visok), Black tiger pine (700 godina star, 15 metara visok), Couple pine (20 metara visok), Harp pine (550 godina star, 8 metara visok), Unite pine, Umbrella pine, Exploring ocean pine (3.5 metara visok) i Greeting guest pine (preko 800 godina star, 10 metara visok, sa dvije grane od oko 7.5 metara). Zadnje navedeni bor jedan je od Kinezima najdražih borova koji dočekuje posjetitelje kao domaćin goste. Danas njegovu sliku mnogi imaju u svojim dnevnim sobama ili restoranima.
Inače, u pitanju je varijanta kineskog bora, zimzelenog drveta visine 15-25 metara, koji, formiran usljed jedinstvenog reljefa i klime, ima svoje specifičnosti. Zbog manjka zemljišta, korijen bora izlučuje organisku kisjelinu koja polako otapa kamenje i razlaže mineralne soli kojima se hrani. Korijen seže duboko u granit i često je nekoliko puta veći od stabla. Neki borovi rastu na nagnutom kamenju a neki ne mogu rasti okomito nego su savijeni ili rastu ka dolje, viseći. Izgled stabla se također prilagodio okolnostima u kojima ovaj bor raste. Zbog jakog vjetra i hladnoća (Huangshan je pod snijegom od 12. do 3.mjeseca), grane rastu samo na jednoj strani bora. Lišće je kratko i debelo, krošnje su ravne a stabla žilava. Uporni i neobični, otporni i graciozni, za Kineze ne predstavljaju samo vrstu drveta nego i simbol duha. Žutu planinu svakako dodatno čini nevjerojatnijim mjestom, dajući joj ono što druge planine nemaju…
Veličanstvenost susreta borova, Sunca, oblaka i planinskih vrhova, susreta u kom se stvara spektakl boja, jedan je od razloga posjeta Huangshanu. No, kako je godišnje prosječno 200 dana maglovito, da bi se izlazak ili zalazak Sunca mogao doživjeti u svoj svojoj ljepoti, potrebno je i malo sreće. Sunce, ovisnosti o godišnjem dobu, izlazi i zalazi u različito vrijeme, između 5 i 7 sati odnosno između 17 i 19 sati.
Zahvaljujući prirodnim ljepotama, Huansghan je i dio UNESCO-ve baštine. Pokriva središnje područje od 154 km², a od iznimne je važnosti, prije svega, zbog botaničkog bogatstva, ali i zbog brojnih lokalnih, biljnih vrsta od kojih nekima prijeti izumiranje.
Huangshan je i jedno od glavnih turističkih odredišta Kine koje godišnje posjeti oko 3 milijuna posjetitelja (godišnje se broj povećava za oko 9%).
Jedna poslovica kaže da nakon obilaska 5 svetih planina (五月, Wǔyuè) u Kini nećete poželjeti vidjeti niti jednu drugu planinu, ali da nakon obilaska Huangshan nećete poželjeti vidjeti čak niti 5 svetih planina Kine. Ne čudi. Huangshan zaista je najljepša planina u Kini!
1 09, 2024 | Blog
Svete planine u Kini, centralna odredišta vjerskih putovanja, dijele se u dvije skupine. Jedna je skupina povezana s budizmom a jedna s daoizmom.
Skupina planina povezana s daoizmom poznata je kao “Pet velikih planina” (五岳, Wǔ yuè). Čine je Sjeverni Hengshan, Južni Hengshan, Huashan, Songshan i Taishan.
Planina Heng (恒山, Héngshān) od velikog je kulturnog i povijesnog značaja za Kinu i Kineze. Duga je oko 150 km i nalazi se na krajljem sjeveru zemlje, u Heilongjiang provinciji. Kako su sjeverna područja često bila meta napada sjevernih plemena, tradicionalno Hengshan nije mjesto velikog broja hodočašća, najmanje je razvijene i najmanje posjećena od svih pet planina. Poznata je pod nazivom Sjeverni Hengshan te se po istom razlikuje od istoimene planine na jugu, Južnog Hengshana.
Južni Hengshan (衡山 Héngshān) dom je velikom broju daoističkih hramova među kojima je najpoznatiji “Veliki hram južne planine ” (南岳大庙; Nányuè Dàmiào) koji ne samo da je najveći vjerski kompleks u provinciji Hunan nego je i najveći hram u južnoj Kini. Južni Hengshan proteže se na oko 150 km i ima 72 vrha.
Huanshan (华山, Huàshān) u prijevodu znači “planina lotusa”. Naime, kad se pet glavnih vrhova, a najveći je 2.154,9 metara, gleda iz daljine, podsjećaju na lotosov cvijet. Nalazi se upokrajini Shaanxi, 120 km od povijesnog grada Xi’ana. Nepristupačnost terena ima za posljedicu ograničen broj hodočasnika, ali, unatoč tome, tu se nalaze brojni hramovi od kojih jedan od najpoznatijih, „Svetište zapadnog vrha”, datira iz perioda 2000 godina pr. Kr. Osim po ogromnim liticama koje čine staze Huashana jednim do najopasnijih za penjanje, Huashan je poznat po svojim ljekovitim biljkama. Stari daositi smatrali su ovu planunu planinom bogatsva sobzirom na činjenicu da se bogatstvo mjerilo upravo raznolikošću vrsta. Od 2001. Huashan postao je jedno od ukupno 57 mjesta UNESCO-ve svjetske baštine u Kini. Inače, Kina je 1985. godine pristupila Međunarodnoj konvenciji o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine i danas ima 39 mjesta kulturne baštine, 14 mjesta prirodne baštine i 4 mjesta mješovite (kulturne i prirodne) baštine što Kinu pozicionira na 2.mjesto, nakon Italije koja ima 60 mjesta pod zaštitom UNESCO-a.
Songshan (嵩山, Sōngshān) ima 36 vrhova od kojih je najveći 1 512 metara. Dužinom od 64 km proteže se Hunan provincijom, od grada Luoyang do grada Zhenzhoua. Osim što se na Songshanu nalaze neki od najstarijih daoističkih hramova u Kini kao što su Zhongyue i Songyang, mjesto je ovo na kom se smjestio poznati i slavni budistički hram – Shaolin hram, hram koji predstavlja dom zen budizma.
Taishan (泰山,Tàishān) što u prijevodu znači „Mirna planina”, 2 000 godina staro sveto mjesto, kao i ostale 4 svete planine daoizma, bilo je i ostalo mjesto štovanja od strane mnogih kineskih vjernika, ali i mnogih uglednih osoba poput Konfucija čiji rodni grad, grad Qufu, se nalazi 70 km od Taishana a o čijim posjetima danas svjedoče natpisi i kaligrafije na planini. Smješten u Shandong provinciji, Taishan krasi 22 hrama i 819 kamenih ploča s natpisima kao i 1 018 natpisa na stijenama i liticama.
Pored navedenih 5 daositičkih svetih planina u Kini, postoje i “Četiri svete planine budizma” (四大佛教名山 Sìdà fójiào míngshān) koje podrazumijevaju Emeishan, Jiuhuashan, Putuoshan i Wutaishan.
Emeishan (峨嵋山, Éméishān), što u prijevodu znači “Uzdignuto čelo”, uzdiže se iznad Sichuanske kotline i sa svojih 3 099 metara visine najviša je od četiri budističke svete planine. Zahvaljujući impozantnom broju od 76 budističkih samostana koji su uglavnom izgrađeni za vrijeme Ming i Qing dinastije, smatra se “Mjestom buđenja”. Pored velikog broja hramova, Emei ima i velik broj biljnih kultura pa su tako neka drveća stara i preko 1 000 godina. Zajedno sa Velikim Buddhom u Leshanu, također u provinciji Sichuan, dio je prirode koji je 1996. stavljen pod UNESCO-vu zaštitu.
Jiuhuashan (九華山, Jiǔhuàshān) poznata kao “Devet veličanstevnih planina” nalazi se u Anhui provinciji i na dugoj je listi najvećih prirodnih ljepota u Kini s 114 000 km² zaštićene površine. Hramovi i 99 vrhova, stari borovi i zelene šume bambusa, stijene i špilje, potoci i slapovi čine ovaj prirodni krajolik magnetom posebice među hodočasnicima i turistima iz jugoistočne Kine, Južne Koree i Japana. Nosi i epitet “Prve planine u jugoistočnoj Kini”. Od 2013. dom je i 99 metara visokoj stutui Ksitigarbha Bodhisattve, “Zemljane riznice”, onog koji pomaže i oslobađa svako živo biće.
Putuoshan (普陀山, Pǔtuóshān) je sveta planina smještena na samo 297 metara nadmorske visine, 5 km istočno od otoka Zhoushan u provinciji Zhejiang. Putuoshan posvećen je Guanyin, Božici milosrđa (Bodhisattva Avalokitesvara). Njezina najveća statua na otvorenom u Aziji nalazi se južnom vrhu Shuanghfenga. Visoka je 18 metara. Inače, budističke aktivnosti na ovoj svetoj planini sežu od dinastije Qin (221. – 201. pr. Kr.). Za vrijeme dinastije Yuan (1271. – 1368. godine) Putuoshan bila je broj jedan budistička destinacija koja je imala 4 velika hrama, 106 malih hramova te 4 654 redovnika. Danas se izdvajaju tri velika hrama: Puji, Fayu i Huiji hram.
Wutaishan (五台山, Wǔtáishān) sveto je budističko mjesto u provinciji Shanxi koje je 2009. uvršteno u UNESCO-ov popis svjetske baštine. Njegovo središnje područje okružuje skupina vrhova čije pozicije otprilike odgovaraju glavnim smjerovima. Na njemu se nalazi najviša točka u sjevernoj Kini, Sjeverni vrh viskok 3 061 metra.
Inače, 1/3 odnosno 33% zemljišta u Kini je pod planinama. Od toga, čak 26% površina više je od 3000 m!
Svete planine Kine, mjesta hodočašća i turizma, jedne su od ukupno 11 863 planina koje se nalaze u Kini. Ujedno, jedne su od najljepših…
